ANALITIKA
Kada bi učenje o Srebrenici bilo moguće, to
bi značilo da nacionalizam nije prva i posljednja ideja svih naših poredaka
Piše: Dubravka Stojanović, thebosniatimes.ba
Treba li učiti o Srebrenici? Može li se
učiti o Srebrenici? Ta dva pitanja najdublje zadiru u pitanje svrhe i vrste
obrazovanja u državama bivše Jugoslavije, posebno u Srbiji i Bosni i
Hercegovini. Svrhe – jer obrazovanje, a posebno ono iz oblasti historije, i
dalje nema za cilj sticanje znanja, već izgradnju nacionalnog identiteta i
historijske svesti zajednice. Vrste – jer obrazovanje, a posebno ono iz oblasti
historije, i dalje ne teži izgradnji kritičkog mišljenja, već njegovoj
negaciji.
Uprkos stalnom govoru o reformi obrazovanja
poslije završetka Jugoslavenskih ratova, ona suštinski nikada nije započeta u
zemljama nasljednicima Jugoslavije. Nekih dotjerivanja je bilo, „usaglašavanja“
s „Europom“, ali dubinskog preispitivanja uloge i značenja obrazovanja nije. I
to nije posljedica uobičajene neefikasnosti naših administracija. Naprotiv, to
je izraz suštine sistema, koji čvrsto stoje na razvalinama nekadašnje države.
Ti sistemi, koji se netačno predstavljaju da to nisu, počivaju na jakim
temeljima postavljenim u ideologiju koja je mješavina svih ideja na kojima
stare elite čuvaju monopol moći. Tu su i nacionalizam i socijalni egalitarizam,
i antimodernizam i tradicionalizam, kolektivizam i protivljenje svakoj promjeni.
To je i lijevo i desno. A prije svega i ispred svega, suština tog sistema je
autoritarizam. Taj „sistem bez sistema“ i ideologija s viškom naizgled
nespojivih ideja tu je da zaštiti tu najdublju političku suštinu, o kojoj nema
kompromisa i koja sve drži na okupu.
Učenje o Srebrenici udara upravo u tu
suštinu. I zbog toga je subverzivno. I nedopustivo. Jer, kada bi učenje o
Srebrenici bilo moguće, to bi značilo da nacionalizam nije prva i posljednja
ideja svih naših poredaka. Bio bi to znak da je „sistem“ pao, i da se u školama
više ne proizvode njegovi budući nosioci i konzumenti, već autonomni pojedinci
koji su spremni da realno vide svijet oko sebe. Otvorila bi se tako mogućnost
da se njeguju kritički pojedinci koji se shvataju kao snaga, a ne kao slabost
društva. Rušio bi se naslijeđeni patrijarhalni koncept u kome je nastavnik
prijeki otac, a udžbenik sveta knjiga. Tada bi đaci mogli da uče da postavljaju
pitanja, a ne da na njih horski odgovaraju. Otvorili bi se prozori u
zagušljivim, memljivim školama. Značilo bi to i diskontinuitet u odnosu na
ratne politike 90-ih i početak preispitivanja njihovih uzroka. Bio bi to znak i
da je došlo do promjene prioriteta – razvoj bi došao na mesto tlapnji o svetoj
budućnosti zasnovanih na svetoj prošlosti. I tu je suština: prošlost bi postala
prostor preispitivanja i kritičkog suočavanja umjesto „identitetskog špajza“ iz
kojeg svaka vlast uzima šta joj odgovara i u duboki mrak gura ono što joj ne
ide u prilog.
Kritičari ideje o učenju o Srebrenici
obično kažu: prerano je. Pozivaju se i na čuvenu historijsku distancu, kao
zaklon svima onima koji od nečega bježe. Rekli bi i da se bez arhivskih
istraživanja, koja će biti moguća za 30 godina, ništa ne smije reći. To je
svjesna zabluda. To je manipulacija, jer su Srebrenicu u školske knjige stavili
njeni idejni tvorci gotovo dok se zločin dešavao. Dakle – ona je oduvijek u
udžbenicima, tako da distanca nikada nije bila problem. Ono što jeste pravo
pitanje je – zašto je tamo?
Zaista, Jugoslovenski ratovi ulazili su u
udžbenike historije od njihovog samog početka. Izuzetno je važno imati na umu
da su udžbenici historije promijenjeni u Hrvatskoj 1992, u Srbiji 1993. i Bosni
1994. godine. Šta nam govori ta bizarna hronologija? Ona nedvosmisleno pokazuje
da su, usred ratnih dejstava i zločina, vlade imale i vremena i novaca da
djeluju i na „terenu prošlosti“ i da je to bio jedan od političkih prioriteta.
