GEOPOLITIKA
Erdoganova Turska se dovela pred svršen čin. Raspad Iraka i
Sirije otvorio je Kurdima iz tih zemalja neslućene mogućnosti. Erdogan nikada
nije istinski želio sporazum sa Kurdima
FOTO: (Public)
Turska nesmotrena politika već nekoliko godina vodi ovu
važnu zemlju u pogrešnom pravcu. Greške i protivrječnosti njene unutrašnje
politike postaju međunarodni problem, prijeteći širenjem sukoba koji razara
ovaj region, u kome je ona do nedavno bila faktor umjerenosti i stabilnosti.
Sukobi na jugoistoku Turske između turske države i Radničke
partije Kurdistana / PKK svakodnevno se pogoršavaju stapajući se sa sve
ozbiljnijim sukobom između Turske i Kurda iz sjeverne Sirije. Iako se
odgovornost za bombaške napade ne može sa sigurnošću utvrditi, izgleda da
napadi ugrožavaju i glavni grad Turske Ankaru, poput onih nedavnih u kojima je
poginulo 28 vojnika i civila. Bombardiranje kurdskih položaja u Siriji i
uzvratna vatra ka Turskoj su samo dio nasilja na jugoistoku praćenog upadima i
racijama sigurnosnih snaga.
Prijetnja koju predstavlja rat između Turske i Kurda ogleda
se u mogućnosti da turske trupe interveniraju u Siriji, navodno kako bi
stvorile tampon zonu za izbjeglice, a u stvari sa pravom namjerom zaustavljanja
vojnog napredovanja sirijskih Kurda, čija armija, Narodne zaštitne jedinice ili
YPG, posljednjih dana zauzimaju teritoriju duž granice sa Turskom. Erdogan
strahuje da će sirijski Kurdi stvoriti trajnu kurdsku mini državu na sirijskom
tlu, ohrabrujući PKK u njenom sukobu sa Ankarom uz istovremeno širenje uticaja
na iračke Kurde. Turska noćna mora, ujedinjeni Kurdistan, možda i nije tako
neostvariva.
YPG uživa podršku Amerike, koja ih vidi kao korisno oruđe u
ratu protiv tzv. Islamske države; isto vjerovatno važi i za Rusiju, koja ih
smatra neutralnima u borbi sa protivnicima Asadovog režima. Kada bi turske
trupe ušle u Siriju, Rusija bi na to mogla vojno odreagovati. Turska bi u tom
slučaju mogla pozvati NATO, što bi izazvalo potpuni haos. Srećom, ovaj scenario
je malo vjerovatan, tako da će Turska nastaviti sa pokušajima, vjerovatno
uzaludnim, da uvjeri ostale svjetske sile da su YPG teroristi koje treba
zaustaviti.
Erdoganova Turska se dovela pred svršen čin. Raspad Iraka i
Sirije otvorio je Kurdima iz tih zemalja neslućene mogućnosti. Erdogan nikada
nije istinski želio sporazum sa Kurdima i dozvolio je gašenje mirovnog procesa,
tako da se sada njegova spoljna politika okrenula isključivo blokiranju Kurda,
slijepa za sve ostalo.
Teško je prisjetiti se da je do prije manje od godinu dana
turska vlada još uvijek pregovarala sa PKK i da je do prije samo nekoliko
godina zbog svoje reputacije pouzdanosti i pragmatizma imala dobre odnose sa
Izraelom, Iranom i Irakom i održavala bliske kontakte sa Evropom, Amerikom i
Rusijom. Danas su svi ti zdravi donosi ugroženi, a u nekim slučajevima i
prekinuti. Neposredna opasnost od prekograničnog sukoba je možda izbjegnuta,
ali sve dok Turska radikalno ne promijeni politiku i ne usmjeri je ka
postizanju mirovnog sporazuma sa svojim Kurdima, ona u regionu ostaje dio
problema, a ne rješenja.
(The Bosnia Times)