Piše: J. Bradford Delong, thebosniatimes.ba
Pojedini Trumpovi birači su nesumnjivo veoma usredsređeni na imenovanje sudija iz redova desnice u federalnom sudu. Ali su mnogi među 74 miliona koji su glasali za Trumpa to učinili iz drugih razloga.
Međutim, jedan razlog koji većina njih dijeli jeste taj što je Trump predsjednikovao tokom perioda kada je američka ekonomija donosila pozamašna povećanja plate za tipično američko domaćinstvo.
Prije pandemije Covida 19 i potpunog neuspjeha Trumpove administracije da njome upravlja, plate u SAD su rasle brže nego u bilo kojem drugom periodu od kada je Bill Clinton bio predsjednik.
Ako američka ekonomija ne uspije donijeti slična povećanja plate tokom naredne četiri godine, onih 74 miliona ljudi (a vjerovatno i više) će primjetiti razliku i 2024. će glasati za Trumpa (ako se bude ponovo kandidirao) ili nekog drugog trampovskog republikanca, kao što je senator iz Arkanzasa Tom Cotton ili senator iz Missourija Joshua Hawley.
Poređenja radi, vrijedno je upamtiti koliko je period od 2000. do 2015. bio užasan za američke prihode. Dok je realni medijalni prihod domaćinstva (usklađen sa inflacijom) 2000. iznosio 62.500 dolara, 2011. je iznosio samo 57.000.
Samo je 2016, posljednje godine Baracka Obame na funkciji, realni medijalni prihod domaćinstva premašio svoj klimaks iz 2000. I samo su tokom prve tri godine Trumpovog predsjednikovanja prihodi nastavili bilježiti dovoljno snažan rast da premaše prethodni vrhunac. Godine 2019. medijalni prihod domaćinstva se približavao 69.000 dolara, što je više od 20 odsto više u odnosu na najnižu tačku poslije Velike recesije i deset odsto više u odnosu na prethodni klimaks tokom Clintonove ere.
Šta objašnjava ove trendove? Prvo, između 2001. i 2016. američka vlada nije isticala potrebu za uspostavljanjem ekonomije „visokog pritiska“ s niskom nezaposlenošću i visokim privrednim rastom koja eliminira manjak ekonomske potražnje, što je ono što je potrebno da bi došlo do ogromnih povećanja plate za tipične radnike.
Godine 2010. kada je Obamina administracija započela suštinski dio mjera štednje, povratak zaposlenosti na normalne nivoe je učinila manje važnim zarad težnji ka smanjenju potrošnje i fiskalnoj konsolidaciji.
Ekonomija SAD se sve do kraja 2019, punih deset godina poslije dna poslovnog ciklusa zbog Velike recesije, neće vratiti bilo čemu što je približno potpunoj zaposlenosti. A ipak, danas se ponovo može čuti „pjesma sirena“ o mjerama štednje. Sve više komentatora tvrdi da gotovo nulte kamatne stope nisu prirodne i da je potrebno značajno smanjiti deficit.
Iako „fiskalni jastrebovi“ priznaju da finansiranje deficita i duga trenutno nije problem, oni brinu da bi se situacija svakog trenutka mogla promijeniti. Kamatne stope bi se iznenada mogle promijeniti i početi naglo rasti ako psihologija investitora pretrpi jednu od svojih iznenadnih promjena. Rezultat je to što ćemo biti u velikoj nevolji ako sada ne preduzmemo korake da smanjimo deficit.
Godine 2012. Lawrence Summers, koji tada tek što je završio s funkcijom direktora američkog Nacionalnog ekonomskog savjeta, i ja smo pokušali upozoriti političke odlučioce na grešku u ovakvom načinu razmišljanja. Nismo uspjeli jer se već bio učvrstio opći stav o onome što visoko kvalitetni ekonomisti navodno misle (što je drugačije od onoga što stvarno misle). Politički odlučioci su usvojili samo jednu od dvije lekcije koje smo istakli – naime, finansiranje duga nije problem dok god je potražnja za sigurnim aktivama velika, pošto će to održavati kamatne stope Trezora niskim.
Važnija lekcija koja još nije prihvaćena jeste da u ekonomiji koja je u dubokoj depresiji zajmovi i trošenje države podstiče kratkoročni i dugoročni prosperitet zemlje i tako povećava fiskalni kapacitet više nego što povećava teret duga. U takvim uvjetima veći deficiti dovode do smanjenja odnosa duga i fiskalnog kapaciteta, a ne do povećanja. A to je tako bez obzira da li su kamatne stope visoke ili niske.
Svaki ekonomski cilj koji ima veze sa prosperitetom a kojem teže politički odlučioci, bez obzira da li se odnosi na produktivnost, dugoročnu zaposlenost ili na nivoe prihoda – bit će lakše ostvariti u ekonomiji „visokog pritiska“ s niskom nezaposlenošću i visokim privrednim rastom. Ako nas politički uspjesi i neuspjesi prethodne generacije bilo čemu uče, onda je to da su ekspanzionistička fiskalna i monetarna politika i dalje među najmoćnijim oruđem koje imamo za tu svrhu.
/Autor je bivši pomoćnik zamjenika sekretara američkog Trezora. Sada je profesor ekonomije na Univerzitetu California u Berkeley i saradnik u Nacionalnom birou za ekonomsko istraživanje/
(TBT, Project Syndicate)