Mijenjalo se tada sve – i stara i nova prošlost, i srednji vijek i najnovije
doba. Bilo je potrebno prošlost prilagoditi sadašnjosti, napraviti historijski
kontekst u kome je nepodnošljiva sadašnjost izgledala kao sasvim normalan i
logičan proizvod historije. Trebalo je novim vlastima i novim događajima
pribaviti historijski legitimitet, novim državama konstruisati „historijsku vertikalu“,
vođama osigurati poželjne historijske pretke.
Trebalo je i objasniti sadašnjost. I to ne
toliko zbog sadašnjosti. Više zbog budućnosti. Više zbog toga što su slike
događaja koji su bili u toku ubacivane u dječje moždane hard diskove, da bi ih
trajno obilježili, formirali njihov budući odnos prema ratu koji je obilježio
njihova djetinjstva. Unoseći ratne događaje i vlastite interpretacije direktno
u nastavu historije, tvorci ratova željeli su da zabetoniraju svoje objašnjenje
i opravdanje rata, da svoju patološku viziju nametnu kao historijsku logiku. To
je zločin s odloženim dejstvom, tapija za budućnost. Zbog toga su režimi koji
su pokrenuli i vodili ratove, svoje tumačenje uzroka, toka i značenja ratova
stavili u nastavu historije i tako obesmislili debatu o distanci i prije nego
što je ona i mogla biti otvorena. Distanca, dakle, nije argument. Naprotiv.
Iako ima mnogih primjera u svijetu da je
bilo potrebno mnogo vremena prije nego što su kontroverzni događaji ušli u
nastavu, jaki su argumenti koji idu u prilog učenju o sadašnjosti ili o
nedavnoj prošlosti. Oni se nalaze već u prirodi same škole, koju, uprkos
željama naših ministarstava, čine živi ljudi. Tačnije – živa deca. A ona imaju
neprijatan običaj da, i kad to nikako nije predviđeno i poželjno, postavljaju
pitanja. I pitaju. Pitaju posebno za najnovije ili za najosjetljivije događaje.
Imaju potrebu da im neki autoritet, kao što je nastavnik, objasni, pomogne da o
tome misle. I tada nastaju problemi. Nastavnici imaju dvije mogućnosti – bilo
da zabrane pitanja, ili da daju svoje tumačenje, što je u najvećem broju
slučajeva izuzetno opasno. To je dodatan razlog zbog kojeg bi tumačenje tako
važnih, osjetljivih događaja trebalo da bude u rukama stručnjaka. Ili, tačnije
rečeno, zbog čega bi pristup za proučavanje traumatičnih događaja trebalo da
bude zasnovan na posebno razvijenim didaktičkim metodama.
Učenje o nedavnoj prošlosti važno je i zbog
toga što bi škola trebalo da bude značajan sudionik procesa suočavanja s
prošlošću. Skoro 20 godina, koliko je prošlo od završetka sukoba, potrošeno je
u pokušajima da se s ratovima ne suočimo, ali je i postalo jasno da se ne mogu
napraviti nova, uspješna društva ukoliko se ne izađe iz traume koja je zatukla
prethodna. Vidjelo se da pokušaji izbjegavanja suočavanja samo osiguravaju
vječno truljenje i da pomaka nema ako se ne dezinfikuju stare rane. To pokazuju
i one republike Jugoslavije koje su naoko uspešnije prošle kroz tranziciju, kao
što su Slovenija i Hrvatska. I one imaju ugrađen taj stari gnoj, koji im ne
dozvoljava da zakorače. Vidjelo se jasno da postjugoslavenska društva i države
nisu uspeli da nađu rješenja za svoje probleme, prije svega jer nisu željeli da
preispitaju kako su u te probleme dospjeli. Niko nije imao želje da u pitanje
dovede ideološku paradigmu koja ih je dovde dovela. Nijedna vlast se nije
usudila da pokaže prstom u korijen tlapnji koje su sve zajedno sprovele do ovog
beskonačnog teturanja. I vidjelo se da se taj odlučni novi korak unaprijed ne
može napraviti bez jasnog pogleda u nazad.
