ISLAMISTIKA (IV)
Šeri'at je mnogo sažetiji i mnogo manji po
svome opsegu od pravne strukture koja je evoluirala kroz fikh u različitim
školama islamskoga mišljenja
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Kao što je dobro poznato, nisu svi propisi
čija je forma predmet konvencionalne muslimanske pravne nauke (fiqh) nastali na
propisima koji su vrlo jasno izraženi u vidu zapovijedi ili zabrana u Kur'anu i
sunnetu. Veći dio fikhskih propisa rezultat je raznovrsnih deduktivnih metoda
razmišljanja od kojih je qijas (zaključivanje uz pomoć analogije)
najprominentniji. Veliki muslimanski pravnici, fekihi, u prošlosti su dolazili
do svojih pravnih rješenja nakon temeljitog studiranja Kur'ana i sunneta, i
nema nikakve sumnje da su, u prvom redu oni najistaknutiji eksponenti fikha,
ovaj studij obavili na krajnje dubok,
ozbiljan i savjestan način. Pa ipak, rezultati ovih proučavanja vrlo često su
previše subjektivni, tj. ta su proučavanja determinirana personalnim pristupom
svakog ovog eksperta u njegovoj interpretaciji pravnih izvora islama kao i
društvenim i intelektualnim okolnostima njegova doba. I zato što su te
okolnosti u mnogim stvarima jako različite od naših, neki od ovih «deduktivnih»
zaključaka, po prirodi stvari, razlikuju se od zaključaka do kojih mi dolazimo
u naše vrijeme, i to je jedan od razloga zašto se mnogi moderni Muslimani
protive primjeni tih propisa koje nam je u naslijeđe ostavio konvencionalni
fikh u promišljanju savremenih problema politike i ekonomije.
Originalno, sve takve propise njihovi
autori su donijeli kako bi olakšali primjenu šeri'atskih principa u specifičnim
pitanjima. Međutim, tokom vremena, ovi su propisi u popularnom razumijevanju
počeli da se smatraju sakrosanktnim (nepovredivim) u njihovoj validnosti pa su
ih mnogi Muslimani smatrali integralnim dijelom samog šeri'ata, Božijeg
zakonodavstva. Da bi se osnažila ova popularna gledišta, dokazivano je kako
eksplicitne pravne formulacije, naredbe i zabrane sadržane u Kur'anu i u autentičnim
Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi we selleme, predajama (ahadith) – koje su
sačuvane kao njegove izreke i djela- same po sebi nisu dovoljne da bi izrazile
sve moguće pravne situacije pa su ovakvi propisi dolazili kao upotpunjenje corpus
juris-a sredstvima neophodnog deduktivnog promišljanja. Međutim, sasvim daleko
od činjenice da ni Kur'an ni sunnet ne nude ni najmanje jamstvo za takvo
proizvoljno proširivanje šeri'ata, čovjek mora na pravedan način dokazati (kako
su uviđavni muslimanski učenjaci činili stoljećima) da ograničavanje djelokruga
eksplicitnih propisa koji se nahode u Kur'anu i sunnetu nije došlo kao rezultat
nekog eventualnog nedostatka Bogomdanog zakonodavstva, već obrnuto: tim
ograničenjem se priskrbljuje ona suštinska, promišljena zaštita od pravne i
društvene krutosti; ukratko, razumljivo je prihvatiti da Onaj koji nam je
darovao Svoje zakonodavstvo nikada nije imao namjeru da šeri'atom do u detalje
pokrije sve životne situacije; On nije namjeravao ništa drugo osim da, što bi
se reklo, samo iskolča pravne granice unutar kojih društvo treba da se razvija
prepustivši da se o enormno velikom broju mogućih pravnih situacija odlučuje od
slučaja do slučaja u skladu sa zahtjevima vremena i promjenljivih društvenih
uvjeta.
Tako da se može reći da je šeri'at mnogo
sažetiji i mnogo manji po svome opsegu od pravne strukture koja je evoluirala
kroz fikh u različitim školama islamskoga mišljenja. Kao Allahovo
zakonodavstvo, nemoguće je da šeri'at bude ovisan od naučničkih dedukcija ili
zaključivanja subjektivne prirode, nego on mora biti shvaćen na takav način da
je, u svome savršenstvu, položen u definitivne propise Kur'ana i sunneta,
propise koji su izraženi u pozitivnim zakonskim pojmovima: «Učini ovo», «Ne
čini to», «Ova i ova stvar je dobra i poželjna», «Ova i ova stvar je loša i
mora se izbjegavati», itd. Ovi propisi se tehnički imenuju kao nusus (sing. nass).
