Dana 8. decembra 2020, Generalna direkcija unutrašnje bezbjednosti (DGSI) uhapsila je šest muškaraca i jednu ženu iz departmana Dordonje, Doline Marne i Il e Vilena. Predstavljeni kao pripadnici „ultraljevičarske grupe“ i pod sumnjom da pripremaju nasilne akcije na teritoriju Francuske, osumnjičeni su za „zločinačko udruživanje u terorističke svrhe“, za koje je propisana kazna do trideset godina zatvora. Neki mediji prenose kako „izvori bliski istrazi“ tvrde da su uhapšeni osnovali tajnu grupaciju s ciljem da sprovedu atentate protiv snaga reda. Nedeljnik Le Poen svemu daje sljedeći naslov: „Sirija, ulica, državna bezbjednost: uznemirujući profil vođe ultraljevičarske grupe“ (13. decembar 2020).
Međutim, senzacionalistički naslovi ne uspijevaju sakriti koliko je tanak slučaj. Prikupljeni dokazni materijal prilikom pretresa sastoji se uglavnom od hemijskih proizvoda, od kojih se zaista može napraviti eksploziv, ali su ipak za svakodnevnu upotrebu (hidrogen, aceton, sona kiselina), jedne lovačke puške, vjerne replike pištolja, šljema interventne policijske jedinice (CRS)… Ništa od onoga što je dosad objavljeno ne dokazuje namjeru ili precizan plan da se rečeno djelo sprovede. Tužilaštvo za borbu protiv terorizma nije dalo nikakvu izjavu, iako ima običaj, a postupajući tužilac odbija da odgovori na naša pitanja.
U osnovi onoga što se stavlja na teret navodnom šefu grupe je to što se u Siriji borio protiv Islamske države (ID ili Daeš). Generalna direkcija unutrašnje bezbjednosti (DGSI) ponovo pokušava kriminalizirati borce zbog njihovog učešća na strani arapsko-kurdskih Demokratskih snaga Sirije (DSS), koje sama DGSI pomaže… Prema računicama boraca, procjenjuje se da je oko trideset mladih Francuza otišlo u rat u Rožavu od 2015. do 2019. Od trinaest hiljada boraca (mahom Kurda, ali i Arapa, Jezida, Sirijaca itd.) poginulih braneći ovu autonomnu regiju, nalazi se i 47 međunarodnih dobrovoljaca (11 američkih, sedam britanskih, pet nemačkih i tri francuska). Francuski dobrovoljci su uglavnom bivši vojnici ili osobe koje su samo željele da vide kraj džihadistima Islamske države. Tu se nalazila i šačica marksističkih, libertarijanskih ili antifašističkih aktivista, manje-više bliskih antikapitalističkoj ljevici, koji su željeli da odbrane revolucionarne procese započete na sjeveru Sirije (1). Otkako su se ovi borci vratili u Francusku, DGSI je gotovo sve ispitala i stavila pod nadzor.
U javnosti se pojavljuje Andre Eber i njegova ispovijest (2), napisana pod pseudonimom jer nije želio ugroziti sopstvenu bezbjednost i da individualizira kolektivnu borbu. Poslije dva boravka u Rožavi, ovaj mladi marksistički borac, kao i nekoliko njegovih saboraca, stavljen je na poseban spisak lica koja su pod nadzorom jer predstavljaju moguću opasnost po državnu bezbjednost. Policajci DGSI su mu u decembru 2016. oduzeli pasoš i ličnu kartu kako ne bi napustio zemlju. Postupali su u skladu s takozvanim antiterorističkim zakonom, usvojenim 2014. kako bi se spriječilo da se mladi Francuzi pridruže džihadističkim redovima (3).
