ANALITIKA
Muslimanska
društva su zatvorenija i ekskluzivnija od kršćanskih, no sam islam jednako je
podijeljen na denominacije, jednako nepovjerljive kao kršćanske. Iza njihovih
sukoba ostaje krvavi povijesni trag koji, pak, stalno rađa novu mržnju
Piše:
Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Muslimani su po
brojnosti druga religija na svijetu, nakon kršćana, nejednako rasprostranjeni
na svih pet kontinenata. U Evropi su neprekidno od stoljeća sedmoga, pa su po
tome starosjedioci od kojih su prije prispjeli samo Židovi (prije 22 stoljeća)
i kršćani (prije gotovo 20 stoljeća). Za usporedbu: dulje su muslimani u Evropi
negoli su Hrvati kršćani.
Svejedno ih mnogi
u toj istoj Evropi vide kao ugrozu, kao teroriste, odnosno pripadnike
terorističke religije. Ovih dana, o godišnjici terorističkog atentata na
redakciju pariškog tjednika Charlie Hebdo jedan od preživjelih urednika, s
punim uvjerenjem kaže: “Nisu svi muslimani teroristi, ali svi teroristi su
muslimani! To nešto govori.” Točno – to nešto govori: da je u strahu kratka
pamet.
Fakti i
predrasude
Jedini genocid u
Evropi nakon drugoga svjetskog rata počinili su deklarirani kršćani, u Srebrenici,
nad muslimanima – ako već teroriste određujemo konfesionalno. Nisu bili
muslimani teroristi ni u Sjevernoj Irskoj, ni u Njemačkoj, ni u Španjolskoj, ni
u Italiji (koja je za 15 “olovnih godina” zabilježila 429 mrtvih i više od 2000
ozlijeđenih, što zasad još premašuje ukupan broj ubijenih i ranjenih u
terorističkim atentatima muslimana u Evropi u posljednjih 15 godina), ni u
Grčkoj. Ali kada se činjenice ne podudaraju s predrasudama, tim gore po
činjenice, zna se, zar ne?
Muslimana (i
vjernika i onih koji to baš i nisu, ali kulturalno pripadaju islamu) u svijetu
je nešto više od 1,6 milijardi i čine više od 23 posto svjetskog pučanstva (za
usporedbu, raznih kršćana je 2,2 milijarde, gotovo 32 posto). Hinduista je 15
posto, budista 7 posto, a Židova tek 0,2 posto – tvrdi Pew.
Muslimani su ipak
koncentriraniji: ima zemalja gdje ih je više od 98 posto (Maroko 99,9,
Afganistan i Tunis 99,8, Iran 99,7, Zapadna Sahara 99,6, pa Mauretanija,
Tadžikistan, Jemen, Irak, Jordanija, Turska, Somalija, Azerbajdžan, Maldivi,
Komori, Niger, Alžir), dok više od 98 posto kršćana imaju samo Vatikan (100
posto), Rumunija, Papua Nova Gvineja, Tonga, Armenija i Grčka. To govori da su
muslimanska društva zatvorenija i ekskluzivnija.
Ti podaci nisu
presudni ni ondje gdje su pouzdani. Nisu pouzdani, na primjer, u Kini, gdje
muslimana ima, po jednima, 20-30 milijuna, po drugima čak 65 milijuna.
Masakr kod Kerbale
Da su kršćani
podijeljeni, međusobno nepovjerljivi a katkad i zakrvljeni među sobom – to nam
političari ne daju zaboraviti. Tri prsta, znak Svetog Trojstva (pa i pri zakletvi
Papinske švicarske straže) drukčiji kršćani u Hrvatskoj shvaćaju kao vjerski izazov.
“Rane su još svježe”, podsjećaju oni koji ih barkaju da ne zacijele. Znaju
ostati svježe stoljećima: pravoslavni još nisu zaboravili katolicima zauzimanje
i razaranje Carigrada u IV križarskom ratu 1204, pa su stoljeće i pol kasnije
(rane su bile svježe) radije pustili muslimane da im zavladaju, uvjereni da će
ih manje ugnjetavati.
Među muslimanima
šijiti još pamte sunitima bitku kod Kerbale, 10. muharema 61. po Hidžri (10.
listopada 680. po Kristu), kada je brojno daleko premoćnija vojska petog kalifa
Muavije, pod vodstvom njegova sina (po nekima nasljednika, po nekima
uzurpatora) Jazida, masakrirala i vojnike i civile koje je vodio Husein ibn
Ali, unuk muslimanskog Poslanika Muhammeda. I tu su rane još svježe, za što se
neki od šijita brinu ne samo slikovito nego i doslovno: i u Jemenu i u samoj
Kerbali (sada u Iraku) neki se od njih svake godine 10. muharema bičuju do
krvi, ništa manje ogorčeno nego srednjevjekovni kršćanski flagelanti, ili dan
danas po Filipinima i ponegdje u Latinskoj Americi. Mel Gibson je tu krv
živopisno ekranizirao 2004. u “Pasiji”, podsjećajući da su rane još svježe
(srpskom svecu Nikolaju Židovi su bili prokleti kao i “otac njihov Đavo” u
momentu dok su ih nacisti industrijskom metodom sistematski iskorjenjivali).
