ESEJ
Junus Emre najpoznatiji je muslimanski pjesnik
turskoga jezika i, uz Rumija, Hafiza i Ikbala, jedan od najznačajnijih pjesnika
muslimanskog čovječanstva
Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Junus Emre (1241. ? – na Ahiret preselio
oko 1320.g. ) najpoznatiji je muslimanski
pjesnik turskoga jezika i, uz Rumija, Hafiza i Ikbala, jedan od najznačajnijih
pjesnika muslimanskog čovječanstva. On je toliko značajan da je UNESCO 1991.
godinu, povodom 750 godina od njegova
rođenja, proglasio „Međunarodnom godinom
Junusa Emrea.“
U Bosni je ovaj pjesnik sve donedavno bio
anoniman iako se njegove ilahije i kaside stoljećima uče na ovim prostorima.
Isti fenomen nalazimo i u nekim dijelovima njegove domovine, Turske: „običan
svijet“ uči brojne ilahije i kaside ovog pjesnika (njih oko hiljadu!) a da i ne
zna ko ih je, nekada davno, ne samo napisao nego i komponirao u vokalne
kompozicije neodoljive snage i šarma. (Povodom spomenute, 750. godišnjice
Junusova rođenja, slavni turski kompozitor, maestro A. Adnan Saygun, sačinio je
svoj magnum opus pod naslovom „The Yunus
Emre Oratorio.“) Zapravo, za tu neobičnu
anonimnost najviše je „kriv“ derviš- Junus, koji svoje ilahije i kaside i nije sastavljao da
bi širio slavu svoga imena, nego da bi budio vjerovanje kod ljudi, a onda da bi
tim vjerovanjem u Boga i Njegovih 124.000 vjerovjesnika širio ljubav i merhamet
prema svim ljudima i čitavom svijetu.
Ko je bio Junus Emre
Iz
šturih podataka o njegovom životu i radu, koje će uvaženi čitalac pronaći u
predgovoru prof. dr. Lamije Hadžiosmanović, saznajemo da je derviš Junus Emre
lutao Anatolijom (istočnom Turskom) u vrijeme gladi i zlobe među ljudima
različitih vjera, staleža i nacionalnosti prenoseći im svoju, dervišku poruku
univerzalnog humanizma.
Turski historičari književnosti – a mi ćemo
se ovdje najviše služiti istraživanjima dr. Talata Saita Halmana (Yunus Emre-
Selected poems, izd. Ministarstva kulture Republike Turske, Ankara, 1990.) –
ističu da je i u predislamskom periodu turski narod bio neobično širokogrudan,
zbog čega i jeste mogao onako hametice prigrliti islam u 10. stoljeću. Proces
primanja islama u ovom narodu tekao je s usporednim prihvatanjem sufizma
(islamskog misticizma), koji je u Anatoliji našao svoje plodno tlo. U
znamenitoj Knjizi o Oguzima (izv. Dede Korkudun Kitabi ) priča se o tome kako je ovo centralnoazijsko gorštačko pleme, Oguzi, koje
je živjelo po pećinama, nakon prihvatanja islama i njegove etike, postalo
toliko drago i umilno da su se iz njega formirala tri kasnija muslimanska
naroda: Turkmeni, Azerbejdžanci i Turci. Izgleda da je islam do njih donio ashab Abdul –Vehab, čije se turbe
nalazi na brdu iznad Bajburta, „kamenoga grada“ u blizini Erzuruma. Dede
Korkut, misteriozni oguski mudrac, evlija, svojim je derviškim učenjem i
praksom potisnuo dotadašnju šamansku religiju sa ovih prostora. Već krajem
13.stoljeća, islamski misticizam – posebno Rumijeva sufijska filozofija –
ukorijenio se u mnogim dijelovima Turske i, kao što je općepoznato, proširio se
– i danas se širi – diljem Svijeta.
