Piše: Robert Skidelsky, thebosniatimes.ba
Što više možemo da ekonomišemo pri upotrebi ograničenih resursa, to se za nas kaže da smo „efikasniji“ u postizanju onoga što želimo.
Efikasnost je visoko cijenjen cilj zbog toga što bukvalno pojeftinjuje troškove življenja. Jeftinoća prilikom pribavljanja dobara i usluga koje želimo je stoga ključ boljeg života.
Efikasnost počiva u srcu teorije trgovine. Početkom 19. stoljeća, ekonomista David Ricardo je tvrdio da svaka zemlja treba da se koncentrira na pravljenje onoga što može proizvesti po najnižoj relativnoj cijeni.
Pokojni dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Samuelson opisao je Ricardovu teoriju „komparativne prednosti“ kao najljepšu u ekonomiji i jednako primjenljivu na podjelu rada između ljudi, kompanija i zemalja. Ona ostaje osnovno teorijsko objašnjenje globalizacije.
Efikasnost je također razlog što su ekonomisti bili zabrinuti oko produktivnosti rada u naprednim ekonomijama.
U Velikoj Britaniji, na primjer, radnici danas u prosjeku ne proizvode više po satu nego 2007, tako da nije bilo poboljšanja u efikasnosti.
To znači da su britanski standardi života ostali na istom nivou tokom 13 godina, što je najduži period stagnacije od poslije industrijske revolucije. Ekonomisti su objavili stotine članaka u učenim časopisima pokušavajući objasniti ovu „zagonetku produktivnosti“.
Ali šira slika se promijenila. Googleov Ngram viewer, alatka koja kao bazu podataka koristi milione knjiga i časopisa kako bi napravila tabele frekventnosti pojavljivanja određenih riječi, ukazuje da je upotreba pojmova „efikasnost“ i „produktivnost“ u strmoglavom padu od 1982, dok je učestalost termina „otpornost“ i „održivost“ porasla.
Sada više govorimo o održivosti ekonomskog života, što označava njegovu otpornost na šokove. Ekonomisti fokusirani na efikasnost su u zaostatku.
Tri faktora su doprinijela toj promjeni. Prvi je rastuća zabrinutost da će fokusiranje samo na sadašnje troškove korištenja resursa iscrpiti planetarne resurse koji su na raspolaganju za nastavak ljudske vrste.
Zbog toga što ono što je danas jeftino može postati nevjerovatno skupo sutra, moramo ulagati u održive tehnologije koje mogu dugoročno da donose korist čovječanstvu, umjesto samo kratkoročnih dobiti za kompanije i potrošače.
Drugo, Covid 19 nas je učinio mnogo svjesnijima krhkosti globalnih lanaca snabdijevanja. Ricardova divna teorija prijeti da se pretvori u košmar ako zemlje izgube pristup esencijalnim zalihama zbog toga što su prihvatile logiku nabavke sa najjeftinijh tržišta.
Tokom pandemije, većina ljudi na zapadu bila je šokirana razmjerama oslanjanja na Kinu kada se radi o neophodnim medicinskim potrepštinama.
Na kraju, sada se na širem nivou shvata da zahtjev za efikasnošću po bilo koju cijenu, kroz globalizaciju ili automatizaciju, ugrožava sigurnost i održivost zaposlenosti. „Kraj proizvodnje je potrošnja“, proglasio je Adam Smith sa besprijekornom logikom.
Ali održivost potrošnje zahtjeva održive prihode, koji dolaze uglavnom od plata; a daleko smo od toga da imamo sistem koji omogućava potrošnju bez plata. Zapravo, u ime efikasnosti, dozvolili smo ogromnu nejednakost u platama i prihodima.
Ekonomisti su obično nestrpljivi da govore o kompromisima. Ali su začudo slijepi na potrebu da se efikasnost zamjeni održivošću, odnosno da prošire svoj koncept efikasnosti tako da on bude efikasnost tokom vremena. To je uglavnom zato što ravnotežni modeli savremenih ekonomista ne uzimaju u obzir vrijeme, i budućnost posmatraju kao jednostavan produžetak sadašnjosti. Ono što je efikasno danas bit će efikasno i sutra i zauvijek.
Ali, kao što je John Maynard Keynes istakao, budućnost je neizvjesna. Nema razloga da vjerujemo da će uvjeti koji danas čine slobodnu trgovinu, globalne lance snabdijevanja, automatizaciju i plate efikasnima nastaviti i dalje.
Kako je Keynes rekao u zapaženom odgovoru ekonometričaru (i dobitniku Nobelove nagrade) Janu Tinbergenu: „Da li je pretpostavka da je budućnost determinanta funkcije statistika iz prošlosti? Šta je preostalo od očekivanja i stanja povjerenja u vezi sa budućnošću? Šta se dopušta od ne-numeričkih faktora, kao što su izumi, politike, problemi radnika, ratovi, zemljotresi, finansijske krize?“. Mogli bismo da napravimo sličnu listu savremenih rizika.
Iz toga slijedi da kreatori ekonomskih politika moraju više da obratiti pažnju na „princip predostrožnosti“, ili princip „najmanjeg rizika od štete“, čiji je cilj kontrola rizika a ne maksimiziranje koristi. Ekonomista Vladimir Mas ovaj pristup naziva „optimizacija određena rizikom“ i tvrdi da je on „neophodan zbog veoma opasnih, neizvjesnih i kompleksnih uvjeta koji vladaju u ovom stoljeću“. Koristeći matematičko modeliranje, Mas je konstruirao niz strategija koje su kandidati da se nazovu rizikom određenima.
Tako razborito pravilo o donošenju odluka može da nas dovede neprijatnih pomisli. Na primjer, koliko je održiv nekontrolisani porast u globalnoj populaciji? Nastavljamo polagati svoju vjeru u nauku i obrazovanje kako bismo vremenom ograničili rast populacije, ali ne znamo koliko vremena imamo na raspolaganju. Sigurno je da postoje osnovi za maltuzijsku zabrinutost da će povećanje broja ljudi premašiti resurse koji su im na raspolaganju, što bi rezultiralo zarazama, glađu, poplavama i ratovima širokih razmjera – koji su tradicionalno reducirali prenaseljenost.
Mi trenutno posmatramo tehnološki napredak isključivo kroz prizmu efikasnosti i dopuštamo da se njegov tempo određuje tržišnom konkurencijom koja smanjuje troškove. Taj princip podrazumijeva da se tehnologija adaptira ljudima, umjesto da bude obrnuto. Konačno, koliko je održiva kapitalistička politička ekonomija koja mora dozvoliti da njen finansijski sistem periodično doživljava krah s obrazloženjem da je „efikasan“ u upravljanju rizicima?
Za sada smo samo zagrebali površinu sa takvim pitanjima. Ali kako se jezik efikasnosti i održivosti mijenja, ekonomska misao mora se uskladiti sa novim stanjem stvari.
/Autor je član britanskog Doma lordova i profesor emeritus političke ekonomije na Univerzitetu u Vorviku/
(TBT, Project Syndicate)