Nakon šest godina odsustva sa filmskih setova u domovini, Haifaa Al-Mansour, prva i najistaknutija saudijska rediteljka, vraća se na velika platna sa jasnom namjerom, da ogoli mehanizme patrijarhalnog sistema. Svjetsku slavu stekla je ostvarenjem „Zelena bicikla“ (2012), prvim dugometražnim filmom koji je u potpunosti snimljen u Saudijskoj Arabiji. U svom novom psihološkom trileru Žena bez imena (La mujer sin nombre), Al-Mansour kroz formu kinematografskog noira otvara duboka društvena pitanja, započinjući priču pronalaskom beživotnog tijela mlade žene u pustinji, za čiju sudbinu niko, osim jedne amaterske istražiteljke, ne pokazuje interes.
Rediteljka vješto koristi žanrovske elemente kako bi prikazala tromost i ravnodušnost institucija prema sudbinama žena, ali i ponudila univerzalnu priču o borbi za autonomiju koja snažno rezonuje i izvan granica arapskog svijeta.
Iako je njen prethodni rad obuhvatao žanrovski potpuno različite projekte, poput gotičke biografske drame „Mary Shelley“ (2017) ili fantastičnog horora „Vještice iz Mayfaira“ (2023), Al-Mansour naglašava da nit koja povezuje njen cjelokupni opus ostaje nepromijenjena.
„U pogledu žanra, moj novi film je potpuno drugačiji od Mary Shelley, ali u svojoj suštini oba ostvarenja prate izuzetno snažne ženske protagoniste“, objašnjava Al-Mansour. „To su različita putovanja i potpuno drugačiji svjetovi, ali obje heroine se bore da povrate sopstvenu sposobnost odlučivanja. Ni jednoj ni drugoj društvo – duboko dominirano muškarcima i fokusirano isključivo na muški glas nije priznavalo autonomiju niti poštovanje. Obje su željele da se njihov glas čuje i borile su se za to. To je motiv koji prožima cijeli moj rad. Volim pričati priče o ženama koje sebe ne doživljavaju kao žrtve. Smatram da je izuzetno važno, naročito kada dolazite sa Bliskog istoka, prikazati inspirativne žene koje se bune protiv nametnute situacije i koje uvijek traže prostor u kojem mogu biti srećne ili se slobodno izražavati.“
Odluka da se teške savremene problematike arapskih žena obrade kroz formu trilera proizašla je iz njene lične fascinacije ovim žanrom, ali i iz želje za inovacijom u regionalnoj kinematografiji.
„Triler je žanr u kojem istinski uživam, odrasla sam uz filmove poput Dežurnih krivaca i oni su me oduvijek fascinirali. Željela sam donijeti nešto u tom stilu sa Bliskog istoka, jer nemamo priliku često gledati trilere koji dolaze iz te regije. Istovremeno, željela sam zadržati još jedan važan uticaj: italijanski neorealizam. Vjerujem da se njegova autentičnost i osjećaj hitnosti savršeno uklapaju u podneblje iz kojeg dolazim i način na koji želim portretisati taj svijet. Moja namjera je bila kombinovati taj sirovi realizam s elementima trilera i crnog talasa, miješajući dva vizuelno potpuno različita univerzuma kako bih stvorila prepoznatljiv identitet ovog filma.“
U vizuelnom jeziku novog filma, prostor i scenografija ne služe samo kao kulisa, već funkcionišu kao zasebni likovi koji vrše konstantan pritisak na glavnu junakinju Nawal, koju tumači Mila Al Zahrani.
„Uvijek smo željeli da zgrade izgledaju ogromno, gotovo zastrašujuće i preplavljujuće, dok ona hoda između njih prikazana kao minijaturna figura“, ističe rediteljka. „To je vizuelni način da se prikaže koliko svijet za nju može biti opresivan i koliki teret osjeća na svojim plećima. Koristili smo neobične perspektive i uglove snimanja kako bismo prenijeli osjećaj zarobljenosti u skučenim prostorima. Ti kadrovi reflektuju monotoniju svijeta koji je okružuje, ambijenta u kojem ona gotovo nestaje i biva izbrisana. Pa ipak, ona kroz cijeli film pokušava potvrditi svoj identitet, ostati prisutna pred kamerom i pred svjetlom. S druge strane, scene u pustinji nose posebnu težinu. Za nas pustinja ima duboko romantičnu komponentu, ali ona je istovremeno surovo, užareno i neprijateljsko mjesto bez života. Ta kontradikcija mi je bila izuzetno inspirativna. Cijeli svijet koji okružuje našu protagonistkinju zapravo je još jedan lik – ogroman, sveprisutan entitet koji vrši konstantan pritisak.“
Kroz strukturu flešbekova i prikaz kompleksnog odnosa sa bivšim mužem nakon tragičnog gubitka djeteta, film zadire duboko u psihološku dezorijentaciju žene u društvu koje vrijednost pojedinca mjeri isključivo kroz porodične uloge. Ta tema je itekako prepoznatljiva i domaćoj publici, s obzirom na slične tradicionalne pritiske koji opstaju u balkanskim društvima.
„Na Bliskom istoku, iako ne samo tamo, već i u mnogim drugim dijelovima svijeta, uspjeh žene se obično mjeri time da li je dobra supruga, majka ili kćerka“, upozorava Al-Mansour. „Sve to definiše vrijednost koja joj se pripisuje kao osobi. Kada te uloge nestanu, ili kada joj budu oduzete, nestaje i značajan dio njenog identiteta, što može biti duboko destruktivno za psihologiju pojedinca i način na koji doživljava samu sebe.“
Rediteljka se ujedno osvrće i na čestu zamku u kojoj umjetnost, u želji da emancipuje ženu, zapravo kreira novi, nedostižni ideal.
„U arapskom svijetu žene često predstavljamo kao savršene, gotovo anđeoske i bezgrešne figure, ali mi nemamo potrebu težiti takvom idealu. Mi smo nesavršena, kompleksna i kontradiktorna bića. Upravo zato nam je potrebno da na filmskom platnu gledamo ženske likove koji reflektiraju tu ljudsku kompleksnost na uzbudljiv i iskren način“, zaključuje Haifaa Al-Mansour.
(TBT)
