GEOPOLITIKA
Tenzije između Rusije i Turske su ponovo pojačane, iako to nije iznenađujuće kada se posmatraju u historijskom kontekstu
FOTO: Erdogan, Putin (public)
Portparol ruskog Ministarstva odbrane general Igor Konašenkov izjavio je 4. februara da Turska planira invaziju na Siriju. On je rekao da su slike sa jednog mjesta na tursko-sirijskoj granici, pokazale proširenje saobraćajne infrastrukture koja bi mogla da se koristi za kretanje trupa i vojne opreme. To je dodatno obavljeno pored drugih radova urađenih ranijeKao odgovor, neimenovani funkcioner iz kancelarije premijera Ahmeta Davutoglua je Reutersu izjavio da Rusi “kao zemlja koja je već izvršila invaziju na Siriju, jednostavno skreću pažnju sa njihovih napada na civile.”
Bujica optužbi na obje strane postala je rutinska stvar. Optužbe i kontra-optužbe su manje važne od činjenice da su postale rutina.
Do ruske intervencije u Siriji, Turci i Rusi su imali odnose saradnje u čijem središtu je bila energetika i druga trgovina. Stoga je korisno da pokušamo razumjeti šta je pošlo naopako.
Odnosi Turske sa Rusima su ušli u silaznu fazu na početku ukrajinske krize, krajem 2013. Neposredan problem za Tursku bio je status Tatara na Krimu, sa kojima Turci imaju etničke i vjerske veze i stoga su morali bar formalno da izraze brigu i poslati posmatrače. Rusi to nisu dočekali sa dobrodošlicom, jer su ih u to vrijeme Amerikanci i Europljani napadali u vezi njihovih svoje postupaka na Krimu.
Rusi nisu imali poseban odnos sa Turskom, ali su imali dovoljno zajedničkih interesa da bi se nadali da će Turci postupiti drugačije. Turska naravno, ima dublje razloge za zabrinutost. Dešavanja na Krimu su teoretski dali ruskoj floti u Sevastopolju veću slobodu za manevriranje. Ranije, je Ukrajina dala Rusiji pravo pristupa ovoj pomorskoj bazi, koja je uključivala najblaži mogući stepen nadzora. Sa pripajanjem Krimu, baza je postala ruska teritorija
Turci su razumjeli ruski interes u Ukrajini i shvatili da su Rusi dobili veću slobodu djelovanja u Crnom moru. Ono što nisu znali je kako Rusi planiraju da koriste tu slobodu. Ovo pitanje ima dugu historiju.
Europska Rusija ima tri puta do Okeana, a svi prolaze kroz tačke pod kontrolom stranih i ponekad neprijateljskih sila. Lučki grad Murmansk je jedna pristupna tačka, ali ona vodi do linije Grenland-Island-Velika Britanija. Drugo, postoji Sankt-Peterburg, što dovodi do prolaza koje kontrolira Danska. Treća pristupna tačka je Sevastopolj, koji vodi preko Bosfora koji je pod kontrolom Turske. Još od posljednjih dana Otomanskog carstva, Rusi su željeli preuzeti kontrolu nad Bosforom i otvoriti put ka Mediteranu. Tokom hladnog rata, tražili su da steknu uticaj u Turskoj u cilju pristupa Bosforu. To je u mnogo čemu centar gravitacije za Tursku i potencijalno vitalna stvar za Ruse.
FOTO: (Reuters)
Nije bilo sumnje da će Rusi napraviti korak ka Bosforu pošto je izbila ukrajinska kriza. Ali, bilo je logično pretpostaviti da je Rusima, zbog jačeg zapadnog prisustva u Ukrajini, potrebno jačanje prisustva u Crnom moru. Jača ruska sila u Crnom moru može se koristiti za blokiranje operacija NATO u Rumuniji, na primer. Ali Turci su shvatili da teoretsko gomilanje ruskih snaga u Crnom moru može završiti sa potpuno drugim namjerama, po njih nepredvidivim. To ih je uznemirilo, a Ruska intervencija u Siriji je bila još jedan korak.
Rusi nisu imali namjeru da to bude potez protiv Turaka, već je to bio način da pokažu svoju sposobnost da utiču na događaje u regionu koji Sjedinjene Države žele napustiti, ali ne znaju kako. To zapravo nije bila prijetnja ni Amerikancima. Sjedinjene Države žele da sirijski predsjednik Bašar al-Asad ode, ali sigurno ne dok je takozvana Islamska država duboko u Siriji. Prioritet SAD je da se zauzda ISIL. Istovremeno, Amerika nije mogla otvoreno podržati Asada, jer im to njihova politika nije dozvolila. Ruski intervencija je riješila ovaj problem za Amerikance. Oni su javno osudili Ruse zbog miješanja, ali privatno im je laknulo da vide teroristi neće zauzeti Damask.
Rusi nisu imali potrebu da ciljaju na Tursku. Međutim, Turska je neprijatelj Asadovog režima, kako zbog njegovih sukoba sa Turkmenima i Arapima u Siriji, tako jer želi da ima širi uticaj nad kritičnim susjedom. Turci su protumačili učešće Rusije u Siriji kao namjernu intervenciju protiv turskih interesa, a rezultat povećane napetosti između dvije zemlje je obaranje ruskog aviona. To je stvorilo ne ratno stanje, već stanje neprijateljstva čiji je razvoj teško predvidjeti.
To neprijateljstvo je dovelo do incidenata kao što je zaustavljanje najmanje jednog ruskog broda kada je pokušao proći kroz Bosfor, kao podsjetnik ranjivosti Rusije. Njima je potreban Bosfor radi podrške njihovih snaga u Siriji. I tako se opet pojavio stari ruski strateški problem. To je dovelo do beskrajnih provokacija, prijetnji odmazdom i pogoršanja tursko-ruskih odnosa.
Ovo je mjesto gdje geopolitika postaje korisno sredstvo za razumijevanje i predviđanja događaja. Rusija i Turska su historijski neprijatelji ne samo zbog Bosfora, već i zbog Crnog mora. Interesi dvije zemlje se sijeku suviše često i na previše načina, da bi one u potpunosti vjerovale jedna drugoj.
Odnosi Turske i Rusije su sada i na kritičnoj tački. Rusija pokušava održati svoju ekonomsku i stratešku ravnotežu. Nju Turska jednostavno geografski presijeca, sa četiri destabiliziranim regionima Europa, Rusija, Bliski istok i Centralna Azija. Obje zemlje su duboko ranjive i stoga su veoma osjetljive na poteze druge. Slučajni događaji koji su doveli do ovog stanja slijede logičan obrazac šireg stanovišta.
Ove dvije zemlje su imale mnoge historijske obračune, i mjere svaki novi događaj upoređuju sa starim. Nepovjerenje je normalno i razumno stanje između ove dvije zemlje, i mi smo svjedoci da se ono sada samo vratilo u tradicionalni obrazac.
(The Bosnia Times, Geopolitical futures – priredio M. Đorđevič)
