KOLUMNA
Šta će da radi sudija kad mu u sudnicu uđe optužena potpuno
pokrivena? Kako da utvrdi njen identitet? Poseban problem su suđenja
pripadnicima vehabijske zajednice. Ako burka i nikab budu prihvatljivi u
sudnici, biće prihvatljivi i u javnim institucijama obrazovanja, sa istim
argumentima. Da li je bh. društvo na dobrom putu?
Piše: Branko Perić, thebosniatimes.ba
Zaključak Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) o
zabrani nošenja vjerskih obilježja u sudovima za sudije i zaposleno osoblje
izazvao je cunami javnog negodovanja. Islamska vjerska zajednica pokrenula je
javne proteste od Bihaća do Sarajeva. Digla su se u odbranu vjerskog identiteta
razna udruženja i pojedinci koji o identitetu znaju koliko i o crnim rupama.
Zaprijetio je protestima i sindikat zaposlenih u Opštinskom sudu u Sarajevu,
najvećoj pravosudnoj instituciji u BiH. Tamo su mahrame, izgleda, poodavno
uveli u prostor suda. Na javnoj televiziji se novinarka Sanela Prašović-Gadžo
lavovski borila za mahramu sa predsjednikom Visokog sudskog i tužilačkog
savjeta Milanom Tegeltijom. Na kraju se oglasio i “najumniji među
Bošnjacima”, profesor Muhamed Filipović da dodatno zamuti stvar sa
izjednačavanjem mahrame i bošnjačkih imena! Neki đavo se poigrao da se sve ovo
poklopi sa podnošenjem aplikacije BiH za prijem u Europsku uniju! Lijepa poruka
i za EU, i za BiH.
Uzalud se predsjednik Tegeltija proteklih dana u javnim
istupima grčevito borio da dokaže kako se zaključak ove institucije o zabrani
ispoljavanja vjerskih, nacionalnih i političkih uvjerenja u sudovima ne odnosi
samo na mahrame (hidžab), te da se ne radi o uvođenju zabrane nego o provođenju
zakona koji zabranjuje sudijama i
zaposlenim radnicima ispoljavanje
vjerskih, nacionalnih i političkih uvjerenja! Izgleda da se upustio u
jalov posao! Nema ko da ga čuje i podrži! Mahrama dobija zeleno svjetlo, a
zakoni o sudovima su samo još jedan primjer europskih zakona koji se ovdje
donose da bi se fingirala “evropska i građanska opcija”.
Predsjednik VSTS pogrešno vjeruje da je “kriva interpretacija odluke VSTS”
dovela do javnih protesta i napada na VSTS. Takvo uvjerenje ga je odvelo u
avanturu dokazivanja da VSTS samo želi da se poštuje zakon. Nije u pitanju
nerazumijevanje, u pitanju su retrogradne politike! Zaključak VSTS je samo
dobar povod da se krene u napad. Nije gospodin Filipović neuk da ne zna da
postoji zakon u koji je ugrađen evropski princip o upotrebi vjerskih simbola u
javnom prostoru. I nije Islamska zajednica pisala i protestovala zato što ne
zna da postoji zakon.
Ali, vratimo se problemu! Mahrama u javnom prostoru je
ozbiljan kulturološki i politički problem europskih društava. Francuska je mahrame
zabranila u školama 2004. godine. Nekoliko djevojčica je bilo izbačeno iz
škola. U sedam od 16 njemačkih država nastavnicima u državnim školama
zabranjeno je nošenje mahrame. U Holandiji je, također, zabranjeno nošenje
burki i nikaba. Samo je Turska nedavno ovu zabranu ukinula. Nigdje nije bilo
problema u sudovima.
U javnom polemičkom diskursu mišljenja o ovom problemu su
duboko podijeljena. Jedni zastupaju stanovište da zabrane pokrivanja u bilo
kojem obliku krše konvencije o zagarantovanim ljudskim pravima, dok drugi
smatraju da se radi o opravdanoj zaštiti zajedničkih kulturnih vrijednosti.
