POLEMIKE
Zašto je Islamska zajednica do sada izgubila sve (pravne)
sporove sa DRŽAVOM, odnosno sa državnim isntitucijama, ako je Islamska
zajednica DRŽAVNA institucija i to sa najbrojnim članstvom u DRŽAVI?!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Eto, nakon baš ostrašćenih polemika i demonstracija o
zabrani VSTV-a o nošenje vjerskih obilježja u ovoj (državnoj) instituciji,
polahko se “sliježe prašina” a Bošnjaci, kao bosanski muslimani i muslimanke,
već sliježu ramenima i mire se sa sudbinom neshvaćenog jedinog muslimanskog
naroda u kršćanskoj Evropi.
I nije ovo prvi, niti jedini put da Bošnjaci odnosno
bosanski muslimani izlaze ovako pokunjeni u okršaju sa državnim institucijama
kad su u pitanju njihova nacionalna, posebno vjerska prava. Zapravo, nakon pada
komunizma, ili od početka tzv. Tranzicije, Islamska zajednica se ne može
pohvaliti da je i u jednom slučaju ili segmentu, osim slobode za gradnju
džamija, uspjela povratiti svoja prava, a kamo li (vakufsku) imovinu!
Frustrirani pripadnici islamske zajednice
Samo Islamska zajednica nema ugovor sa državom, za razliku
od katoličke i pravoslavne crkve, niti je
uspjela učiniti išta što bi zaštitilo, a kamo li povratila vakufsku
imovinu. Kakav je to ugovor Islamska zajednica trebala potpisati sa državom, a
nije potpisala? To običan pripadnik Islamske zajednice uopće ne mora razumjeti,
bitno je da razumije da su druge vjerske zajednice imale potrebu i uspjele u
tome da naprave nekakve sporazume sa državom, a samo njegova zajednica to nije
uspjela.
Zar to nije frustrirajuće za pripadnike Islamske zajednice
da opetovano slušaju i čitaju neka saopćenja u kojima najviši organi, pa i sam reis-ul-ulema,
izražavaju svoje razočarenje zbog nepravičnog i ignorantskog odnosa državnih institucija
prema Islamskoj zajednici i njenim pripadnicima, kakvo je saopćenje izdato i
povodom spomenutog slučaja o mahrami. Nije lahko pobrojati sve, recimo pravne,
slučajeve i sporove u kojima je Islamska zajednica poražena. Lakše bi bilo
istaći slučaj u kojem je Islamska zajednica bila zadovoljena rješenjem nekog
spora. Jer, zapravo, takvog slučaj, ni nema! Od slučaja “djece iz Vrabanjaca”
do slučaja “mahrame”, koji su upamćeni stoga jer su građani izišli na ulice,
demonstrirali, spavali pod šatorima u sred zime, čak štrajkovali glađu, desilo
se još nekoliko takvih sporova koji su loše završili po pripadnike i štićenike Islamske
zajednice.
Osim revolta građana, nije bilo većeg efekta tih sporova
koji poprimili medijske afere.
Da, uvijek je Islamska zajednica, na papiru, bilo saopćenjem
ili dopisom, stala uz svoje pristalice. Ali, nikad vjerski lideri nisu sami
sudjelovali u buntu kojeg su javno iskazivali pripadnici Islamske zajednice. I
što je još gore od toga, nikad nigdje unutar organa Islamske zajednice, pa čak
ni u njenim medijima nije iskazana (samo)kritika ili ne daj Bože priznata
odgovornost!
U tome je problem i u slučaju “mahrame”. Niti su vjerski
prvaci sudjelovali u demonstracijama, što im je javno zamjereno, niti su njeni
intelektualci (alimi) uspjeli objasniti građanima, laicima i vjernicima, šta je,
zapravo, mahrama u islamu? Ne, ne treba osuđivati polemike unutar islamske
inteligencije. Naprotiv, ma kako islamski intelektualci imali radikalno
različita stajališta, a eksponirali su se Džemaludin Latić i Rešid Hafizović,
one su vrlo značajne za javnost. Uvijek je bilo takvih polemika, a mislim da su
takvu polemiku svojevremeno vodili i Džemaludin Čaušević i Mujaga Merhemić, a koja
je danas izgleda vrlo dragocjen fakat za razumijevanje slobode promišljanja
muslimana.
Problem je što se sa državom mora pregovarati i razgovarati
primarno pravnim jezikom jer je u pitanju zakonska odluka koja zadire u sferu
ljudskih prava. Stoga, samo Islamska zajednica koja je također državna institucija,
prije svega, mora pomoći VSTV-u da shvati i što pravilnije definira religijske
pojmove, pa i statuse, kako bi ih adekvatno pravno akceptirala pri donošenju
(zakonske) odluke.
