Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Neka je rahmet duši Zdravki Grebi posljednjoj legendi bunta bosanske mladosti. Doživio je da vidi februarske demonstracije u Sarajevu 2014. godine, povodom kojih je dao nekoliko intervjua u kojima se prisjećao demonstracija koje je predvodio ‘68. godine i nedugo zatim je i umro. Sa njim je, moglo bi se reći, umrla i bosanska buntovna ljevica. Jer ovo što imamo poslije njega može se zvati svilenom ili salonskom ljevicom. No, on je postao mit bunta u vrijeme komunizma, a ni on sam nije tako djelovao u ovoj postkomunističkoj Bosni. Ponekad se činilo da je Zlatko Lagumdžija bar drčniji, pa tako i hrabriji od njega. A opet, i kao takvog ga je Grebo smatrao najvećom štetočinom za ljevicu.
SARAJEVSKI BUNTOVNI DUH
Hajde da se složimo za Željka Komšića da je neka varijanta, odnosno kombinacija Grebe i Lagumdžije, i to bi bilo baš sve što ljevica nudi od buntovnika danas. Iz takve perspektive gledajući malo ko će reći da ljevica ima ružičastu budućnost. Jer balkanska ljevica, od komunista do liberalnih socijaldemokrata, po svojoj definiciji je buntovna, odnosno revolucionarna. To nije ni tradicija niti definicija ljevice u zapadnim liberalnim demokratijama, ali na Balkanu jeste i to je njen znak za raspoznavanje. Ne mogu ljevičari ništa zahatariti Aliji Izetbegoviću koji je bio vrlo blagonaklon prema njima kad ih je pobijedio. Čak je Izetbegović amnestirao komuniste rekavši da neće biti revanšizma. I nije ga ni bilo! Možda je to Izetbegovićeva uvjetovana greška da nije sproveo lustraciju, ali objektivno sa ovakvim korumpiranim pravosuđem to bi bilo samo blamaža te ideje. Dakle, ljevica nema izgovor da je bila proganjana i da je režim ubio buntovni duh u njoj. Oba Izetbegovića bili su okrutniji prema oponentima i mnogobrojnim disidentima iz svoje stranke, nego prema ljevici. Mnogi SDA-ovi disidenti, poput Harisa Silajdžića, bili su fizički napadani, a na neke su, prema njihovim tvrdnjama, primjerice tvrdnji Muhameda Filipovića bili spremani atentati.
Šta je, onda, problem sa ljevicom? To je duga priča koja bi mogla dobiti veoma brz odgovor za dvije godine na narednim izborima. Ovdje je važnije pitanje da li je buntovni duh Sarajlija, koji se neosporno već stoljećima iskazuje prema svakoj „sili i nepravdi“ i svim režimima, naslijeđe ljevice. Eto, Bakir Izetbegović je uočio taj duh Sarajeva rekavši da „Sarajevo zna biti hirovito“, kakvim ga je on vidio na ovim izborima.
„ŽESTOKI MOMCI“
Kako god, Vladimir Perić Valter će ostati najveća legenda u novijoj historiji ovoga grada, a on je mit kojeg su vrhunski dizajnirali ljevičari. Prije njega Sarajevo je imalo Gavrila Principa, Hadži Loju, ili čak opjevanu braću Moriće itd.
Ne moramo ulaziti i davati ocjenu o karakteru pojedinaca, niti njihovih djela, ali buntovna sarajevska raja koja je u patikama izišla pred tenkove JNA 1992. godina, najočitiji je primjer sarajevskog buntovnog duha koji je zadivio planetu. Nažalost, ti momci su svojim životima potvrdili veliku istinu koju je izgovorio Wiliam Shakespeare; „Gdje su heroji tu je i drama“! Kakvi god da su bili ti „žestoki momci“, iz današnje perspektive gledano, ni najveći junaci holivudskih filmova „nisu im bili ni do koljena“. Sigurno je taj buntovni duh Sarajeva jedan civilizacijski fenomen i kao takav je prepoznat u svijetu zbog čega se ljudi dive Sarajlijama. Zbog tog svog duha Sarajevo je civilizacijska ikona koja stoji u samom vrhu takvih gradova i svjetskih metropola. O ovome nisu mislili režimski skorojevići kad su se usudili izlijepiti na ogromne bilborde i jumbo plakate, s kojih su se prepotentno smiješili Sarajlijama „odozgo“, „sa visine“. Ta skorojevićka bahatost i prepotenost SDA-ovaca iziritirala je Sarajlije koji su odlučili „dohakati“ im svojim glasovima.
Stoga, ako opozicioni lideri, posebno lideri ljevice Nermin Nikšić i Peđa Kojović, imaju šta uzeti kao pouku u analizi svoje kampanje i rezultata izbora, onda je bi to bila preporuka da sliče na svoj narod, posebno na hrabre i ponosne Sarajlije!
(TBT)