Nijedna ozbiljna rasprava ne može izbjeći nekoliko
suštinskih pitanja. Prije svega, gdje je granica između univerzalnog značenja
ljudskih prava i mehanizama institucionalne prinude kada je u pitanju
pokrivanje u javnom prostoru. Iz nekog drugog ugla pitanje bi moglo da glasi:
da li mahrama u javnosti nosi religijsku poruku ili predstavlja javni zahtjev
za priznavanjem prava na ravnopravnost i različitost? Na nekom sociološkom
nivou pitanje može biti postavljeno i kao pitanje moderno oblikovanog
identiteta, nasuprot tradicionalnom. I ovako površan fokus pomaže da shvatimo
koliko je problem suptilan i složen.
U BiH se problem otvorio tamo gdje se najmanje očekivao – u
pravosuđu! Prvi slučaj mahrame u sudu pojavio se u Općinskom sudu u Travniku u
aprilu 2011. godine. Predsjednik suda je tražio od VSTS mišljenje kako da
riješi problem radnice koja je po prijemu u stalni radni odnos počela da u sud
dolazi sa mahramom (dok je radila na određeno vrijeme, dolazila je bez mahrame).
Dobio je lakonski odgovor da problem treba da riješi sam, “u skladu sa
važećim propisima i opštim aktima”. Značilo je to da se odluke o mahrami
donose od slučaja do slučaja i po mjeri pameti svakog predsjednika. Nije bilo
boljeg uvoda u različitu praksu: ovdje mahrama može, tamo ne može! Na ovom
slučaju se VSTS propisno obrukao. Propuštena je prilika da se usvoje
jedinstvena pravila za cijeli pravosudni sistem.
Zbog neshvatljivog guranja jednog problema pod tepih,
problemi su eskalirali. U sudovima je bilo sve više mahrama, a stampedo na
džumu u nekim sudovima je postao normalna stvar. Kada je đavo odnio šalu,
pojavio se nesretni “zaključak” i predsjednik Tegeltija sa
nezahvalnom ulogom da vadi kestenje iz vatre. Sreća pa je Ustavni sud BiH u dva
slučaja zauzeo jasne stavove u vezi mahrame: zaključio je da u Oružanim snagama
BiH i sudnici nema mjesta za bilo kakva vjerska, nacionalna ili politička
obilježja. Ali, neće valjda Ustavni sud da rješava sve pojedinačne slučajeve
koji će se pojavljivati u praksi.
Nesretnim zaključkom VSTS ništa nije riješeno!
Interpretirani su zakoni, a problemi ostali. Zakoni o sudovima u oba entiteta
sadrže zabranu vjerskih obilježja samo za sudije i zaposleno osoblje. Zakon o
sudovima Federacije BiH izričito navodi da su od zabrane izuzete stranke i
treća lica. Dakle, stranke i treća lica mogu u sud sa vjerskim obilježjima! To
bi proizlazilo i iz pravilnog tumačenja odredaba Zakona o sudovima RS, iako se
u njemu ne pominju stranke i treća lica. Zakon o Sudu BiH nema odredaba koje bi
se odnosile na vjerska, nacionalna i politička obilježja, ali ima propisana
pravila Kućnog reda za korisnike kompleksa pravosudnih institucija BiH kojim se
“posjetiocima zabranjuje ulazak u kompleks u odjeći koja ne odgovara
opšteprihvaćenim standardima odijevanja u poslovnom okruženju”. Neprecizno
jeste, ali ostavlja prostor za kreativno tumačenje!