Prethodnih nekoliko stoljeća prije pojave
Junusa Emrea Anatoliju su razdirali brojni konflikti: križarski pohodi,
bizantijsko-seldžučki ratovi, mongolske najezde, ratni okršaji između
različitih državica unutar Anatolije, ustanci i secesije…, tako da su njezini
stanovnici žudili za mirom. To je bio glavni uzrok tako brzog i masovnog
prihvatanja sufijskog pogleda na svijet i čovjeka. Dok je na jednoj strani duh
gaziluka služio kao primarni pokretač turskih osvajanja, intelektualna
tradicija sufizma, sa svojom centralnom upućenošću na čovjekovo dostojanstvo i
njegove vrijednosti, bila je formirana kao antitetička, ako ne i antagonistička
alternativa ratu, međuvjerskim sukobima kao i intrareligijskom sektaštvu.
Turski derviši artikulirali su ideju o jednom jedinom prihvatljivom ratu- ratu
protiv „unutarnjeg neprijatelja“, nefsa i/li šejtana, odn. egoizma, taštine,
zanesenosti čarima ovoga svijeta i nevjerništva.
Humanistički anatolijski sufizam iz 13.st.,
koji promovira mir, bratstvo i jednakost među ljudima, vrijednost čovjeka po
njegovom moralnome usavršavanju i sklonosti ka čovjekoljublju, Turci su
pronijeli diljem Azije, Balkanskim poluotokom, sjevernom Afrikom, čak i
Indokinom…
Tu tradiciju čovjekoljublja kod Turaka
najbolje predstavlja Junus Emre. Njegova poezija je otjelotvorila suštinu
turskog anatolijskoislamskog čovjekoljublja i poslužila kao izvor
humanističkoga koncepta koji je, manje-više, obilježio intelektualni život
Turaka posljednjih nekoliko stoljeća, sve do danas.
Ko je bio Junus Emre, „derviš Junus“,
„miskin Junus“, „ašik Junus“ – kako se najčešće potpisuje na kraju svojih
poema? O njemu imamo veoma malo podataka. Čak ni godine njegova rođenja i smrti
nisu precizno utvrđene; gotovo svaki turski historičar književnosti ili
antologičar njegovih poema donosi vlastito mišljenje o tim godinama. No,
književnu historiju nadomjestila je legenda, u kojoj Junus stanuje misteriozno,
onako kako je i živio i pjevao.
U najpoznatijoj od tih legendi Junus Emre
se opisuje kao siromašni seljak. U vrijeme nestašice i gladi seljani su ga
poslali u obližnja mjesta kako bi im pronašao koji kilogram pšenice. Junus je
tako prvi puta nabasao na tekiju Hadži Bektaša, utemeljivača najraširenijeg
tarikata u Anatoliji. Stari, iskusni derviš, Hadži Bektaš, čim je ugledao
Junusa, uočio je njegov neobično lijep edeb (Junus je usput nabrao kupina kao
hediju dervišima od kojih će tražiti žita), ponudio je Junusu da mu, umjesto
pšenice, da nefes (nadisaj, raskoš inspiracije), što je Junus odbio. Hadži
Bektaš je povećao svoju ponudu na deset nefesa umjesto isto toliko mjerica
pšenice. Junus je, misleći na svoje seljake, i tu ponudu odbio. Na koncu, dobio
je vreću pšenice i vratio se u svoje selo sav sretan, ali je, malo zatim,
počela da ga kopka Hadži Bektašova ponuda; samom sebi je postavljao pitanje da
se možda nije prevario, jer je Hadži Bektaš izgledao kao čovjek koji je ulivao
povjerenje i čije su riječi bile istinite. Nije više mogao izdržati pa je,
žureći, ponovo krenuo u istu tekiju. Hadži Bektaš ga je ponovo uljudno primio,
i kad je Junus izrazio kajanje zbog svoje brzopleto donesene odluke zatraživši
onih deset nefesa, stari pîr mu je odgovorio:“E sad ti ne mogu dati te nefese;
mi smo tvoj katanac predali Taptuk Emreu.“
U
sufijskom diskursu, to je značilo potragu za stazom koja će voditi do istine o
Bogu.
