Nakon objavljenih svjedočanstava da se vrhovni komandant OS BiH i predsjednik BiH Alija Izetbegović tokom opsade Sarajeva skrivao u trezoru zgrade Narodne banke, drušvene mreže su gorjele od komentara. Koementatori na društvenim mrežama više tretiraju skrivanje Bakira Izetbegovića u trezor, želeći time ukazati na njegov kukavičluk, nego što pokušavaju shvatiti ozbiljnost situacije. U odbranu Bakira Izetbegovića su se uključili njegovi stranački botovi predsatvljajući se kao hrabri borci kao što je to po njima bio i Bakir Izetbegović.
Pošto taj historijski dan koji je donio prekretnicu rata i bitke za odbranu Sarajeva nije dovoljno rasvijetljen, postoji opasnost da nam botovi budu pisali povijest.
Na taj dan 1992. zarobljen je i tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, koji se vraćao s pregovora u Lisabonu. Tog dana delegacija je sletjela u Sarajevo u popodnevnim satima, kada je počela prava drama. Vojnici JNA odveli su predsjednika Izetbegovića i ostale članove delegacije do aerodromske zgrade, a potom, protiv njihove volje, u kasarnu u Lukavici, odakle se Izetbegović javio u program TV Sarajevo. Mukotrpni pregovori o Izetbegovićevom oslobađanju trajali su i narednu noć i sljedeći dan, kada je dogovoreno da bude oslobođen u zamjenu za izlazak kolone JNA, s generalom JNA Milutinom Kukanjcem na čelu, iz Sarajeva, što je i učinjeno.
Kako je za Avaz izjavio Jusuf Pušina, tada se planirao i atentat na predsjednika Izetbegovića. Iza tog atentata, prema njegovim riječima, stajao je Fikret Abdić.
“To je tačno, ali suviše općenito”, tvrdi Mirsad Kebo, čovjek koji je najglasnije progovorio i insistirao na rasvjetljavanju ubistava odnosno atentata u Sarajevu.
On tvrdi da nije obavještajno-kriminalno podzemlje htjelo likvidirati samo Izetbegovića, već i druge političare poput Ejupa Ganića ili Hasana Efendića, tadašnjeg komandanta TO RBiH.
“Najlakše bi bilo za sve okriviti izdajnika Fikreta Abdića, kao što to čini Pušina, koji će biti i ministar MUP-a. A nije tako! Šta ćemo s “mangupima iz naših redova?” pita se Kebo.
“ Sjećam se da sam toga dana u popodnevnim satima pozvan da dođem u zgradu Predsjedništva BiH. Bio sam cijenjen u Centrali SDA kod nekih ljudi zbog svojih operativno-logističkih aktivnosti u formiranju PL-a. Ništa nije slutilo na dobro u tim danima i ponio sam hekler sa sobom. To je bio poklon od Fikreta Muslimovića kojeg sam nekoliko puta spašavao od linča naših boraca koji su ga prezirali kao KOS-ovca. U prostoriji je bio Alija Delimustafićsa ministrom Munirom Jahićem i Vehbijom Karićem. Iza njih je bilo još nekoliko uniformiranih lica. Ministar Delimustafić me je tada upoznao sa planom uklanjanja Ejupa Ganića, tadašnjeg v.d. Predsjednika Predsjedništva BiH”, prisjeća se Kebo.
“Naravno, da mu je plan bio dovesti Fikreta Abdića. Stoga je moj komentar bio da takve promjene u državnom vrhu ne bi bile u skladu sa Ustavom i napustio sam prostoriju sa “oružjem na gotovo”, tvrdi Kebo.
“Ovo će malo ko povjerovati, ali prvi put iznosim u javnost da sam pozvao svojih petericu odanih dobrovoljaca i naredio im da se naoružaju bombama i da čekaju moj znak, pucanj iz pištolja, i da krenemo u akciju čišćenja “sumnjivih lica” iz zgrade Predsjedništva BiH. Pošto je, kako sam kasnije saznao, Delimustafić bio obavio sličan razgovor sa nekim oficirima TO-a u restoranu “Monik” i da je većina oficira odbila učestvovati u ovom planu, uspjeli su izvijestiti Ganića i poduzeti radnje kojima su mu, možda spasili i život. Također sam saznao da je Vehbija Karić vjerovatno promijenio stranu što je omogućilo djelovanje pripadnika TO-a u cilju kontrole nad zgradom Predsjedništva BiH”, tvrdi Kebo.
“Da sve ovo nije bilo slučajno, i da se nije ostalo samo na ideji, govori i činjenica da je nekoliko dana prije ovih događanja na ulazna vrata kabineta Hasana Efendića ispaljen hitac, o tome imaju dokumentirane fotografije, koji je mogao biti ispaljen od Alipašine Džamije ili zgrade Kantona, pa možda i nekog drveta iz parka, dakle nikako sa četničkih položaja,” tvrdi Kebo.
“Te kase ili trezori u kojima su se odlagali službeni podaci i dokumentacija su prazne i vrlo je teško danas rekonstruirati sve te događaje”, tvrdi Kebo.
“Postoje i druge situacije koje ukazuju na pokušaje ubistva predsjednika Izetbegovića, ali nek’ drugi govore o tome. Stoga sam ubijeđen da su takve snage, mislim na obavještajno podzemlje, nastavile djelovati i da i danas djeluju u ovom gradu”, zaključuje svoje svjedočenje Kebo.
Pošto je Kebo poznat kao političar koji je insistirao na istragama ubistava i atentata, tako i ratnih zločina, anatemisan je u bošnjačkoj javnosti.
“Sve sam to činio kao državni funkcioner i umjesto da se eventulano protiv mene pokrene bilo kakva odgovornost sukladno zakonima ove države, na mene je okrenuta najcrnja propaganda od strane medija, posebno onih koji se dovode u vezu sa sajber terorizmom, pa čak i u direktnu vezu sa teroristima koji su izvršili terorističke napada u Rajlovcu, pa i Bruxellesu. Bakir Izetbegović je ocijenio te “papire” koje sam dao Tužilaštvu BiH kao bezvrijedne koje je odbacio Haški sud. Ipak, i danas, kao penzioner i bolestan čovjek doživljavam i uvrede i prijetnje. Vjerujem da se ozbiljnije shvatilo moje upozorenje da se ne bi desio atentat u Rajlovcu. Za razliku od drugih koji nisu smjeli govoriti o imenima ja sam smio, i stoga danas malo ko smije spomenuti moje ime,” objašnjava svoj slučaj Kebo uz smijeh.
Tako navodi primjer kako je Dževad Karahasan nedavno dao intervju u kojem navodi kako mu je jedan čovjek dao dvije kutije cigara kad ga je u ratu vidio da nekom cijepa drva.
”Taj čovjek sam bio ja. Hvala Bogu da sam mnogima tako davao i pomagao”, tvrdi Kebo.
(TBT)