Tog odlučujućeg pogleda u nazad nema bez
pomoći obrazovnog sistema. Tek kada u toj oblasti dođe do skidanja mrene,
možemo očekivati da će nove generacije imati jasniji pogled. Mnogi primjeri, a
na prvom mjestu njemački, to jasno dokazuju. Sve dok sistematski i kroz
školstvo nije postavljeno pitanje njemačke odgovornosti, dok se nije krenulo na
ekskurzije po mjestima stratišta, svijest se nije mogla ni pomjeriti. Tek tada
je učenje moglo da dovede do usvojenog načina mišljenja.
Hajde da vidimo gdje smo sada. Rekli smo da
je Srebrenica ionako već u obrazovnom sistemu. Rekli smo da tu i treba da bude,
ali ne onako kako je sada. Pa kako onda? Šta predavati? Da li mi znamo šta se
tamo tačno dogodilo? Da li postoji naučnim metodama utvrđeno znanje o toku
događaja? Da li postoji jedna istina o tom ili o bilo kom drugom događaju? Da
li Srbi i Bošnjaci mogu doći do te istine? Kako bi se o njoj dogovorili?
Glasanjem, preglasavanjem, konsenzusom? Ne vjerujem. Uporedne analize udžbenika
koje smo radili za čitav region Jugoistočne Europe (www.cdsee.org) pokazale su
ogromne razlike u tumačenjima historijskih događaja i pojava. I to čak i onih
koji su daleko od težine i intenziteta emocija koje se vezuju za posljednje
Jugoslovenske ratove. Svakome je potrebna njegova vlastita interpretacija,
svakome je njegova interpretacija pribježište onoga što se naziva nacionalni
identitet. Da li će jedan rat biti ocijenjen kao oslobodilački ili osvajački,
pravedan ili nepravedan ima isključivo veze sa sadašnjim potrebama režima i
društva i sasvim je malo povezan s onim što se dešavalo u prošlosti. Uostalom,
svaki prošli događaj izuzetno je složen, daje elemente za različita tumačenja i
argumente za često sasvim suprotstavljena viđenja. Uz to, pouzdanih, naučnim
metodama dostignutih znanja je malo, domaće nerazvijene nauke nisu došle do
čvrstih podataka, provjerljivih, dokazivih i nespornih. Kako onda predavati o
nečemu što je toliko osjetljivo i toliko kontroverzno kao što je genocid u
Srebrenici? Kako to učiniti, a da ne izazove nove kontroverze, konflikte i ne
postane novi argument starih nacionalističkih ideologija?
Kao prvo, možemo se vratiti na početak ovog
teksta i ponovo postaviti pitanje svrhe obrazovanja? I još važnije – zašto
treba učiti o Srebrenici? Ako bismo prihvatili savremeni pedagoški pristup da
je svrha obrazovanja formiranje slobodnih, samosvjesnih građana, koji su tokom
procesa obrazovanja stekli vještine i naučili, na primjer, da čitaju, razumiju
i kritički obrade tekst, onda bi učenje o Srebrenici moglo biti najvažniji dio
obrazovanja. Upravo zato što je to pitanje tako osjetljivo i tako kontroverzno.
Baš zbog toga ono bi bilo izuzetno važno da bi se shvatilo da, za početak, ne
postoji jedna jednostavna istina, već da je razumijevanje nekog događaja uvijek
puno nijansi, uvijek različito u zavisnosti od pozicije iz koje se posmatra,
uvijek pluralno. I u tome je suština – učenje o Srebrenici pomoglo bi učenju o
pluralnosti, o tome da je ne samo prirodno, već i nužno imati različita
mišljenja, ali da je posao pravog obrazovnog sistema da uči o tome kako se o
njima vodi dijalog, kako se argumentuje, kako se postavljaju pitanja, kako se
uvažava „drugi“ i kako se razume. To je jedini mogući korektiv. Da bismo i mi
sami postali bolji.
U dosadašnjim projektima čiji je cilj bio
da se preko nastave historije dođe do boljeg razumijevanja zajedničke
prošlosti, u čemu bi ona imala pomiriteljsku ulogu i prestala da bude jedan od
važnih faktora konfrontacije, poznata su dva zanimljiva i dragocjena rješenja.
