Kada Roger Waters pjeva “Osjećam tvoju bol iz New Yorka” obraćajući se Moni Miari, on čini više od pukog ponovnog izvođenja klasika grupe Pink Floyd; on šalje poruku u ruševine Gaze.
To je međukontinentalni dijalog između slavnog rock muzičara – “starog tipa iz New Yorka” – i palestinske umjetnice koja je odrasla pod okupacijom, čija porodica čuva sjećanje na Nakbu i koja odbija, kako sama kaže, dopustiti svijetu da postane “udobni komfor” (comfortably numb) pred genocidom.
Četrdeset sedam godina nakon prvobitnog objavljivanja, *Comfortably Numb: Reimagined* je mnogo više od nostalgične obrade.
Ovo djelo pretvara jednu od najpoznatijih pjesama grupe Pink Floyd u meditaciju o Gazi, svjedočeći o ljudima koje Izrael u stvarnom vremenu izlaže bombardiranju, izgladnjivanju i raseljavanju, te istovremeno postavljajući pitanje o odgovornosti umjetnika suočenih s takvom patnjom.
U razgovoru Mona jasno ističe da ovaj projekat nije proizašao iz statusa obožavateljice niti iz nekog apstraktnog divljenja prema rock klasicima.
“Lično nisam ljubiteljica izvođenja obrada. Fokusirana sam na stvaranje novog materijala”, kaže Mona za The New Arab.
Pjesmi ‘Comfortably Numb’ okrenula se tek kada je u mislima počela hodati “kroz ruševine” Gaze, čujući u glavi pitanja iz originalne verzije Rogera Watersa i odlučivši da na njih odgovori.
“Uzela sam pitanja koja je Roger postavio u originalnoj pjesmi ‘Comfortably Numb‘ i povezala ih s onim što se dešava u Gazi… Tako sam došla na ideju da odgovorim na to – imamo pitanja, pa zašto onda ne bih iznijela grubu, potresnu istinu i odbila dopustiti svijetu da postane ‘udobni komfor’ (comfortably numb) i prestane to vidjeti?” nastavlja ona.
Kada su konačno sjeli da oblikuju projekat ‘Comfortably Numb: Reimagined’, već su pronašli zajedničko političko i umjetničko polazište.
“Imali smo potpuno usklađene stavove – politički, umjetnički i u općem pristupu životu”, objašnjava Mona. To je, kako kaže, postavilo standarde za pristup projektu koji je “utemeljen na hitnosti, odgovornosti i istini”.
Razgovor preko kontinenata
Zahvaljujući zajedničkoj osnovi, saradnja se nije svodila na objašnjavanje situacije u Palestini zapadnoj publici ili samom Rogeru Watersu.
“Postojao je zajednički jezik; fokus se pomjerio sa pukog objašnjavanja namjere na njeno precizno i pažljivo provođenje u djelo, kao svjedočanstvo i odraz te razorne istine, te potpunog odbijanja svijeta da je ignoriše”, kaže Mona.
Roger, koji već više od dvije decenije otvoreno govori o borbi za oslobođenje Palestine, opisuje proces pisanja za ovu pjesmu kao nešto što se “sasvim organski i prirodno pretvorilo u prepisku”.
Nakon što je pročitao prevod Moninih stihova s arapskog, zapitao se: “Šta da napišem? Šta da uradim?”
Odgovor je stigao u vidu direktnog obraćanja. “Prve riječi koje sam napisao bile su ‘Osjećam tvoju bol iz New Yorka’, a onda sam jednostavno nastavio dalje”, rekao je Roger za The New Arab.
“Dakle, sve je išlo vrlo lahko – samo sam pisao toj ženi s druge strane okeana i vodili smo razgovor. Upravo zato je ovo djelo tako snažno; jer to i jeste – razgovor.”
Razgovor je višejezičan, ali namjerno pristupačan, te prevazilazi jezičku barijeru uz pomoć titlova.
“Nije važno govorite li arapski ili engleski – razumijete suštinu, i upravo zato je sve to veoma dirljivo i sjajno”, dodaje Roger.
Slike Gaze, oči Gaze
Ako je pjesma korespondencija, film postaje njen vizualni odgovor: crno-bijeli podijeljeni ekran između Rogera i Mone u studiju i Gaze viđene kroz objektive Palestinaca pod bombardiranjem.
Ovo nije arhivska simbolika ili stock slike – fotografi i filmski stvaraoci sa sjedištem u Gazi snimali su to dok su izraelske bombe padale oko njih, čineći projekat ne samo refleksijom o ratu, već i zapisom ljudi koji ga proživljavaju.
Predvođeni palestinskim fotografom Suhailom Nassarom i njegovom ekipom, dobitnikom nagrade Emmy, njihov rad služi kao podsjetnik da vizualni jezik ovog projekta pripada onima koji žive i dokumentiraju genocid, a ne autsajderima koji se padobranom spuštaju u estetiku rata.