Islamska zajednica nije to do sada učinila, a morala je!
Zašto? Mislim da VSTV nije imalo ideološko-sekularističke pobude, niti vjerske
predrasude, već je problem BURKE, odnosno PEČE, a ne same mahrame. Pitanje
nošenja BURKE je više sigurnosno nego pravno pitanje danas u svijetu i ono je s
obzirom na globalne sigurne probleme u svijetu vrlo realno i u BiH. Islamska
zajednica se po ovom pitanju ponaša isto kao i sa problemom paradžemata i to
ozbiljno treba zabrinuti kako njene pripadnike tako i državne institucije koje
se bave sigurnošću građana.
Suđenje pod vjerskim simbolom
A sa sekularistima, posebno onim koji imaju ideološke
predrasude prema islamskoj tradiciji, kakvim se pokazao eminentni pravni
stručnjak prof. Edin Šarčević, mora se polemizirati.
Jer u svim dosadašnjim javnim debatama i mišljenjima o tzv.
„zabrani nošenja mahrame“ u svojoj unutrašnjoj kontradiktornosti posebno se
ističe tekst Edina Šarčevića pod naslovom „Suđenje pod vjerskim simbolom“. Učesnike
debate smatra „neinformiranim o sadržaju o utemeljenosti i o pravnim dometima“zaključka
VSTV-a, „ali i o ljudskim pravima“. On brani VSTV od učesnika rasprave, koji
vrše „hajku“ na VSTV, ali ih istovremeno, ali ih u nastavku teksta on sam
napada konstatirajući sljedeće: „Tamo je ionako bar trećina članova, uključivši
i njihovog predsjednika, ispod podnošljivog standarda neutralnosti,
profesionalnosti, pa usudio bih se reći i karijerno-političke ovisnosti.“ Ako
je to tako kako tvrdi sam profesor Šarčević, zar to nije dovoljan razlog za
ozbiljnu i argumentiranu kritiku VSTV-a.
Dalje, u svom tekstu Šarčević tvrdi da VSTV nije uspostavio
nikakvu zabranu niti je zaključkom direktno prekršio neko ljudsko pravo ,a u
nastavku teksta piše: „A sada o pravno problematičnom dijelu zaključka kojim je zabrana proširena
na tužilaštva i na stranke u sporu.“ Iz navedenog se izvodi zaključak da je
VSTV zaista uveo zabranu i kako kaže sam Šarčević, zabranu je proširio i na
tužilaštva i stranke, a što je u suprotnosti sa važećim zakonima. To je drugi
dovoljan, jak i možda osnovni razlog za kritiku zaključka VSTV-a.
Sa profesorom Šarčevićem se možemo
složiti u dijelu da je u društvima kakvo je bosanskohercegovačko potrebno
osigurati neutralnost sudovanja, ali postavljamo i pitanje da li se ta
neutralnost može postići na ovakav način. Da li je neutralnost ugrožena samo
vanjskim obilježjima ili je izvor istinske „pristrasnosti“? Ako je potrebno
zabraniti ispoljavanje vjere i isticanje vjerskih simbola, zar to nije pitanje
koje zaslužuje najveću pažnju i preciznost, a što bi značilo uređivanje ovog
pitanja na jedinstven način u svim sudovima i tužilaštvima i na svim nivoima
vlasti u BiH. Ako se profesor Šarčević istinski zalaže za sekularnu državu,
onda je morao svoj doprinos, kao istaknuti pravni stručnjak, dati konkretnim pravnim rješenjima, a ne
političkim predavanjima o sekularizmu i ljudskim pravima napadati one koji
napadaju nezakonito djelovanje VSTV-a.
I na kraju, ako želimo sekularnu državu, zar zabranu vjerskih
simbola nije potrebno uvesti prije sudstva, u školstvo i institucije izvršne i
zakonodavne vlasti u BiH? Da li u prostorijama upravnih organa ima obilježja
političke i vjerske pripadnosti, ali i u samim nazivima pojedinih školskih
ustanova? Šta je sa policijskim strukturama koje su zadužene za sigurnost građana?
Da li u tim strukturama ima pojedinaca koji su opasniji od bilo kakvog vjerskog
ili političkog simbola (onih koji su počinili ratne zločine), a zaduženi su da
štite sve građane bez obzira na vjeru i naciju. Ako ima, onda bi to mogao biti
veći problem i zapreka za izgradnju sekularne države od isticanja vjerskih simbola
u sudovima. Zašto? Zato što građani učenje o sekularizmu i vjerskoj i političkoj
neutralnosti stiču u školama, svoja prava ostvaruju pred organima uprave, a
pred sudove dolaze rijetki od njih za koje se „osnovana sumnja“ da su se ogriješili
o zakon države.
(The Bosnia Times)