Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
To što Muhamed Šaćirbegović još uvijek ima potrebu davati svoju kroki biografiju kad se obraća bošnjačkim čitaocima, pa čak i kad se obraća preko medija koji su stranački bilteni SDA, vrlo je znakovito koliko sa stanovišta političke kulture još više sa stanovišta razumijevanja Bošnjaka svoje novije političke povijesti. Jer njegovi roditelji, Aziza i Nedžib Šaćirbegović, vršnjaci su i saborci Alije Izetbegovića. Skupa su studirali i skupa osuđivani od komunističkog režima kao pripadnici organizacije „Mladi Muslimani“. Tako da su im i djeca, u ovom slučaju sinovi Muhamed i Bakir, vršnjaci. S tom razlikom što je Šaćirbegović prije ušao u politiku i obavljao funkciju ministra inostranih poslova Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je Bakir Izetbegović bio samo babin šef kabineta. Danas je Izetbegović na očevom tronu nacionalnog vođe, dok su Šaćirbegovići, otac i sin, zaboravljeni i marginalizirani da se, eto, moraju predstaviti čitaocima stranačkog biltena kratkom biografijom.
ZAŠTO JE PAO ŠAČIRBEGOVIĆ
“Iskreno, to nije bila moja ideja, to je više bila ideja rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića i doktora Harisa Silajdžića“, tvrdi Šaćirbegović govoreći o svom političkom angažmanu.
„Moj otac je već bio uključen i kao prijatelj dr. Harisa Silajdžića i predsjednika Alije Izetbegovića i drugih koji su bili povezani ne samo s ‘Mladim muslimanima’ nego koji su bili povezani s vizijom neke demokratske Jugoslavije, tada je, naravno, bila riječ o Jugoslaviji ”, kaže Šaćirbegović.
On tvrdi da mu je Alija Izetbegović nudio da ga naslijedi u smislu da bude kandidat za člana Predsjedništva BiH.
‘Muhamede, bi li ti bio kandidat za predsjednika iza mene?’, mislim da je tačno tako rekao, sjeća se Šaćirbegović. „I Bakir je bio tu. Da vam pravo kažem, Bakir i ja smo često imali neke razlike. Pustit ću neka Bakir ispriča ako hoće kako me je u jednom momentu bio razočarao nekim svojim odgovorom, da bi nakon nekog vremena, kad smo se vidjeli u New Yorku i kad sam ga podsjetio na taj razgovor, priznao da je bio u krivu“, prisjeća se Šaćirbegović.
Ako bi se malo začeprkalo po porukama koje je Šaćirbegović odaslao u ovih par rečenica mogao bi se otkriti početak dramatičnog kraja njegove političke karijere. Ona je očito počela sa trenutkom kad je Šačirbegovića razočarao Bakir, a završena sa izjavom Alije Izetbegovića koji je javno rekao da ga njega opet razočarao Šaćirbegović. To je bilo vrijeme kada je Zlatko Lagumdžija, kao lider Alijanse za promjene, ali i kao ministar vanjskih poslova bio podigao optužnicu protiv Šaćirbegovića po osnovu koje je ovaj bio uhapšen u New Yorku i strpan u kućni pritvor, odakle se, kao građanin SAD-a branio da ne bude izručen Bosni i Hercegovini. Ta optužnica nikad zvanično nije stornirana iako se više niko ne poziva na nju. U tim trenutcima Šaćirbegović se nije htio javljati na telefon Aliji Izetbegoviću i to je bio razlog njegovom razočarenju u njega. No, šta je stvarni motiv i uzrok hapšenja Šaćirbegovića nikad niko od aktera nije ni pokušao razjasniti. Formalno Šaćirbegović je optužen da je pronevjerio novac od donacija u vrijeme dok je bio privremeni ambasador pri misiji BiH u UN-u. Zvizdač koji je prokazao Šaćirbegovića bio je bivši novinar i budući bosanski