Dok sjedite slušajući Roger Watersovu upečatljivu gitaru i vokal uz pratnju Mona Miari snažnog, emotivnog nastupa, nađete se kako gledate lične relikvije samog Suhaila – od snimaka ključa njegove bake od njene kuće ukradenog tokom Nakbe, do video portreta porodica Gaze i njihovog svakodnevnog života pod okupacijom.
Za Monu, ovdje se pitanje “estetizacije patnje” okreće naopačke. Ona odbacuje ideju da Gazu posmatra izdaleka.
“Unoseći osjetljivost i stvarnost koja se dešava već skoro 100 godina, to je u osnovi ono što ja jesam. To je moj dom. Ne mogu biti ‘solidarna’ sa svojim narodom. Ja sam svoj narod. Pričam svoju priču”, kaže ona.
Za nju, prenošenje slika Gaze u muziku nije stilski izbor, već maternji jezik.
“Pjevati o Palestini je ono što poznajem. To je moj život, to je jezik koji sam naučila i koji sam razvila u proteklih 30 godina.”
Hind Rajab i odbacivanje otupjelosti
Jedan od najsnažnijih dijelova pjesme je zamišljeni razgovor koji Mona vodi s majkom Hind Rajab, šestogodišnje djevojčice iz Gaze koju su ubile izraelske snage dok je sjedila u porodičnom automobilu i molila za pomoć, okružena tijelima rođaka koji su već bili ubijeni.
U djelu ‘Comfortably Numb: Reimagined’, Hind nije tek udaljeni simbol; njoj se pristupa intimno, ona je utkana u uspavanku koja ne dopušta da njeno ime bude zatrpano statistikom masovnih ubistava.
To je jedan od razloga zašto Mona insistira na tome da se pjesma ne može svesti na “lijepu” protestnu numeru. Kada je pitam kako mjeri uspjeh ovakvog projekta, ona odbacuje uobičajene kriterije: “Ovo je poziv na akciju”, kaže ona.
“Na kraju, ne tražimo pohvale niti da nam ljudi govore ‘oh, prelijepo je’ – to ne želimo. Ja lično to ne želim”, kaže Mona.
“Znamo da je lijepo… ali to nam nije cilj; znate, to je poziv na akciju, to je poziv – zapravo i nije samo poziv, to je… u suštini, prisiljavanje svih da se suoče sa ovom istinom i da je razumiju, pa čak i da prihvate nelagodu koju ona izaziva.”
Ta nelagoda je istovremeno vremenska i etička; tiče se ne samo sagledavanja palestinske historije, već i neznanja koje je okružuje na Zapadu.
“Ne radi se o pozitivnoj reakciji, već više o angažmanu i o tome da se kod slušaoca… nešto pokrene kako bi preduzeli akciju. Zato je pjesma povezana i s kampanjom prikupljanja sredstava”, napominje ona, ukazujući na link u YouTube videu koji vodi do organizacije ‘Palestine Children's Relief Fund’ – nevladine organizacije koja pruža pomoć i podršku dugoročnom oporavku u Gazi.
“Svako ko je poslušao pjesmu ima priliku da djeluje i donira sredstva za Gazu.”
Završetak, ističe ona, nije tužaljka. “Zato se pjesma ne završava tugovanjem. Ne, ne, to je… tu postoji vrhunac. Završavamo na vrhuncu, na muzičkom i etičkom vrhuncu. Palestina mora biti slobodna. Mi ostajemo slobodni.”
Roger ovu pjesmu smješta u širi kontekst svog političkog djelovanja.
Za njega, ‘Comfortably Numb: Reimagined’ nije sporedni projekat. „Ovo nije samo još jedna pjesma koju smo snimili – ovo je dio ‘Sumuda'”, kaže on, koristeći arapsku riječ za postojanost.
„To je istrajnost u potpunom otporu okupaciji Palestine – cijele Palestine; ne govorimo samo o Gazi i Zapadnoj obali, govorimo o svemu, od rijeke do mora.”
Ta fraza – „od rijeke do mora” – pojavljuje se u pjesmi i već je izazvala burne reakcije kakve su i očekivali.
Mona primjećuje „brojne burne reakcije cionista koji negoduju zbog vrlo specifičnih fraza koje koristimo, poput ‘od rijeke do mora’ ili ‘povratak na stanje iz 1948., prije nego što su doseljenici oteli zemlju'… Neki od njih su čak i dugogodišnji obožavaoci grupe Pink Floyd koji su ogorčeni što Roger Waters posvećuje ‘Comfortably Numb’, tako kultnu pjesmu, Palestini.”
Za nju, to ogorčenje prvenstveno otkriva da „oni zapravo svih ovih godina nisu razumjeli suštinu onoga što je Pink Floyd predstavljao.”
Roger je još direktniji. „Mona i ja smo dio egzistencijalne borbe za cijeli ljudski rod, za dušu ljudskog roda”, izjavio je za The New Arab.
„Ono što smo zajedno uradili dio je otpora potčinjavanju i otimanju palestinske domovine od palestinskog naroda; stoga pozivamo ljude da se pridruže otporu okupaciji.”
(TBT)
