Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
U svom posljednjem istupu na HTV predsjednik Hrvatske Zoran Milanović spomenuo je Bosnu u vrlo ružnim asocijacijama. Milanovićevo opetovanje eskapada o Bosni stavilo ga je definitivno s onu stranu političkog ukusa i etike. To što su svi redom lideri sarajevske političke scene uzvratili ništa manje žestokom retorikom apsolutno je razumljivo i nikad više niko se neće naći da će uopće imati potrebu pokušati naći neko opravdanje i razumijevanje za Milanovića. On je, dakle, definitvno, persona non grata za Sarajlije!
LUĐAČKE ESKAPADE
Svakako da u Hrvatskoj ima na desetine gorih političara od Milanovića koji javno iskazuju svoje šovinističke stavove kad su građani Bosne i Hercegovine u pitanju, posebno kad su u pitanju bosanski muslimani, ali na njihove eskapade mržnje skoro niko ne reagira. Bosanci su očito oguglali na takve „ustaške gange“ i „četničke gusle“. I nije čak problem u tome što je Milanović predsjednik države, koliko je to problem razočarenja ljudi u njega. Jer on je slovio kao poletan i ambiciozan političar koji se hrabro nosio i borio sa „ustaškom zmijom“ koja mu svakodnevno sikće pod prozorima Banskih dvora. Samo prije nekoliko mjeseci Milanović je takvima govorio da sramote Hrvatsku, a oni bi mu zviždali.
Sve to je danas „sapun(ic)a“ ideoloških hrvatskih bespuća koju treba ostaviti hrvatskim medijima i ideolozima tuđmanizma. Ali, pošto Milanović nije iznimka kad je u pitanju ideološko konvertiranje, prije njega je to na još vulgarniji način učinio pokojni Zdravko Tomac, ovaj njegov ideološki salto mortale mogao bi biti smrtonosan po hrvatsku ljevicu. Milanovićevo ponašanje nije kuriozitet jer i mnogo poznatiji svjetski državnici od njega bi se tako ponašali; kada okuse moć ne žele je dijeliti ni sa kim. Tako se ponaša i Aung San Suu Kyi, vladarica Mijanmara, koja je ovjenčana Nobelovom nagradom za mir. Uz Nelsona Mandelu i Vaclava Havela, ona je bila simbol trijumfa demokratije nad diktaturom. No prošle godine, išla je u Međunarodni sud pravde u Hagu da brani armiju od navoda da su njeni pripadnici počinili genocid nad Rohingya muslimanima. Tako nekako je počeo i Milanović dajući odličja hrvatskim generalima osuđenim za ratni zločin koje je počinio nad bosanskim muslimanima.
PROŠLOST NIKADA NIJE MRTVA
Zato Milanovićeve šovinstičke eskapade prema bosanskim muslimanima ne treba samo gledati na nivou verbalnih ispada, već kao izraz političkog projekta njegove državn(ičk)e politike prema Bosni i Hercegovini. Ta politika je, očito, sinhronizirana i sprovodi se u dosluhu sa hrvatskom intelektualnom elitom što pokazuje primjer objavljivanja nove knjige profesorice politologije Mirjane Kasapović “Bosna i Hercegovina 1990.-2020. Rat, država i demokracija”. Kako su je ispromovirali hrvatski mediji ova „kapitalna knjiga“ Mirjane Kasapović dokazuje da se u Bosni i Hercegovini dogodio građanski rat.
Zato ova knjiga zaslužuje oštrije i žešće reakcije bosanske intelektualne i političke elite od svih Milanovićevih luđačkih eskapada. Ali, avaj, sva ta butum elita šuti jer hrče svoj postdaytonski mirnodopski san. Da se našao bar jedan politolog u Sarajevu da replicira Mirjani Kasapović, pozivajući se na presude Haškog tribunala po kojima je država Hrvatska osuđena kao agresor, a njen predsjednik Franjo Tuđman tretiran kao akter „udruženog zločinačkog poduhvata protjerivanja i ubijanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini“, više bi vrijedilo njegovo ovakvo repliciranje nego sva saopćenja za javnost i izjave stranačkih lidera u kojima se osuđuju Milanovićeve ružne verbalne eskapade.
S druge strane, bosanski muslimani koliko god bili osjetljivi na uvrede izrečene od strane kršćanskih lidera, potpuno su zapostavili naraciju rata u Bosni i Hercegovini, odnosno kulturu sjećanja na žrtve genocida među zemljama islamskog svijeta. Nijedan parlament, na primjer, vodećih islamskih zemalja, Turske, Saudijske Arabije i Irana, nije usvojio Deklaraciju o osudi genocida u Srebrenici.
Sama Mirjana Kasapović je citirala Williama Faulknera, autora knjige “Requiem for a Nun”, kako bi pokazala da “Prošlost nikad nije mrtva. To čak i nije prošlost”. Ova snažna misao bi mogla biti politička vodilja građanima Bosne i Hercegovine, posebno bosanskim muslimanima, da ako se sami ne budu dovoljno bavili svojom prošlošću bavit će se njome drugi. Posebno će se njome baviti oni koji su smatrali da bosanskih muslimana nije ni trebalo biti u prošlosti, pa da ih tako uopće ne treba biti ni u budućnosti!
(TBT)