Junus je krenuo na taj put tražeći Taptuk
Emrea, drugog velikog anatolijskog derviša, o kome se u Turskoj stoljećima
prenosi legenda kako je u Anatoliju došao u bijeloj golubovoj nošnji, ali da su
ga pokušali ubiti fanatični tradicionalisti koji su se pojavili u liku orlova
prepriječivši mu put…Spasila ga je žena jednog seljaka koja mu je izvidala
rane i omogućila mu da odleti. Golub, naravno, označava dušu Taptuk Emrea koja
tumara s kraja na kraj Anatolije, a simbolizam ove legende govori o duhovnoj
povezanosti derviša i seljaka diljem Turske.
Našavši Taptuk Emrea, Junus je ušao u
derviški tarikat, u kome je proživio oko četredeset godina živeći u zuhdu i
kontemplaciji i tražeći duhovno zajedništvo. Jedne večeri, nakon namaza i
zikra, Taptuk Emre je zamolio Junusa da spontano ispjeva jednu ilahiju. Junus
je odgovorio da to on ne može učiniti. Taptuk mu je naučio na neku mivku, Junus
je sa Bismillom pojeo tu smokvu, šljivu ili šefteliju, pa ga je muršid još
jednom zamolio da pokuša spjevati jednu ilahiju uputivši mu slijedeće
riječi:“Sjećaš li se šta ti je Hadži Bektaš jednom rekao o katancu? Sada je taj
katanac otključan!“
Prije toga događaja Junus nije bio ispjevao
nijednu ilahiju, ali je sasvim očito da je za čitavih tih 40 godina meditacije
u njemu zrio pjesnički dar, ona tajanstvena iskra koju je u njemu svojim firāsetom
otkrio Hadži Bektaš Veli čim ga je prvi
puta vidio. Čim je ispjevao prvu ilahiju, što je podrazumijevalo ne samo da jē
on sadržajno, motivsko-tematski, „napiše“, nego da jē u isto vrijeme i
komponira, ona je oduševila derviše iz njegovoga bratstva i potakla ih na
uzvišena osjećanja. Već od prve ilahije, Junus je prepoznat kao veliki pjesnik,
čije su ilahije (kratke pjesme posvećene Allahu, dželle šanuhu) i kaside (nešto
duže pjesme posvećene poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nekom
drugom poslaniku ili vjerovjesniku ili nekom evliji; u evropskoj književnoj
tradiciji to bi bile ode, pjesme pohvalnice) neobično elokventne, poticajne,
jezgrovite, duboke po svome smislu…
Postoji još jedna legenda koja stoljećima
kruži Turskom, koja je najvjerovatnije apokrifna, a u kojoj se govori o susretu
između Rumija i Junusa Emrea, pa stoga vrlo korisna za ocjenjivanje Junusova
pjesničkog opusa.
Junus, narodni pjesnik, stajao je oči u oči
sa starijim pjesnikom-filozofom Rumijem o kome je jednom rekao:“Njegove
veličanstvene vizije su ogledalo naših srca.“ Rumi je autor Mesnevije, koja je
nazvana „epopejom sufizma“. To remek-djelo „islamskog Dantea“ sadrži oko 26.000
bejtova ili distiha koji uglavnom govore o tome da se Bog objavljuje kroz ašk
ili ljubav u derviškoj duši, odn. u ljudskom srcu koje je pročišćeno Šeri'atom
i tarikatom. Prema ovoj legendi, Junus je prigovorio Rumiju zašto je svoju Mesneviju
sročio u tolikom obimu, a onda mu istu
ideju izrazio u samo dva retka:
Ja oblik u meso i kosti stavih
i on se u liku Junusa pojavi.
Navodno je Rumi priznao da on ne bi napisao
magnum opus da je bio u stanju napisati tako jezgrovit bejt.