Ako su vjerska obilježja u entitetskim sudovima dozvoljena
strankama, postavlja se pitanje da li su dozvoljeni i burka i nikab? Šta će da
radi sudija kad mu u sudnicu uđe optužena potpuno pokrivena? Kako da utvrdi
njen identitet? Ako se pojavi svjedokinja potpuno pokrivena, kako će sudija da
prati njeno svjedočenje (izraz lica, promjene u toku ispitivanja)? Poseban
problem su suđenja pripadnicima vehabijske zajednice, koji također imaju svoja
vjerska obilježja. Da li su i njihova vjerska obilježja prihvatljiva u javnom
prostoru? Ako burka i nikab budu prihvatljivi u sudnici, biće prihvatljivi i u
javnim institucijama obrazovanja, sa istim argumentima. Da li je bh. društvo na
dobrom putu? Ako vjerski simboli vehabija uđu u sudnicu, ući će i u javne
institucije sekularne države. Koliko je ostalo do kalifata? Nisam siguran da su
svi Bošnjaci prema ovom problemu ravnodušni!?
Da li treba rješavanje ovakvih problema prepustiti sudijama
od slučaja do slučaja? Šta ćemo jednog dana kad budemo imali o istom slučaju
različite odluke? Mogao bi nam krst u Banjaluci biti dozvoljen, a u Sarajevu
zabranjen, ili mahrama u Sarajevu dozvoljena, a u Mostaru zabranjena. O
upotrebi krsta u jednoj školi u Italiji Malo vijeće Europskog suda za ljudska
prava donijelo je odluku da su vjerska prava djece i roditelja bila
povrijeđena, da bi, nakon burnih reakcija u Italiji, Vatikanu i Grčkoj, Veliko
vijeće donijelo sasvim suprotnu odluku. Dakle, nisu problemi bezazleni, sistem
je u pitanju.
Umjesto pozivanja da se smire tenzije, VSTS treba donijeti
jedinstvena pravila za stranke i treća lica kada je u pitanju prostor
pravosudnih institucija. Dobar primjer za to su pravila Kućnog reda za Sud BiH.
U pristupu problematici treba biti pažljiv. Možda bi bilo moguće praviti
razliku u pogledu prostora sudnice i ostatka prostora pravosudne institucije,
kao i razliku između kategorija korisnika suda. Neko dolazi u sud na poziv
suda, neko da bi dobio neki dokument, neko da prati suđenje, a neko da pravi
novinarski prilog. Svi oni ne moraju da koriste isti ulaz. Negdje je moguće
prihvatljivo rješenje tražiti i na takav način. Pokušavam da ukažem na slojevitost
i nijanse problema i mogućih rješenja.
Kada je sudnica u pitanju, treba pažljivo proučiti odluku
Ustavnog suda BiH u predmetu “Hamidović” u kojoj je jasno rečeno da
zabrana vjerskih obilježja važi i za stranke jer ne predstavlja prekomjerno
ograničenje prava na ispoljavanje vjerskih osjećanja. Multikulturalna društva
moraju da štite i promovišu zajedničke vrijednosti. Ako BiH želi u zajednicu
europskih naroda, onda treba da napravi razumnu razliku između vjerskog i
sekularnog.
Nisu stvari tako jednostavne kako ih predstavlja akademik
Filipović. Kakve veze ima ime Bošnjaka sa vjerskim simbolima i obilježjima? Da
li je identitet samo vjersko? Bilo bi dobro da se Bošnjačka akademija nauka o
tome oglasi. I svi relevantni društveni faktori. Treba zaustaviti ovo tumaranje
po mraku srednjeg vijeka. Ako se ne oglasimo, bićemo taoci primitivnih i
agresivnih. A danas samo oni, po svemu sudeći, osvajaju prostor i napreduju.
Šutanje vodi u civilizacijski krah. A on, s pravom upozorava Jasna Šamić,
uopšte nije daleko!
Lično, imam problem da razumijem zašto neko ima potrebu da
drugom pokazuje svoj vjerski identitet, svuda i na svakom mjestu? Nije su li
vjera i Bog u čovjeku, a ne u ispoljavanju pripadnosti Bogu?
(Autor je sudija Suda BiH)
(The Bosnia Times, NN)