Jedno je zajednički palestinsko-izraelski udžbenik (Side by Side: Parallel
Histories of Israel-Palestine, eds. Sami Adwan, Dan Bar-On, Eyal Naveh, New
York 2012), u kome su dva narativa, dva sasvim različita viđenja događaja
predstavljena u dva paralelna stupca, dok je između njih ostavljen treći,
prazan stupac, u koji đaci treba da upišu svoje viđenje. Takav pristup bi u
potpunosti mogao biti primijenjen na slučaj Jugoslavenskih ratova, jer sve
strane u njima imaju svoj čvrst narativ o njihovim uzrocima, toku i
pojedinačnim događajima, pa bi objavljivanje tih paralelnih narativa bilo veoma
važno jer bi se tako đacima predočila već izgrađena viđenja obje strane, čvrsto
postavljeni i veoma različiti okviri za razumijevanje događaja, koji bi
pokazali kolike su razlike u tumačenjima. Tako bi se đaci upoznali s viđenjem
druge strane, učili o tome kako je moguće jednu pojavu vidjeti iz sasvim različitih
uglova i kako se svaki događaj iz prošlosti uvijek različito tumači i u okviru
jednog društva i među različitim zajednicama, kao što i na današnja politička
pitanja postoje veoma različiti pogledi. To je važna, gotovo terapijska
lekcija, jer u svim društvima postoji tendencija da se vjeruje da je u
prošlosti o događajima postojao jedan stav, iako smo svjesni da je mišljenje o
sadašnjosti pluralno. Zbog toga je važno da se uči da je i prošlost bila
pluralna, da samim tim i današnje učenje o njoj treba takvo da bude. Posebno je
u postkonfliktnim društvima (ako naša društva uopšte spadaju u tu kategoriju)
važno pokazati da postoji i konflikt sjećanja, da „drugi“ ima svoje viđenje
stvari i da je, i onda kad se s tim nikako ne možemo složiti, važno prihvatiti
da je to drugo viđenje moguće i čuti njegove argumente. To je već početak
dijaloga, početak razumijevanja, upoznavanja drugog, pa i prihvatanja ideje da
je drugačije mišljenje legitimno. Takav korak ogromna je lekcija o učenju o
toleranciji, pluralnosti, ali, još više, o samima sebi. Jer kroz saznanje o
drugim tumačenjima, naša viđenja postaju gipkija, otvorenija, složenija, blaža.
I to je upravo ono čega se boje kreatori naših obrazovnih politika.
Razumijevanje „drugog“ se i dalje vidi kao slabost.
Drugi pristup možemo naći u zajedničkim
knjigama namijenjenim državama Jugoistočne Europe (Teaching Modern Southeast
European History. Alternative Educational materials, ed. Christina Kouluri,
Solun 2005, objavljene na 9 jezika regiona) u kojima je primijenjen metod
multiperspektivnosti. U njima se događaji predstavljaju kroz historijske
izvore, tekstove ili ilustracije iz vremena u kojima su nastali, čime se đacima
prikazuje kako su različite strane vidjele određene događaje i koliko su
njihova razumijevanja bila različita. Time se đacima pokazuje da je i u
trenutku kad se događaj dešavao njegova interpretacija zavisila od perspektive
iz koje se gleda i kako su se, s protokom vremena, te pozicije dodatno
udaljavale. Dobija se važna lekcija o tome kako je događaj izgledao svojim
savremenicima, šta su oni znali o tome, kako su objašnjavani njegovi uzroci. Ta
lekcija o odnosu prošlosti i sadašnjosti također je dragocjena, jer pokazuje
motive i emocije savremenika i donosi argumente koji su danas zaboravljeni, a koji
objašnjavaju stanovišta učesnika. Takvo predstavljanje prošlosti važno je jer
omogućava da se otvori diskusija na času, da se prouče argumenti različitih
strana, da se ukrste podaci na koje su se oni pozivali, da se tako uvidi
složenost svake historijske situacije. Takvom nastavom postiže se da učenje o
prošlosti više nije memorisanje „jedne istine“, već propitivanje svakog
argumenta i razumijevanje kompleksnosti svakog političkog trenutka. Istorija
prestaje da bude posljedica zavjere ili prirodna sila koja ruši sve pred sobom
i postaje otvoren prostor za diskusiju i stalno preispitivanje. Tim historičara
koji je izradio te knjige već je pripremio nastavak projekta koji bi obuhvatio
i ratove devedesetih.
