SPECIAL
U četvrtak je iz štampe
izašla knjiga ‘Na tragu krvnika’, koju je napisao novinar i urednik vanjske
politike uglednog Guardiana Julian Borger.
FOTO: Mladić (©
STR New / Reuters)
U četvrtak je iz štampe
izašla knjiga ‘Na tragu krvnika’, koju je napisao novinar i urednik vanjske
politike uglednog Guardiana Julian Borger.
Mladića i Radovana
Karadžića, kao i pozadinu uhićenja i izručenja Slobodana Miloševića Haškom
tribunalu.
Guardian je odmah
po izlasku knjige objavio poduži isječak koji govori o bijegu i skrivanju Ratka
Mladića u Srbiji od 1997. do 2011. godine.
Glavna teza
teksta je da se Mladić punih 14 godina skrivao u Srbiji te je tokom većine tog
perioda, pogotovo na početku, iza sebe imao logističku i financijsku potporu
srpske vojske (tada još jugoslavenske) te određenih pojedinaca u srpskoj
obavještajnoj službi BIA (Bezbednosno-informativna agencija). Na početku svojeg
bijega, do pada i izručenja Slobodana Miloševića (2001.) Haškom tribunalu
Mladić je živio praktički kao car, seleći se između vojnih odmarališta i
lovišta te svojeg doma u elitnom dijelu Beograda na Košutnjaku.
Dane je provodio
s ‘vojnim drugovima’, igrajući šah i stolni tenis, dok je u Beogradu često bio
viđen u restoranima i na nogometnim utakmicama. Štoviše, država se toliko
brinula za njegovu sigurnost da je cijela jedinica od stotinjak vojnika na čelu
s pukovnikom Jovom Đogom bila zadužena samo za Mladića. Čovjek koji
je, između ostalih zvjerstava, odgovoran za genocid u Srebrenici, opsadu
Sarajeva i masakr u Škabrnji, u to je vrijeme imao svog vozača, kuhara te ličnog
konobara.
No, kada je u
Beogradu došlo do smjene vlasti, vrijeme lagodnog života na otvorenom je
prestalo. Srbija, tada još u državnoj zajednici s Crnom Gorom, donijela je
zakon o saradnji s Haškim tribunalom te je Mladić pobjegao iz Beograda u vojnu
bazu Krčmar pokraj Valjeva, iz koje ga je država, pod punom vojnom pratnjom,
jedva iselila na drugu lokaciju. U tom trenutku se njegova logistička podrška
preko noći s gotovo cijele vojske svela samo na bivše, njemu podređene
zapovjednike iz rata. Mladić je preselio u stan u Novom Beogradu te je iz njega
izlazio samo na šetnje sa svojim sinom Darkom. Postao je vrlo oprezan, čak
i paranoičan, a od svojih je pomagača zahtijevao mnoštvo stvari, od toplog
mlijeka i meda svako jutro do isključivo svježih namirnica koje su kupovali na
različitim lokacijama kako ne bi bili sumnjivi.
Kada je 2003.
likvidiran premijer Zoran Đinđić, čovjek koji je nastojao okrenuti Srbiju
na novi, europski put, pokrenuta je akcija Sablja u kojoj je provedeno preko
13.000 uhićenja te se Mladić u panici navodno sklonio u beogradski kvart
Topčider, poznat po vojnim barakama i mnoštvu tunela iskopanih još za Titova
vremena. Tamo su 2004. godine pod nerazjašnjenim okolnostima ubijena dvojica
vojnika – sumnja se da su vidjeli Mladića i to platili životom.
Koliko su Mladić
i njegov najuži krug pomagača bili okrutni, pokazuje metoda kojom su
osiguravali šutnju onih koji su sudjelovali u njegovom skrivanju. Tim bi
osobama poklonili uramljene slike njihove djece te izlistali dnevni raspored
članova njihove obitelji, time jasno iznoseći prijetnju da će bilo kakav čin “izdaje”
Mladića za posljedicu imati smrt najbližih ljudi onog koji se to usudi
napraviti.
Usprkos
prijetnjama, život za Mladića bio je sve teži – 2005. boravio je u Ulici Jurija
Gagarina u Beogradu kada je krajem godine uhićen njegov glavni pomagač Jovo Đogo
i osam drugih osoba koje su pomagale u njegovu skrivanju. Mladić je nedugo
potom, sljedeće godine, u panici pobjegao u stan svojeg šogora Krste
Jegdića u Beogradu, iz kojeg ga je ovaj na insistiranje svoje prestrašene
žene “preselio” u naselje Mala Moštanica, nedaleko od Beograda.
