Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Umro je Nedžib Šaćirbegović. On je otac mnogo poznatijeg sina Muhameda, odnosno suprug Azize. Jedna ulica u Sarajevu nosi njeno ime. Vrlo mali broj Sarajlija zna zbog čega je Aziza zaslužna građanka da joj je ime ovjekovječeno nazivom jedne ulice. Vjerovatno su zbog toga sarajevski ljevičari osporavali njene zasluge, pa čak i zahtijevali zamjenu njenog imena sa nekim, po njima, zaslužnijim građaninom. Aziza je bila aktivistica organizacije „Mladi muslimani“. Smatra se da je prva bosanska muslimanka koja je diplomirala na medicinskom fakultetu u Zagrebu poslije Drugog sv. rata. Ovom se događaju pridaje važnost stoga što je diplomu primila sa mahramom na glavi uprkos tadašnjem političkom trendu komunista da je javno nošenje mahrame bilo proskribirano. Nju sa Alijom Izetbegovićem veže posebno prijateljstvo iz mladosti zbog čega mnogi njenu ulogu u organizaciji „Mladi muslimani“ ocjenjuju kao lidera ženskog krila ove organizacije. Nije bila hapšena, ali je zato njen muž Nedžib osuđen na zatvorsku kaznu skupa sa Alijom Izetbegovićem.
Smrću Nedžiba Šaćibregovića vjerovatno se i biološki završava priča o „Mladim muslimanima“. Nije poznato da je još neko iz te generacije živ. Iza njih ostaje jedna dramatično turbulentna povijest čiji su bili akteri.
Da je ova organizacija nastala negdje na Zapadu, sa prozaičnim nazivom „Trezvenost“, bila bi upamćena kao nevladina organizacija koja se borila za suzbijanje društvenih poroka alkohola i pušenja. Međutim, pošto je u svom programu djelovanja imala za cilj islamizaciju (mladih) muslimana konfrontirala se sa ateističkim komunističkim režimom koji nije trpio nikakav pluralizam. I da bi režim imao pravne osnove za njeno zatvaranje imputirana im je militanost u ostvarivanju njihovih ciljeva. Za to im je poslužio tekst Emina Granova pod naslovom „Kako ćemo se boriti“ i jedan iskaz u kojem je tvrdio da su pripadnici ove organizacije „ručno kovali noževe“ koje su bacili u Neretvu. Ova benigna mladomuslimanska ideologija kulminirala je u tekstovima Alije Izetbegovića koje je on objavljivao pod pseudonimom (L:S.B.) u glasilu Islamske zajednice „Takvim“ sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ti tekstovi su potom skupljeni i objavljeni u formi knjige pod naslovom „Islamska deklaracija“.
Zbog ove knjige autoru i grupi islamskih intelektualaca kao njegovih istomišljenika je suđeno 1983. godine. Iako je Izetbegović kao lider stranke koja je srušila komuniste s vlasti imao priliku da se pravno rehabilitira on nije dozvolio obnovu sudskog procesa. Također Izetbegović kao lider vladajuće stranke nije sproveo lustraciju iako se deklarativno zalagao za to. Tako da inkriminirajuće ideje iz „Islamske deklaracije“ o militantnoj islamizaciji bosanskih muslimana i danas stoje kao politički narativ kako građanske opozicije u Sarajevu tako i kod srpskih i hrvatskih nacionalista.
A pošto postkomunistička bošnjačka inteligencija nije dala odgovore na povijesne hipoteke oko uloge klera i dijela bošnjačke inteligencije u vrijeme Drugog sv. rata, te njihovog kolaboracionizma sa fašizmom, najčešće samog Aliju Izetbegovića, kao najistaknutijeg pripadnika organizacije „Mladi muslimani“, povezuje sa ovim krugovima.
Nedavna inicijativa parlamentaraca da se izbrišu imena ulica i javnih ustanova koja su data pripadnicima Handžar divizije ili kolaboracionistima dobila je vrlo negativan epilog u javnosti. U fokusu su bili Mustafa Busuladžić i Husein Đozo. Stavovi Islamske zajednice i vođstva SDA, na primjer, bili su identični. Oni su osudili svoje zastupnike u državnom parlamentu koji su glasali za takvu odluku kao da se radi o novoj refašizaciji Islamske zajednice i spomenutih intelektualaca. To je već jednom urađeno knjigom „Parergon“ od Derviša Sušića, objavljena osamdesetih godina prošlog stoljeća, u kojoj je Islamska zajednica optužena za kolaboraciju sa fašistima. Najnovija rasprava o antifašističkim „Muslimanskim rezolucijama“ koju podstiče Tarik Haverić na način da on sumnja u njihov antifašistički nijet (vidjeti feljton „Muslimanski rezolucionari“) samo je nastavak ovog trenda interpretacije povijesti bosanskih muslimana. Ne bi bilo ni dobro da imamo „konačne“ odgovore na svoju povijest. Ali, ovako razrooko gledanje na našu nedavnu povijest dokaz je duboke krize duha bosanskih muslimana i odsustva ozbiljnog političkog uma koji bi to valorizirao na objektivan način. Dok ne stignemo u stadij u kojem će antikomunisti imati isti povijesni status kao i antifašisti nećemo doseći osnovne pretpostavke za kreiranje društva bar sličnog onog kojem stremimo; to su evropska demokratska antitotaliristička i, naravno, antifašistička društva!
(TBT)