Prema još jednoj legendi u kojoj su akteri
ove dvije slavne pjesničke figure, Rumi je, izražavajući poštovanje prema
Junusu, jedne prilike rekao:“Kad god se uspnem na visoke deredže, tamo uvijek
naiđem na stope ovog turskog derviša (Rumi je po nacionalnosti bio Afganistanac
– op.prir.), koga nikada nisam uspio nadmašiti.“
Na drugoj strani, turski dogmatici, kako je
rasla moć Junusove poezije, sve više su ustajali protiv nje. Prema jednoj
popularnoj legendi, koja, istina, ničim nije dokazana, tradicionalist po imenu
Mulla Kasim odlučio je da uništi rukopis Junusovih ilahija i kasida. Sjedeći na
obali rijeke, počeo je da trga list po list onih poema u kojima je on vidio
heretička učenja i da ih baca u rijeku. Kada je tako uništio većinu toga
rukopisa, bacio je pogled na kasidu čiji je završni bejt glasio:
Derviš Junuse, ne reci ni jednu neistinitu
riječ:
doći će Mulla Kasim da te pita za svaku od
njih!
Kada je Mulla Kasim vidio ovo upozorenje,
shvatio je veličinu Junusovu i istog časa prestao cijepati ostali dio rukopisa njegovih ilahija i kasida. Prenosi
se da su ilahije i kaside koje su dospjele do nas na taj način preživjele, ali da nikad nije
pronađena ona njihova većina koju je Mulla Kasim već bio bacio u rijeku.
Najznačajniji narodni pjesnik u islamskoj
književnosti
Junus piše vernakularom vlastitog naroda.
Bio je toliko popularan da je desetak mjesta u Turskoj tvrdilo da se njegov
mezar nalazi u njima.
Kada je 1957.g. otvarano novo turbe za
derviš-Junusa u Sarikoju, na otvaranje je došlo oko 30 000 seljaka, pješice, na konjima i magarcima…
koji su učili njegove ilahije, a posebno slijedeću:
Teku r'jeke po raju, Allah!- zbore, zbore,
bulbuli lete, pjevaju, Allah!- zbore,
zbore…
S kraja 19. i početkom 20. st. istanbulska
djeca su, polazeći u školu i vraćajući se iz nje, učila Junusove ilahije…
Zbog toga je opravdano reći da je Junus
Emre najznačajniji narodni pjesnik u islamskoj književnosti… U Turskoj je
sigurno najveći…. Pišući na predlošku anatolske turske narodne pjesme, on je
dostigao kulminaciju te tradicije. Niko kasnije nije uspio nadići tu
kulminacionu tačku iako su generacije narodnih pjesnika sufija nakon njega
nastavile da pjevaju po istom uzorku.
Junus Emre je usvojio oblike stiha na
vernakularu turskog jezika koji su originalni proizvod Turaka. . Dok je većina
njegovih savremenika i nasljednika , koji su bili zaljubljeni u arapski i
perzijski jezik, koristila norme i stilske mogućnosti ovih jezika nakon
masovnog primanja islama u ovom području, preferirajući pozajmljene oblike,
metre i leksiku, Junus Emre je pribjegao domaćim formama koristeći jednostavni
silabički metar i izražavajući svoja osjećanja, ideje i mudrost jezikom običnog
anatolskog čovjeka. Odbacivši opširnost, on je upotrebljavao jednostavne
izričaje, pjesničke slike i metafore. Zato je u jednom bejtu rekao:
Mnoštvo riječi je poput tereta na drvenim
kolima…
Služeći se živom tradicijom, on je u stanju
da se služi oblicima (posebno gazelom), prozodijom (kvantitativnim metričkim
sistemom koji se u arapskom naziva arūd, a na turskom arūz ) te leksikom arapske i perzijske
poezije, ali u svojim najboljim poemama on se – kako rekosmo – koristi
najboljim izvorima turske poezije, uključujući ovdje i silabički metar. On je bio
u oštroj suprotnosti sa praksom pjesnika koji su pripadali urbanoj eliti, koji
su se oslanjali na elegantni stih sastavljen predominantno od perzijskih i
arapskih riječi shvatljivih samo visoko
obrazovanom sloju. Njihove pjesme su kasnije bile nečitljive zbog zastarjelih
riječi. Čak i danas, sedam stoljeća nakon njegove smrti, većina Turaka može
čitati i ocjenjivati Junusa bez konsultiranja rječnika , bez kojih ne može
čitati neke pjesnike iz perioda od 14. do 19. st.