diplomata Ivica Mišić. Povrh toga Šaćirbegović je uhapšen u vrijeme dok se kockao, tako da su mediji u Sarajevu radi senzacionalizma povezali njegovu ovisnost o kocki sa pronevjerom donacija što je izgledalo jezivo nemoralno i nečasno. Tako je vrlo popularni „Mo“ izgorio preko noći na lomači sarajevskih tabloida iza kojih je stajao Lagumdžija. Uporedo sa harangom na Šaćirbegovića Lagumdžija je bio optužio i Huseina Živalja. Živalj je kao i Šaćirbegović bio zamjenik ministra vanjskih poslova, ali i jedan od pripadnika tzv. „zatvoreničkog kruga“ koji su skupa sa Izetbegovićem robijali u vrijeme komunizma. Najbliži suradnici Alije Izetbegovića, koji su ujedno i osnivači SDA, smatraju da je Lagumdžija tada „jednim udarcem ubio dvije muhe“, jer je eliminirao dvojicu najozbiljnijih Alijinih nasljednika. Oni smatraju da su to izveli skupa Zlatko i Bakir i da je tad učinjen prvi korak kao osvajanju Alijinog prijestolja. Živalj je trebao preuzeti stranku, a Šaćirbegovića je čekala Alijina fotelja u Predsjedništvu BiH. Ova priča uklanjanja tzv. „zatvoreničkog kruga“ iz SDA od strane Bakira Izetbegovića, a preko Lagumdžije, dugo je zataškavana jer se smatralo da su iza toga stajali Amerikanci.
UDBA I FBI
Sam Šaćirbegović je tvrdio da su iza njegovog hapšenja stajale tajne službe, bivša jugoslovenska UDB-a i FBI, a da je njegova krivica podizanje Tužbe protiv Jugoslavije zbog agresije i ratnih zločina u BiH.
U vrijeme dok je bio u kućnom pritvoru, s „ogrlicom“ oko noge, Šaćirbegović je intimnim prijateljima govorio da iza njegovog hapšenje stoji Richard Holbrooke s kojim se politički razišao. Svoje kritičko mišljenje o Holbrookeu iznio je nedavno u spomenutom biltenu SDA prisjećajući se atmosfere u vrijeme pregovora u Daytonu. Zaista je Šaćirbegovićev bosanski jezik toliko nerazgovjetan i nemušt da je nepouzdan za citiranje i referiranje. On, naprosto toliko zamuckuje zbog nemogućnosti izražavanja na maternjem jeziku, kao i zbog straha da otvoreno kaže istinu, da je nerazumljiv. Tako on samo daje naznake kako je Slobodan Milošević bio sposoban političar i da je znao šarmirati strane diplomate, kao i samog Holbrookea, a ustvari teško optužuje kreatora Daytonskog sporazuma da je išao „Srbima na ruku“. Uz svo razumijevanje tehničkih razloga nepoznavanja maternjeg jezika, za aktera i pregovarača prvo Washingtonskog, pa potom i Daytonskog sporazuma, kao i pitanje „pada“ Srebrenice i Žepe, i prihvatanja imena „Republika Srpska“ od strane njega i Alije Izetbegovića, moralo bi biti dramatično važno. Nažalost, Šaćirbegović ne ostavlja takav dojam kad govori o tome. A bez stvarnih saznanja o tome teško je moguće korigirati pogreške, posebno kad se radi o Daytonskom mirovnom sporazumu. Pošto je ovo vrijeme najava o nužnosti promjene tog sporazuma, Bošnjaci bi prvo morali promijeniti svoj odnos prema sebi i svojoj novijoj povijesti. To neminovno vodi krucijalnom pitanju da li smijemo sebi dopustiti da nas ponovo predstavljaju skoro isti akteri koji su skrojili ovaj i ovakav Daytonski sporazum. Posebno nas dodatno frustrira pomisao ako bi Bakir Izetbegović, koji je sklon izdaji nacionalnih interesa, što je pokazao svojom manipulacijom sa zahtjevom za reviziju Tužbe BiH protiv Srbije, bio jedan od pregovarača i aktera novog (Daytonskog) sporazuma o Bosni i Hercegovini.
(TBT)