Sami po sebi, ti propisi nisu predmet nikakvih konfliktnih interpretacija;
ustvari, njima nije potrebna nikakva interpretacija pošto su oni apsolutno
kompletni i jasni u svojim formulacijama. Svi arapski filolozi saglasni su da
se «nass Kur'ana i sunneta odnosi na propise (ahkam) koji se izvode iz jasne,
vidljive (zahir) formulacije u kojoj su izraženi».[1] Svaki propis nass-a formuliran je na takav način da on može biti primijenjen u
svakoj fazi čovjekova društvenog i intelektualnog razvoja; s druge strane,
mnogi od subjektivnih zaključaka fekiha su refleksije na određeno vrijeme i
mentalitet i, prema tome, ne mogu imati vječitu validnost. Samo nusus Kur'ana i
sunneta zajednički uspostavljaju istinski, vječiti šeri'at islama. Šeri'at se
odnosi isključivo na zakonodavstvo koje nam je podario Bog, dželle šanuhu, koji
je Svoje propise dao u nepogrešivim terminima kao obavezu ili je dokinuo neka ograničenja
kao nezakonita; ali ovdje se nalazi široka arena stvari i aktivnosti koje je
Zakonodavac ostavio nespecificiranim – ne naređujući ih niti ih zabranjujući u nass
– terminima – a na koje se mora gledati kao na dozvoljene (mubah) sa šeri'atske
tačke gledišta.
Uvaženi čitalac ne treba da pretpostavi da
su naprijed izložena gledišta neka inovacija u islamskoj misli. Dapače, njih su
iznijeli Poslanikovi, sallallahu ‘alejhi we selleme, ashabi i, kasnije, neki od
najvećih učenjaka islama, posebno učenjak koji se smatra jednim od
najbrilijantnijih fekiha u čitavoj povijesti: Ibn Hazm iz Kurtube / Kordobe
(384–456. po Hidžri/ 994–1064. po Isau). Ništa bolje ne može ilustrirati
pitanje o kome raspravljamo kao slijedeći pasaži iz uvodnika njegove znamenite
knjige pod naslovom Al‑Muhalla:
«Šeri'at se u svojoj potpunosti odnosi na
obavezne čine (fard), čije izostavljanje vodi u grijeh, ili na zabranjena djela
(haram), čije činjenje vodi u grijeh, ili na dozvoljena djela (mubah), čije
činjenje ili izostavljanje od čovjeka ne čini grješnika. Imamo tri vrste mubah djela:
prva, ona koja mogu biti preporučena (mandub), pa ako se čine, onda čovjek za
njih ima nagradu, a ako se ispuštaju, to nije grijeh; druga, ona koja su
nepoželjna (makruh), ako se odustane od njih, ima nagrada za to, a ako se
počine, to nije grijeh; treća, ona koja su ostavljena nespecificiranim (mutlaq),
nema ni grijeha ni nagrade ako se budu ili ne budu činila…
Allahov poslanik Muhammed, sallallahu
‘alejhi we selleme, je rekao: «Nemojte me pitati o onome što je ostavljeno
nespecificiranim, jer, pazite, bili su oni prije vas koji su propali zato što
su postavljali mnoga pitanja svojim vjerovjesnicima pa su se zbog toga dali u
neslogu (u vezi sa svojim učenjima)! Ako vam nešto naredim, to činite koliko
god ste u stanju, a ako vam nešto zabranim, klonite se toga!»[2]
Navedeni hadis omeđuje sve principe
vjerskog prava (din) od prvog do posljednjeg. On pokazuje da je sve ono što je
Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ostavio nespecificiranim – svejedno
bilo to u oblasti naređenog činjenja ili u oblasti zabranjenog – dozvoljeno (mubah),
tj. niti je zabranjeno niti obavezno činiti. Što god je on naredio, to je
obavezno činiti (fard), a što god je zabranio, to je zabranjeno (haram); a ono
što nam je on preporučio da činimo vezuje nas za široko polje naših vlastitih
sposobnosti.»[3]
I zato što je naredbe i zabrane, izražene
na najjasniji način u Kur'anu i sunnetu, tako ograničio, stvarni šeri'at je
krajnje sažet i, zbog toga, vrlo lahko shvatljiv; zato što je tako malehan po