No, ovdje valja biti pravedan pa reći da
nije samo tursko usmeno pjesništvo i tradicija tzv. tekerlemera (dosl.
zagonetki), lapidarnog, gnomskog izražavanja bila onaj plodotvorni humus na
kome je Junus Emre oblikovao svoju poetiku i svoj svijet te svoj etički sistem.
Prije njega učinio je to također slavni pjesnik
Hodža Ahmet Jesevi (preselio na Ahiret 1166.g.), vjerski učenjak
hanefijskog mezheba i derviš koji je izvršio najveći utjecaj na razvoj
derviških redova na turskom govornom području. Sâm je bio osnivač turskog
tarikata jesevija, a kasnije i muršid nakšibendijskog tarikata u Buhari.
(Prisjetimo se ovdje da je Hasan-baba Zukić sa Oglavka kod Fojnice upravo iz
Buhare donio i u Bosni ustanovio nakšibendijski tarikat, koji traje sve do
danas, el-hamdulillah.) Hodža Ahmet Jesevi – kuddise sirruh (neka je posvećena
njegova tajna) – svoje je ilahije i kaside u isto vrijeme pisao i sknadao
uvodeći ljude u islam i tarikat u ovom dijelu centralne Azije.
Idées récues Junusa Emrea
Međutim, derviš-Junusova vrijednost ne
proističe samo iz njegovoga jezika, nego, prije svega, iz tema i motiva koji
imaju svevremenski značaj te iz njegovih univerzalnih koncepata.
Turska derviška tradicija, pa onda i
ašik-Junus, Boga vidi kao kemāl-i mutlaq
(potpunu savršenost), ali i kao džemāl-i mutlaq (apsolutnu ljepotu). Na taj način, duhovni
uspon ide zajedno sa estetskim osjećajem, sa zaljubljenošću u Boga i Njegovu
zemaljsku ljepotu. Junus Boga vidi kao ašk-i zāta (vlasnika ljubavi, samu ljubav);
Bog je inicijalno bio motiviran da stvori svijet i čovjeka kao ogledalo u kome
čovjek gleda slike Božije savršene ljepote.
Obaveza je derviša da voli Boga, Allaha,
dželle šanuhu, i da, putem aška, postane savršeni čovjek (insān-i kāmil ):
Nama je ašk imam, a Džennet srce samo;
Kibla nam je lice Dosta, pa stalno
klanjamo…
…
Ja sam rođen sa aškom.
…
Dok ničega nije bilo, još i prije „Kalu
bela“,
s Gospodarom svojim bijah, sred Divana
Višnjeg, Bijela!
…
Prije nego što je moja duša došla na
svijet,
ja
sam volio Allaha…
To duhovno putovanje traži samo-spoznavanje.
Junus kaže: „Istinsko znanje je znanje o sebi.“
Spoznati sebe – to znači spoznati Boga. Zbog toga turska derviška
tradicija ustaje protiv predstave o Bogu koji kažnjava i naređuje (mysterium
tremendum) i zagovara predstavu o Bogu koji je sušta, vječna i oduvječna ljubav
i milost (mysterium fascionum). Junus pjeva:
Tako ti Boga, šta je to vjera bez aška?
…
Istina o Bogu stanuje u srcu.
…
Ašici ne žude za rajem;
oni čeznu samo za Allahom.
Junus Emre nije nikakav originalni
mislilac; njegova misao nije nikakva teološka ili filozofska inovacija. Allah,
dželle šanuhu, o Kome on tako jednostavno i iskreno, halisen, aškile sidkile
pjeva jeste Onaj koji je za Sebe rekao da je el-Vedūd – Bog koji voli i Koji voli da se voli, Bog čija
je vrhunska osobina ljubav, ‘ašq, pa je
zbog toga ašk i prva osobina Junusova i prva i osnovna tema njegovih poema.
Njegov dervišluk, zasnovan na monističkom pogledu na Boga, za razliku od dogme,
drži da čovjek nije samo Božije stvorenje, nego i Božiji odraz.
