ISLAMISTIKA
Zamislimo samo kako bi ovaj svijet izgledao
bez mnoštva biljnog, životinjskog i mineralnog svijeta, ili još dramatičnije,
kada bi postojala samo jedna biljna ili životinjska vrsta, ili kada bi
postojala samo jedna ljudska rasa!
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Od nastanka života na planeti Zemlji ljudi
su, kroz čitavu nama nepoznatu i poznatu historiju, kao i danas, bili i jesu
svjedoci jednog veličanstvenog Božanskog zakona (sunnetullāh) koga možemo
nazvati zakonom različitosti/raznolikosti/pluralnosti, u najširem smislu te
riječi. Ovaj veličanstveni zakon toliko je očigledan da ga nije potrebno ni
dokazivati; njega se, jednostavno, ne može ne primijetiti. U svoj svojoj
raskoši se ukazuje i pokazuje na brojnim novoima: kozmološkom, biološkom,
duhovnom, vjerskom, materijalnom, moralnom, sociološkom, lingvističkom itd. U
kur’anskom ajetu: Mi ćemo im pokazivati dokaze Naše u prostranstvima, a i u
njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je on [Kur’an] istina (Fussilet,
53) govori se o pokazivanju Božijih dokaza, a jedan od tih pokazanih ajeta
jeste i zakon različitosti/pluralnosti u svijetu.
Zapravo, u samoj naravi ovoga svijeta i
života na zemlji pohranjen je zakon o kojem govorimo. Imanentan je, dakle, svemu
egzistirajućem/postojećem i to tako da to svepostojeće čini interesantnijim, ljepšim,
privlačnijim i bogatijim. Zamislimo samo kako bi ovaj svijet izgledao bez
mnoštva biljnog, životinjskog i mineralnog svijeta, ili još dramatičnije, kada
bi postojala samo jedna biljna ili životinjska vrsta, ili kada bi postojala
samo jedna ljudska rasa! Nema sumnje, u tom slučaju, bili bismo uskraćeni
mnogih mudrosti, ljepôta i bogatstavâ koje svjedočimo. Pitanje je, također, bi
li takav svijet uopće mogao funkcionirati.
Prva kur’anska sura, El-Fatiha, počinje
ovim mudrim riječima: El-Hamdu lillāhi rabbi l-‘ālemīn, koje znače: Hvala
Allahu Gospodaru svjetova, i kojima se, ustvari, najavljuje bogatstvo ālemīna/svjetova
koji postoje: melekanski, džinski, šejtanski, ljudski, životinjski, biljni i
dr.
Dakle, tu sveprožimajuću različitost, na
svim njezinim novoima, shvatamo kao Božansku mudrost, milost i nepromjenljivi
stvaralački zakon kojim se obogaćuje i, rekli bismo, dinamizira ukupno
postojanje.
Tu, dakako, ubrajamo i razlike među
ljudima, njihovim običajima, mišljenjima, doktrinama, vjerama i vjerovanjima,
pa i razlike među samim vjernicima (muminima). Nažalost, nebrojeno puta u
historiji ljudi su svoje međusobne razlike promatrali kao “zlu kob” i “prokletstvo”,
što je dovodilo do brojnih ratova, inkvizicija, aparthejda i genocida. Još
žalosnije od toga jeste da ljudi i dan-danas (vjernici i nevjernici), u XXI.
stoljeću, međusobne razlike ne promatraju kao milost i bogatstvo Bogom dano već
kao izvor sukoba, netrpeljivosti, mržnje, straha i terora. Kako je već neko
rekao: Historija jeste učiteljica života, ali smo mi užasno loši đaci!
Raznolikost prema narodnosti i rasi
Raznolikost ljudstva na zemlji uzvišeni
Allah potvrđuje Svojim riječima: Ljudi, Mi smo vas stvorili od muškarca i žene
i učinili vas narodima i plemenima da biste se upoznavali. Najugledniji kod
Allaha je onaj koji Ga se najviše boji! (el-Hudžurat, 13) U jednom hadisu koga
prenosi Ebu Musa el-Eš’ari stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Allah je
stvorio čovjeka od šake zemlje koju je uzeo s cijele zemljine površine. Otuda
su ljudi onakvi kakva je zemlja: crveni, bijeli, crni i između toga, zatim
blagi, grubi, dobri i loši” (Tirmizi, 3146; Ebu Davud, 4693). Ovim islam u
korijenu sasijeca bilo kakav oblik rasizma jer raznolikost ljudi prema
narodnosti (naciji) i boji (rasi), ali i karakteru, jeste izraz Božije volje.
Ta različitost ima svoj uzvišen i plemenit cilj: da biste se upoznavali – a ne
međusobno mrzili, ratovali i jedni druge ubijali zbog razlike u boji kože i
narodnoj (plemenskoj, etničkoj, nacionalnoj) pripadnosti.