Ako bi se događaji u Srebrenici
predstavljali tom metodom, to bi značilo obuhvatanje različitih vrste i nivoa
historijskih izvora. U prvom djelu lekcije bilo bi neophodno objaviti broj
ubijenih, podatke o do sada pronađenim tijelima stradalih i istražene podatke o
žrtvama i njihovim biografskim podacima. U drugom djelu bi se ukrstili
historijski izvori, u prvom redu pisanje štampe koje bi pokazalo sve razlike u
informacijama koje su davane o događajima u bosanskoj i srbijanskoj štampi.
Time bi se prije svega vidjelo kada su informacije o Srebrenici bile prvi put
objavljene u srpskoj javnosti i kako je teško i sporo tekao proces od potpunog
negiranja, zatim prihvatanja s opravdavanjem, do početaka suočavanja. To bi
bilo izuzetno važno, posebno za đake srpske nacionalnosti, koji bi učili o
pokušajima skrivanja i manipulacije javnošću. Takvim pristupom bi, za početak,
đaci bili upoznati s tim kako su događaji od početka različito predstavljani,
kako su ih savremenici razumjeli, u koju verziju događaja su vjerovali. To je
veoma značajno zbog toga što se đacima pokazuje da su interpretacije događaja
nezavisne od samog događaja, čime se uči kritičko čitanje izvora, u prvom redu
štampe. Takvim pristupom se ne relativizuje zločin; on pokazuje da je veoma
važno kako se zločin interpretira i da te interpretacije više djeluju na
javnost od „golih činjenica“. Zločin je nesporan, ali odnos prema njemu je ono
što određuje današnja društva i što može doprijeti da se dovedu u pitanje
uzroci koji su do njega doveli. Ono što se desilo ne može se promijeniti, ali
se može promijeniti naše razumijevanje tih događaja.
Zatim bi bilo potrebno objaviti nekoliko
dokumenata koji bi pokazali različite poglede na te događaje, što bi, također,
bilo posebno važno za srpsku stranu. Odnosno, bilo bi važno dati reakcije
srpskih antiratnih krugova koji su se suprotstavljali ratnoj politici i osudili
zločine. Takvim didaktičkim postupkom se uvodi jasna svijest o pluralnosti
društva, o tome da su uvijek i u svakom vremenu postojali različiti stavovi i
da, samim tim, za tok događaja postoji sasvim konkretna odgovornost. Naime, ako
se takva pluralnost ne uči u nastavi historije, onda se stiče utisak da je
historija neki zadati, metafizički tok koji postoji mimo ljudi i na koji oni ne
mogu uticati. Ukoliko se, naprotiv, ukaže na postojanje različitih stavova,
pokazuje se da je iz svake historijske situacije bilo više mogućih izlaza, da
oni nisu zadati i da određeni krugovi donese odluke kojim će se putem krenuti.
Bila bi to važna lekcija o odgovornosti i demokratiji.
Treći dio trebalo bi da bude posvećen
sjećanjima, kao i svjedočenjima pred sudom u Hagu, čime bi se individualizovao
odnos prema žrtvama i razvila empatija prema njihovim patnjama. U posljednjem
djelu bilo bi potrebno donijeti djelove sudskih odluka, kako onih na
Međunarodnom sudu pravde na kome je taj zločin okarakterisan kao genocid, kao i
pred Međunarodnim krivičnim sudom.
Kada bi Jugoslovenski ratovi ovakvim
metodom bili prikazani u udžbenicima država koje su u njima učestvovale
stvorila bi se osnova i za suočavanje s njima, ali i za potpunu promjenu načina
učenja o prošlosti. Više ne bi bilo propisane istine koja se memoriše i koja
isključuje propitivanje, već bi se prošlost razumijevala na osnovu različitih
viđenja i argumenata. Taj susret s drugim viđenjem bio bi bolan, izazivao bi otpor,
nailazio na nipodaštavanje, pa i negiranje potrebe da znamo šta „drugi“ misli.
Ali, u konfliktnim ili postkonfliktnim društvima taj korak je neophodan, jer on
dovodi do toga da se „drugi“ uopšte primijeti, da mu se prizna legitimitet i
otvori mogućnost debate. Učenje o bolu tada bi došlo na mesto praznih
državničkih izvinjenja, a škole bi postale mesto na kome se razvija autonomno
mišljenje umjesto dosadašnjih i sadašnjih ideoloških propovjedaonica. A
historija? Ona bi dobila šansu da od predvojničke obuke postane kritička
disciplina koja pomaže građanima da odrastu, protrljaju oči, ugledaju svijet
oko sebe i počnu da stvaraju neko daleko, demokratsko društvo.
(The Bosnia Times, Školegijum)