Zbog toga je Junus Emre pjesnik današnjice,
ne samo turske današnjice, već današnjice čitavog svijeta u kome se na
drastičan način sukobljavaju ljubav i mržnja, u kome je rat neposredno zlo i
krajnji protivnik humanosti. Evo kako je Junus gledao na zlo rata i mržnje:
Ja nisam na zemlji radi rata i mržnje,
ljubav je moga života pozvanje.
…
U
Allahovom svijetu ima sto hiljada vrsta ljubavi.
On je bio prvi – i najuspješniji – pjesnik
u historiji Turske koji je uspostavio
„estetsku etiku“- zato što je njegova poezija vezana za sve, posebno za one
koji su „slomljena srca“…
Voda koja pršće iz istog šadrvana
ne može biti i gorka i slatka.
On sve ljude vidi jednakima i
ravnopravnima:
Gledaj sve ljude jednakima,
u poniženom gledaj heroja!
Njegovo univerzalno bratstvo nadilazi sve
međuljudske podjele i sekte:
Za one koji istinski vole Boga i Njegove
putove
svi ljudi na svijetu su braća i sestre.
Njegova vizija svijeta i čovjeka ista je
kao ona koja je izražena u čuvenom Rumijevom katrenu u kome ovaj sufija-filozof
sve ljude svih vjera poziva da se ujedine:
Dođi, dođi, ko god da si, šta god da si,
samo dođi;
neznabožac, medžusija, mušrik jesi l’, samo
dođi!
Stoput zavjet da prekršiš, samo dođi!
Ni mi nismo bez očaja i nevolje, samo dođi!
Osudu vjerske netolerancije i pledoaje za
jedinstvo ljudskog roda derviš-Junus je izrazio na ovakav način:
Nijedna vjera ne suprotstavlja se našoj;
istinska ljubav se rađa onda kada se sve
vjere ujedine.
Prije sedam stotina godina Junus Emre,
pjesnik iz naroda koji je pjevao za narod i za sve ljude Svijeta, pjesnik koji
je tražio društvenu pravdu i, slijedom Poslanikova hadisa u kome se kaže: „Moje
siromaštvo je moj ponos“, sebe nazvao „miskin-Junusom“, dosegao je apogej intelektualne
i estetske tradicije turskog humanizma kada je rekao:
Dođi pa da već jednom svi braća budemo,
da sebi život lakšim učinimo,
da volimo i da voljeni budemo,
zemlja nikom od nas ostati neće.
Stoga derviš – Junus, miskin- Junus,
ašik-Junus jeste najznačajnija literarna figura turske Anatolije koja je u sebe upila učenja islama i koja je
sintetizirala islamske primarne vrijednosti i narodnu dervišku pjesmu. Njegov
bejt (stih) naglašava važnost ljudskih unutarnjih, moralnih vrijednosti i na
islam ne gleda temeljem rigidnih formula nego kao na slobodu savjesti i
fundamentalnog morala. Taj se koncept islama često suprotstavlja vjerskom
formalizmu, na čemu naročito insistiraju fekihi (islamski pravnici) i teolozi.
Junus Emre ustaje protiv muslimanskih dogmatičara izražavajući primarni značaj
ljudskog postojanja i res humanae. Ovakav pogled na islam, međutim, ne znači
odbijanje Božije transcendencije; prije će biti da je ovdje riječ o
internalizaciji Boga. (Odmah valja naglasiti, takva internalizacija je jako
sporna u akaidu ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata, o čemu su svoju riječ rekli
najpoznatiji umnici ove teorije kakvi su bili
Ebu Hanife, imam Tahavi, imam Gazali, Hasan Kjafi Pruščak… i drugi,
ali to je tema za sebe; ovdje nejma svrhe ulaziti u tu raspravu.) Derviš-Junus
kaže:
Mi volimo ljude
zato što su oni Božija stvorenja!
…
Čovjek koji vidi čuda ljubav
zaboravlja svoju vjeru i naciju.
U jednoj od svojih najpopularnijih ilahija Evvel
benem âhir benem govori o „četiri svete Knjige“ koje su ispisane po
njegovom srcu, koje govore isto i o Istom, a koje je on, Junus, „čitao“ čak i
prije dolaska na ovaj svijet.