Zabilježen je još jedan zanimljiv hadis
sličnog sadržaja: “Kada je melek smrti bio poslan da sa zemlje uzme prašine za
Adema, uzeo ju je sa zemljine površine s različitih mjesta i izmiješao. Uzeo je
crvene, bijele i crne prašine, i otuda se sinovi Ademovi rađaju različiti. I
zato je Adem nazvan Ademom, jer je ‘uzet’ s površine zemlje (edīmi l-erd)”
(Taberi, Džāmi’u l-bejān, 1/316).
Raznolikost u vjerozakonima
Ka posljedica ljudske raznolikosti
proizlazi i raznolikost vjerozakona koji su ljudima dostavljani. Kur’an je
eksplicitan: Mi smo svakom od vas dali zakon i pravac. A da je Allah htio,
učinio bi vas sljedbenicima jedne vjere, ali On hoće da vas iskuša s onim što
vam je dao, zato se vi natječite u dobrim djelima! (El-Ma’ide, 48) Ibn Abbas
kaže da riječi zakon i pravac znače: put i praksu, tj. svakom narodu propisali
smo šeri'at koji će slijediti. Ove riječi služe kao argument onome ko kaže da
onaj prije nas nije naš šeri'at. To se odnosi na propise i sporedna pitanja,
dok je u pitanju vjerovanja riječ o jednom te istom vjerovanju za čitav svijet,
a ono je: vjerovanje u Allaha i Njegovu jednotu, potvrđivanje Njegovih
poslanika i vjerovanje u Onaj svijet (Ibn Džuzejj, Teshīl, 1/179)
U drugom ajetu konstatira se: A da je htio
Gospodar tvoj, On bi učinio sve ljude sljedbenicima jedne vjere! A oni će se
uvijek razilaziti (Hud, 119). Dakle, razilaženje ljudi u vjerskom pogledu je
neminovno, predodređeno. Uvijek treba imati na umu da nisu svi ljudi na zemlji
muslimani, ili kršćani, ili jevreji, niti će to biti (ovdje ne podrazumijevam
eshatološko vrijeme); postoje i mnogi drugi sa kojima se uspostavlja
komunikacija na različite načine, pogotovo danas. Ta vjerska pluralnost
podrazumijeva poziv na saradnju u dobru (zato se vi natječite u dobrim djelima),
međusobno priznavanje i istinsku toleranciju.
Da bismo bili sasvim jasni, valja spomenuti
i ajet u kojem stoji: Ljudi su bili jedna zajednica, pa je Allah slao
vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i posredstvom njih je slao
Knjigu s istinom da se prema njoj sudi ljudima u onome o čemu su se razišli. A
ne razilaze se u njoj nego upravo oni kojima je data nakon što su im došli
jasni dokazi, i to zbog pakosti međusobne; pa je Allah uputio one koji vjeruju onome
u čemu su se razilazili od istine Njegovom dozvolom; a Allah upućuje koga hoće
na Pravi Put (El-Bekare, 213). Ovaj ajet je izazvao različite interesantne
komentare. Ovdje ćemo prenijeti mišljenje mufessira Taberija: “Najbliže istini
među ovim tumačenjima [koja sam naprijed naveo] jeste ono koje kaže da je uzvišeni
Allah obavijestio Svoje robove da su ljudi bili jedan ummet u jednoj vjeri (din)
i jednom vjerovanju (millet)… Poslije su se u vjerovanju razišli, pa im je On,
zbog njihova razilaženja u vjerovanju, slao vjerovjesnike kao radosnih vijesti
donositelje i opominjatelje, s njima je slao Knjigu da presuđuju ljudima u
onome u čemu se oni razilaze. Uzvišeni je ovo činio iz milosti prema Svojim
stvorenjima i da bi bio pravedan prema njima. Moguće je da je period tokom kojeg
su ljudi bili jedan ummet trajao od vremena Adema do Nuha, a. s., kao što to
Ikrime prenosi od Ibn Abbasa i kao što kaže Katade…” (Džāmi’u l-bejān, 1/1131–33).
Raznolikost u islamu
Mezhebska
Poznato je da među muslimanima ehl-i
sunnetskog pravca postoje četiri pravne škole (mezheba), od kojih je hanefijski
mezheb, kome pripadaju i Bošnjaci, najrašireniji. O razlozima pojave mezheba
već smo pisali (na ovom portalu). U prilog toj mezhebskoj različitosti u islamu spomenimo podatak da
je poslije perioda ashaba zabilježeno, kako se navodi, trinaest različitih
mezheba, i nakon tog formativnog perioda četiri mezheba su, konsenzualno,
praktički i teoretski prihvaćena. Najvažniji faktori mezhebske različitosti su,
ukratko, slijedeći: (a) jezičko razumijevanje riječi, (b) različito tretiranje
hadiskih predaja i (c) načini i pravila derivacije/izvođenja propisa. A, opet,
u samim mezhebima postoje razilaženja u nekim pitanjima. To bogatstvo pravne
misli u islamu i do u detalje razrađeni pravni sisitem može se ubrojati među
najveći doprinos muslimana ljudskoj civilizaciji općenito.