Naslijeđe antifrankističkih pokreta
Prema saopćenju Ministarstva unutrašnjih poslova, ako bi Andre Eber „uspio da se ponovo pridruži borcima Jedinica narodne zaštite (YPG), njegov povratak na francuski teritorij predstavljao bi ozbiljnu prijetnju javnom redu jer bi borbeno iskustvo stečeno na licu mjesta moglo biti upotrijebljeno za nasilne akcije revolucionarnih snaga ekstremne ljevice, a protiv interesa Francuske“. Upravni sud Pariza poništio je odluku Ministarstva unutrašnjih poslova u martu 2017. „Sud je pobio tvrdnje DGSI uz obrazloženje da ništa ne dokazuje teroristički karakter aktivnosti YPG-a“, objasnio je Rafael Kempf, Eberov advokat. „Sudije su priznale da on ne bi predstavljao prijetnju javnoj bezbjednosti po povratku u Francusku.“
No, DGSI nije se okanila boraca iz Rožave i još daje uzbunjujuće izjave koje su neki mediji preuzeli (4). U januaru 2021, državni koordinator za obavještajni rad i borbu protiv terorizma Loran Nunjez govorio je o „okorjelim ratnicima“ koji se vraćaju iz Sirije i stavio ih je u vezu s nekom neodređenom „ultraljevicom“, osumnjičenom za nekoliko desetina razbojničkih akcija „niskog intenziteta“ – uglavnom uperenih protiv telefonskih stubova.
On tvrdi da su ovi borci stupili u vezu „s panafričkim pokretima ili s pokretima koji se protive policijskoj brutalnosti, uništavanju životne sredine i državnoj islamofobiji“ i čiji je cilj da „unište institucije Francuske Republike“ (5). Kolektiv frankofonih boraca i borkinja Rožave (CCFR) odgovorio je na ovu izjavu i naglasio da se bori protiv aktuelnog sistema u Francuskoj drugim, nenasilnim, sredstvima: „Ne očekujemo da dobijemo Legiju časti pri povratku u domovinu, čak ni da nam bilo ko zahvali, ali ni zamisliti nismo mogli da ćemo biti obilježeni kao državni neprijatelji i tretirani isto kao džihadisti protiv kojih smo se borili“ (6).
Andre Eber svoje angažiranje poistovjećuje s međunarodnim revolucionarnim borcima koji su se pridružili španskim republikancima 1936. Zajedno s drugim autorima napisao je knjigu čiji naslov podsjeća na djelo Kataloniji u čast, u kom Džordž Orvel prepričava svoju borbu tokom Španskog građanskog rata na strani Radničke partije marksističkog ujedinjenja (POUM, antistaljinističke orijentacije). Autori djela Rožavi u čast smatraju da je podjednako važno ispričati borbu protiv ID-a kao i posvjedočiti o tamošnjem „komunalizmu“, zasnovanom na socijalizmu, sekularizmu, jednakosti između muškaraca i žena, kao i između etničkih i religioznih grupa. „Mi smo otišli da bismo podržali takvu revoluciju“, objašnjava Eber. „Mi smo obični ljudi koji su u jednom trenutku sve napustili, svjesno i bez fanatizma, da bismo se borili uz narod Sirijskog Kurdistana. Međutim, godine 2016, DGSI je počela da odlučuje ko je dobar, a ko loš dobrovoljac YGP-a. Oni koji prethodno nisu bili politički aktivni nisu ni uznemiravani, ali svi koji imaju aktivističku prošlost stavljeni su pod poseban nadzor. Službe policije nas koriste kao strašila u ovom politički napetom kontekstu.“
Pod turskim bombama
Pošto je diplomirao krajem 2016, mladi aktivista, koga ćemo zvati Sija, otišao je u Rožavu na godinu i po dana. Februara 2019. ponovo je otišao, sada na osam mjeseci. Učestvovao je u brojnim bitkama protiv ID-a, ali i protiv turske vojske i njenih islamističkih paravojnih formacija, tokom invazije na jedan dio Rožave u martu 2018, a u oktobru 2019. borio se na strani Sirijskih demokratskih snaga, koje su tada napustili Donald Tramp i zapadne sile. Tokom žestokih bombardovanja turske avijacije položaja u okrugu Afrin i grada Ras el Ajn, Sija je izgubio na desetine kurdskih, arapskih i međunarodnih saboraca. Čim se prvi put vratio u Francusku, DGSI ga je pozvala na razgovor: „Nekoliko sati su me ispitivali o mom učešću u dešavanjima u Rožavi, ali i o mom ranijem aktivističkom radu u Francuskoj i u Evropi“, ispričao nam je. „Kako sam nerado odgovarao na pitanja, stavili su mi do znanja da bi mi bilo bolje da sarađujem. Međutim, nisu imali zakonskog osnova, jer otići u Siriju i boriti se na strani Kurda i dalje nije krivično djelo… Tada sam stavljen pod poseban nadzor, što mi pravi velikih problema na evropskim aerodromima. Policajci misle da sam islamista.“