U svoje, kao i u ovo naše vrijeme, Junus
nam donosi duhovnu orijentaciju i estetski ugođaj… Njegova poezija, puna
univerzalnih vrijednosti, izražava ekstazu u komunikaciji sa prirodom i
zbližavanju (sjedinjenju) sa Bogom.
Ovaj svijet je mlada nevjesta obučena u
blistavu crvenu i zelenu vjenčanicu;
gledaj ga, ne možeš uzeti dovoljno od te
mlade…
U
tome smislu, on je srodnik sa Petrarkom, koji je također živio u 14.st., i sa
Erasmusom, koji je živio jedno stoljeće kasnije, koji su, u vrijeme klasičnog
ili renesansnog humanizma, izbjegavali dogmatizam koga je čovjeku nametala
skolastika i koji su pokušavali da u običnom čovjeku usade osjećaj važnosti
njegovoga života na zemlji.
Poput Danteova pjesništva, Junusova poezija
simoblizira etičke obrasce smrtnog bića dok opisuje više vrijednosti besmrtnog
bića. Junus čovjeku nudi „optimizam sufizma“ – uvjerenje da čovjek koji
implementira Božija svojstva može nadići samoga sebe. Derviš ne samo što,
implementacijom esmi (Allahovih, dželle šanuhu, lijepih imena), nestaje u
Allahovom Lijepom Licu ( fenā’ fillāh), nego on i ostaje u blizini Allahove
vječite sveprisutnosti ( beqā’ fillāh ).
Derviš žudi da se vrati Božijoj stvarnosti
iz koje je, kao predstava, slika, odvojen privremeno… Agonija sufije sastoji
se u tome što je on odvojen od Allaha, dželle šanuhu:
Nošen vjetrom, plešem, gorim…,
ašk mi moje t'jelo smori.
Gubim pamet, ah, šta zborim?!
Dođi, vidi ašk šta čini!
Sufijska potraga ( seyr-i sulūk) ima tri
faze: pročišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje. Derviš se ne može nadati da će
stići do sjedinjenja sa Bogom, svojim Voljenim, dok se ne odrekne onoga što
Junus naziva svojim krajnjim sepstvom. Smrt toga ja /ega on opisuje na vrlo
upečatljiv način:
S ovog sv'jeta podigni me,
uplakana, zagrli me!
Tvoj povratak veseli me…
Derviš nejma straha od smrti…; on vjeruje
u besmrtnost na temelju Božije ljubavi prema njemu…
Ne
boj se smrti,
tvoj život je vječan…
U konačnici, Bog je – sa Svojim svojstvima,
mi bismo dodali – inkluzivan u svijetu te, prema tome, ne postoji dihotomija
između Njega i čovjeka jer ništa u univerzumu ne postoji nezavisno od Boga; sve
je Božija objava ili refleksija…
U takvom pogledu na Boga, svijet i čovjeka,
ni smrt ne postoji:
Ej, Junuse, smrt će doći, pravim putem
kreni, idi!
Ko dunjaluk terk učini, kad preseli – njemu
svane…
Čovjek nejma svojstvo vječnosti – zato što
je stvoren, ali nakon toga, nakon Bezm-i elesta, Prve sofre za kojom su bile
sve duše, čovjek jeste vječan; on, ako u sebi raspiri plamen aška, nadilazi
sebe i smrt:
Smrt je za zvijeri, nije za ašike…
…
Volim te iz dubine svoje duše…
Ti si nam bliži nego mi sami sebi…
…
Volim te, i ruka smrti me nikada taći
neće…
…
Ako sam ašik, ja nikad umrijeti neću…
Tako voleći, tako sām voljen, ašik-Junus,
sa ovim prijevodom, stiže na Balkanski poluotok – suznih očiju.
(Ovu antologiju Junusovih ilahija i kasida
preveli su Lamija Hadžiosmanović i Džemaludin Latić, a objavljuje je zenička
izdavačka kuća Vrijeme Muamera Spahića.)
(The Bosnia Times)