Teološka
Također, na teološkom planu među
muslimanima postoji više akaidskih škola u ehl-i sunnetskom učenju. Razilaženja
koja su tu prisutna tiču se nekih sporednih stvari, dok u i o temeljnim
pitanjima vjerovanja nema nikakve razlike. Stoga su islamski učenjaci svih
perioda i epoha islamske historije uvijek muslimane svog vremena upućivali,
kada je riječ o temeljima vjerovanja, na djela ehl-i sunnetskih imama, učenjaka
i eksperata u toj oblasti. To važi i za naše vrijeme.
Ihsanska
Pod ovom raznolikošću u islamu mislimo na
tesavvuf (sufizam) i njegove poznate i priznate škole, koje shvatamo kao
odgojne načine i puteve dolaska do stepena ihsana (krajnje dobra) koji je definiran onim poznatim hadisom, tzv.
Džibrilovim hadisom, o imanu (vjerovanju), islamu i ihsanu.
Kulturološka, jezička, sociološka…
Ovim smo tek ugrbo iscrtali konture različitosti
u islamu. Postoje još mnoge druge raznolikosti i različitosti u toj vjeri (npr.
različito tumačenje Kur’ana), odn. kod muslimanskog ummeta koje obogaćuju
njegov jedinstveni mozaik, npr. kulturološke, jezičke, sociološke, običajne i
druge različitosti koje o(p)staju u okviru islamske tradicije (Kur’ana i Sunneta)
i za koje bismo mogli navesti brojne primjere. Spomenimo ovdje obred hadža,
koji na zadivljujući način, istovremeno, pokazuje različitost i jedinstvo
muslimanskog ummeta.
Ta sveukupna otvorenost islama umnogome je
doprinijela njegovoj atraktivnosti, popularnosti i njegovom širenju kod
različitih naroda, kultura i civilizacija širom Planete.
To nam govori da islam, s jedne strane, ne
želi da ljudi budu kopije jedni drugih i da nivelišu svoje međusobne razlike, a
niti, kako smo to već istakli, da ih različitost dovede do sukoba. Isto vrijedi
i za unutrašnjost samih muslimana među kojima, nažalost, različitost npr. u
metodi da’we (pozivanja u vjeru) ili u nekim sporednim pitanjima dovede ili
dovodi do ozbiljnih sukoba.
Koristi razilaženja
Naravno, postoji razilaženje u islamu koje
je pogubno, odn. zabranjeno, ali to je zasebna tema. Ovdje mislimo na
različitost ili pozitivno razilaženje koje koristi svim muslimanima.
Evo nekih koristi u tom smislu:
Razilaženje, ukoliko su namjere iskrene,
dovodi do upoznavanja ili spoznavanja većeg broja ili, pak, svih mogućnosti
shvatanja nekog pitanja ili načina primjene određenog propisa;
ukoliko se poštivaju granice razilaženja,
ono omogućava sučeljavanje većeg broja mišljenja i stavova u kojima se može
iznaći i iskristalizirati novi pogled i ponuditi najbolje rješenje za neku
situaciju;
postojanje većeg broja mišljenja i rješenja
vodi ka tome da se, s obzirom na situaciju, izabere ono mišljenje koje najviše
odgovora konkretnoj situaciji neke osobe i koje joj je najlakše. Ovim se
afirmira princip olakšavanja a ne otežavanja;
razilaženje je milost jer bi bilo
opterećenje svim muslimanima da se drže i postupaju samo prema jednom
mišljenju.
Razilaženja o kojima smo ovdje nešto više
rekli (mezhebska, teološka i ihsanska) kod islamskih učenjaka tretiraju se kao
nešto sasvim normalno i prirodno, jer ona izviru iz same naravi i strukture
islama kao vjere. O tim razlikama pozvani su da govore samo oni koji o tome
posjeduju potrebno znanje i edeb (kulturu ponašanja), kako bi o njima govorili
na način koji je primjeren te edukativno usmjeren jer, u suprotnom, izazvalo bi
se još veće nerazumijevanje i produbljivanje razlika. A samim time, u tom
bogatstvu islama u njegovim različitostima ne bi se vidjela i prepoznala
mudrost i milost koja tu, zaista, počiva.
(The Bosnia Times)