Sija podvlači protivrječnosti Francuske, koja želi kriminalizirati međunarodne dobrovoljce dok istovremeno sama šalje specijalne jedinice da pomogne kurdskim snagama. „DGSI dobro zna da YPG nije teroristička organizacija. Francuska država se ponaša neurotično. Policajci se trude da na sve moguće načine povežu naše učešće tamo s našim aktivizmom ovdje. Već dugo žele kriminalizirati revolucionarne pokrete u Francuskoj. Opsjednuti su narodnim pobunama, ’žutim prslucima’, zadistima, crnim blokovima i izmišljotinama o ultraljevici i njenim tajnim grupacijama.“
Državne službe koriste dijelove krivičnog zakonika koji su doneseni zarad borbe protiv terorizma kako bi kontrolirale političke i društvene pokrete. „Možda izgleda zapanjujuće da Ministarstvo unutrašnjih poslova ne dozvoljava Andreu Eberu, ljevičaru, da ode da se bori protiv Daeša donošenjem upravne odluke na osnovu antiterorističkog zakona iz 2014“, komentira advokat Kempf. „Međutim, problem je u tome što ovi zakoni omogućavaju donošenje mjera protiv naših sugrađana na osnovu najobičnije sumnje. Te sumnje iznose obavještajne službe na osnovu bilježaka na kojima nema ni datuma ni naslova, ali su predstavljene kao navodno pouzdane informacije.“
Rafael Kempf u svojoj knjizi Državni neprijatelji (8) objašnjava da današnje gomilanje zakona koji ubijaju slobodu potiče iz 19. stoljeća i tadašnjih „zakona protiv zlikovaca“, usvojenih najprije kako bi se kaznili anarhisti, a čija je primjena ubrzo proširena. On tvrdi da se specijalni zakoni usvojeni u cilju borbe protiv islamističkog terorizma koriste protiv „suviše“ vjerujućih muslimana, „suviše“ radikalnih boraca za očuvanje životne sredine, „suviše“ glasnih demonstranata, to jest političkih protivnika. Dobrovoljci iz Rožave dodati su ovom spisku.
Krivično djelo „zločinačkog udruživanja“ uvedeno je u drugom zakonu od tih „zakona protiv zlikovaca“ usvojenih 1893. i 1894. godine. Napomena „u terorističke svrhe“ dodata je zakonom od 22. jula 1996. kojim se proširila primjena zakona, a zakoni iz 2004. i 2016. propisuju strože kazne.
Afera ‘Tarnak’ kao presedan
Istražna sutkinja Sara Masu, nacionalni sekretar Sindikata sudija, podsjeća da se njena organizacija već dugo protivi postojanju ovog krivičnog djela: „Smatramo da su dijelovi o prestupu sa umišljajem napisani dosta nejasno, kako u pogledu opisa krivičnog djela, tako i u pogledu namjere. Više nije neophodno da je optuženi počinio djelo, već se elementi namjere pretvaraju u direktni umišljaj. Takva definicija optužbe je izuzetno opasna zato što krivično pravo postaje suviše elastično, veoma nejasnih obrisa (9).“
„Zločinačko udruživanje u terorističke svrhe“ je već dva puta korišteno protiv libertarijanskih i antikapitalističkih aktivista. Prva afera se desila 2007, kada su aktivisti bili optuženi da su ispod policijskog šlep vozila postavili eksplozivnu napravu koja nije eksplodirala. Osuđeni su na zatvorske kazne od šest mjeseci do godinu dana. Drugi je bio slučaj Tarnak 2008, koji je doveo do optužbi protiv osam aktivista pod sumnjom da pripadaju „nevidljivoj“ grupici „čiji je cilj oružana borba“ i da su sabotirali kontaktnu mrežu TŽV-a. Poslije deset godina policijskog lutanja, krivični sud Pariza oslobodio je optužbi sve optužene.
Ovaj pravosudni fijasko iznio je na vidjelo do koje mjere se antiteroristička borba može izvitoperiti ako se koristi u političke svrhe. No, ovo krivično djelo i dalje postoji, i upravo se koristi protiv sedam osoba uhapšenih sredinom decembra.
(TBT, Nedeljnik)