Tamo ga je iste
godine tražila BIA, ali su tokom operacije bučno pretraživali krivu kuću, dok
je Mladić promatrao iz komšiluka te nakon toga pobjegao. Jedan strani
istražitelj koji je bio uključen u lov na Mladića tvrdi da je akcija bila ili
monumentalno glupa ili namjerno smišljena kako bi se napravio šou za glavnu
hašku tužiteljicu Carlu Del Ponte te upozorilo Mladića da se skloni.
Možda i
najzanimljiviji dio Guardianova teksta je taj koji opisuje zašto Mladićevi
pomagači i porodice nikada nisu odali njegovu lokaciju. Autor tvrdi da su
moćnog zaštitnika imali u FSB-u, ruskoj tajnoj službi koja je Mladića štitila
zbog povezanosti Moskve sa Srbijom, ali i zbog straha što bi mogao ispričati o
ruskoj potpori Republici Srpskoj tokom krvavog rata u BiH.
Miodrag Rakić,
čovjek koji je bio na ćelu potrage za Mladićem tokom vladavine Borisa Tadića,
ispričao je autoru kako bi se odvijale stvari kada bi se približili nekoj od
osoba iz Mladićevog kruga:
– Svaki put kada
bismo nekog od njih gotovo nagovorili na suradnju, pozvali bismo ih u rusku
ambasadu iz koje bi se vratili prestrašeni, bez želje da nam pomognu.
Rakić drži da su
Rusi Mladićevim pomagačima redovno isplaćivali određene svote novca kako bi im
olakšali skrivanje generala optuženog za ratne zločine. I sam se Rakić suočio s
prijetnjama – kada je 2008. godine u tajnosti putovao u Haag da bi na jednom
sastanku razgovarao o slučaju Mladić, na povratku ga je dočekao jedan od
srpskih obavještajaca odan Mladiću te ga upozorio da će mu porodica biti
ugrožena ako bude sarađivao s Haškim tribunalom. Kada je Rakić zanijekao da je
bio u Haagu, dotična mu je osoba napisala imena svih ljudi koji su bili na
sastanku, uključujući njihov raspored oko stola. Od tada do svoje smrti u 2014.
(od raka), Rakić je uvijek bio u pratnji najmanje dva čuvara.
Nakon tog
događaja, Rakić je bio uvjeren da samo FSB ima potencijal prodrijeti tako
duboko u Haško sudište te je s tim zaključkom 2010. u Moskvi suočio i Nikolaja
Patruševa, bivšeg šefa FSB-a i sekretara ruskog Vijeća sigurnosti. Patrušev je
odgovorio da je zaštita Mladića naložena iz viših krugova – budući da je u
Kremlju od njega više pozicioniran bio samo Vladimir Putin, mogao je
misliti samo na njega, navodi se u tekstu.
– Razgovarat ću
sa šefovima i vidjeti što se može učiniti, rekao je Patrušev Rakiću. Što god da
je rekao, urodilo je plodom jer su Rusi nedugo potom prestali čuvati leđa
Mladiću.
Napokon, 2011.
godine, bolestan i praktički napušten od svih, Ratko Mladić uhapđen
je u trošnoj kući u selu Lazarevu, fizički samo ljuštura grdosije od čovjeka
koji je nekad bio. Navodno je preživio srčani udar, ali nije otišao u bolnicu
iz straha da ga ne uhapse. Kod njega je pronađen i pištolj, ali oslabljeni
ratni zločinac više nije imao snage ni da se ubije, makar je često tvrdio da ga
živa uhvatiti neće.
Prije nego je
izručen u Haag, Mladiću je bilo dozvoljeno da na 45 minuta posjeti grob svoje
kćeri Ane koja se 1994. godine ubila u svojim dvadesetima. Njezin je
tadašnji dečko, mladi doktor i aktivist za ljudska prava Ratka Mladića smatrao
ratnim zločincem i kriminalcem te se nije htio ženiti za Anu ako se ne odrekne
svojeg oca. Ana to nije htjela učiniti, ali ni odustati od svojeg sna o braku i
ljubavi te se ubila omiljenim pištoljem svojeg oca.
Sudeći po tome
kako se kasnije razvijao njegov život, Ratko Mladić Aninu smrt nikada nije
prežalio te je potpuno potonuo u teorije zavjere i godinu potom naredio
izvršenje genocida u Srebrenici u kojem je pobijeno preko 8000 muslimanskih
muškaraca i dječaka (do danas su pobrojane 8372 žrtve).
(The Bosnia
Times, Jutarnji.hr)