obimu, šeri'at nije – i, kao što sam upravo istakao, on nije ni imao takvu
namjeru – donio detaljnu legislativu (zakonodavstvo) za ama baš sve životne
situacije. Konsekventno, Zakonodavac je ostavio nama da donesemo ono što je
potrebno dopunjujući legislativu svojim idžtihadom (samostalnim promišljanjem)
koji će biti u saglasnosti sa duhom islama. Naravno da se ovdje mora
podrazumijevati da će svaka idžtihadska legislativa koju ćemo razvijati
inspirirani Kur'anom i sunnetom (povremeno i po potrebi i uz pomoć idžtihada
prošlih generacija) uvijek biti predmet poboljšavanja idžtihada onih koji će
doći poslije nas, što će reći da se idžtihad nikad ne može tretirati drukčije
osim kao temporalno, promjenljivo zakonodavstvo podvrgnuto autoritetu neizmijenjenog
i nepromjenljivog šeri'ata, izraženog u jasnom nusus-u Kur'ana i sunneta.
Šeri'at ne može biti promjenljiv zato što
je on Allahovo, dželle šanuhu, zakonodavstvo; njemu promjena nije potrebna zato
što su svi njegovi propisi tako formulirani da nijedan od njih nikada nije u
sukobu sa stvarnom ljudskom prirodom i autentičnim zahtjevima ljudskog društva
u bilo koje vrijeme i jednostavno zato što se ti propisi odnose na samo one
aspekte ljudskog života čija priroda ne može biti predmet promjene. Ova posebna
karakteristika Allahova, dželle šanuhu, zakonodavstva – tj. njezina primjena u
svim fazama i okolnostima ljudskog razvoja – podrazumijeva da njegovi propisi,
na prvoj instanci, pokrivaju samo opće principe (otuda je dopušteno da se, u
skladu sa vremenskim okolnostima, iznalaze varijacije u pogledu detalja) i, na
drugoj instanci, donose detaljne zakonske propise u onim oblastima koje nisu
pod utjecajem promjena koje prate razvoj ljudskog društva. Ukoliko se istražuje
kontekst nusus-a, vidjet će se da je ova teza ispravna. Kad god je riječ o
detaljnom nas – propisu, on se na nepromjenljiv način odnosi na one aspekte
našeg pojedinačnog i društvenog postojanja, aspekte koji su neovisni od bilo
kakvih vremenski uvjetovanih promjena (npr., mislimo na osnovne elemente
ljudske prirode i međuljudskih odnosa). S druge strane, gdje god su promjene
prijeko potrebne u ljudskom progresu (npr. u području vlasti, tehnologije,
ekonomske legislative itd.), tu šeri'at nije ustanovio nijedan detaljni propis
nego je dao samo opći propis ili se uzdržao od donošenja bilo kakve pravne
odredbe. E, upravo ovdje do punog izražaja dolazi potreba za idžtihadskom legislativom.
Da budemo još precizniji, legitimno polje društvene zakonodavne aktivnosti
obuhvata:
detalje u slučajevima i situacijama gdje
šeri'at donosi opće principe ali ne i detaljne propise, i
principe i detalje u onom području koje se
smatra mubah-om, tj. koje uopće nije obuhvaćeno šeri'atskim propisima. Na ovaj
metod se odnose slijedeće kur'anske riječi:
« لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنْكُمْ
شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا »
‘Svakome od vas Mi smo odredili Allahovo
zakonodavstvo i otvoren put.’[4]
Prema tome, dok Allahovo zakonodavstvo (shari'a)
skicira područje u kome se razvija muslimanski život, Zakonodavac je nama,
unutar tog područja, ostavio «otvoren put» (minhadž) za vremenski uvjetovanu
legislativu koja treba da obuhvati one situacije koje su, promišljeno, ostale
netaknute nusus-om Kur'ana i sunneta.
/“Principi islamske države i vlasti”,
Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM,
Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