Čuo sam u Splitu čovjeka, uvjerenog da su preci njegove nacije Iliri, kako
kaže, obećava, prijeti, da će i to opet biti njihovo. Eto, i rane prouzročene
velikom seobom naroda još su nekima svježe.
S te strane i
muslimanski svijet, ništa više nego čovječanstvo u cjelini, katkad podsjeća na
nesretan brak u kojemu iscrpljeni supružnici još predbacuju svekrvin odnosno
puničin prijek pogled prije 60 godina. Zamrzi, povijesni razlog će iskočiti
automatski, brže i češće nego pubertetliji.
Mržnja između
šijita i sunita ovih je dana stekla još jednu “svježu ranu”. Kao što smo već
pisali, šijitski šejh Nimr Baqr al-Nimr iz Saudijske Arabije pogubljen je kao
pobunjenik: glava mu je odsječena drugog dana siječnja.
Umjereni fakih
Istina je da
njegov angažman nije bio antisunitski nego antiugnjetački. Kao fakih bio je
umjeren, pobornik izborne demokracije u islamu, zauzimao se za “načela pravde i
slobode” i u tom pogledu smatrao USA prirodnim saveznikom šijita. U doba
saudijske intervencije u Bahreinu na strani sunitske dinastije zahtijevao je
puštanje na slobodu svih “zatočenika zbog savjesti”, bili suniti ili šijiti,
svejedno.
Istina je,
također, da su šijiti u Saudijskoj Arabiji u manjini, ali su koncentrirani (i u
većini) u jugoistočnim dijelovima, baš ondje gdje je najviše naftnih izvora i
gdje je, znači, životna limfa te ekstremno sunitske države, čija dinastija
slijedi nauk Muhammeda ibn Abd al-Wahhaba, sunitskog propovjednika iz XVIII
stoljeća koji je htio islam očistiti od svih naslaga i vratiti se na vjeru
salafa (kako se zovu pripadnici prvih triju naraštaja islama). Njegovi
sljedbenici su salafiti, ali nazivaju ih i wahhabitima (bosanski: vehabijama).
Oni smatraju šijite hereticima – a u islamu je dopušteno biti druge vjere, ali
ne i otpasti od islama ako si (bio) musliman: otpadništvo se u nekim državama
kažnjava smrću, kao i hula. Ibn Wahhab je sklopio savez s emirom Muhammedom ibn
Saudom i od tada je saudijska dinastija postala vahabitska, potom je svoj
teritorij širila odnosno uzmicala, a poslije prvoga svjetskog rata zavladala je
gotovo cijelom Arabijom i državi dala svoje ime. Pakt s američkim predsjednikom
Rooseveltom dao joj je vojnu pomoć i moć za naftu, a ostalo je sadašnjost.
Posrijedi jest
nafta, jest novac, ali veo šijitsko-sunitske omraze nije ništa manje zbiljski,
čak i kad prekriva energetsko-ekonomsku konstrukciju.
Naime, i islam
je, od samog početka, podijeljen na denominacije, međusobno ništa manje
povjerljive nego što su u kršćana sada katolici, pravoslavni, odnosno
protestanti.
Kur’an i sunna
Nemoguće je u
jednom novinskom članku razglobiti povijest i sadašnje stanje tih promjena, a
da se ne zapadne u površnost i, samim time, nepreciznost koju je moguće osuditi
i kao netačnost.
Dobro se stoga
pomoći shemom i zemljovidom (oboje smo preuzeli iz Wikija, te goleme iako ne
nepogrešive riznice podataka i znanja – ali zar je ijedna renomirana biblioteka
satkana samo od suštih istina?).
Islam je, kako
smo već naznačili, najmlađa među objavljenim vjerama, a zajedno sa židovstvom i
kršćanstvom čini skupinu abramitskih vjera, nazvanih tako po Abrahamu odnosno
Ibrahimu, kojega sve tri vjere smatraju prvim koji se podvrgao Bogu (Božje ime
Allah, od al-Ilâh, na arapskome, odnosno u jednini El i u množini Elohim na
hebrejskome, istog je korijena i znači naprosto Bog). Podvrgnuti se Bogu jest
ključni sadržaj islama. Iz konsonantskog korijena *slm izvedene su i riječ
islam (podvrgavanje) i muslim (podvrgnuti, pripadnik islama), u množini
muslimin, odakle i naš naziv musliman.
Uz Kur’an drugi
važan izvor i religije i društvene organizacije jest tradicija (sunna),
utemeljena prvo na primjerima i prosudbama samog Muhammeda, te na životu i
organizaciji prve muslimanske zajednice koju je Muhammed zasnovao u Medini. Ono
što je Muhammed činio, rekao ili prešutio, postalo je hadis (hadith, odakle u
nas izraz adet).
Upravo je sunna
dala naziv sunitima, koji čine pretežnu većinu svih muslimana u svijetu
(procjene se kreću od 75 do 90 posto).
Suniti se ne
razlikuju međusobno u prihvaćanju Kur’ana, te hadisa – ali dopuštaju razlike u
tumačenjima ostalih aspekata koji iz toga proizlaze.
Islam je više
zaokupljen ljudskim ponašanjem nego Božjom naravi, pa je stoga u islamu
naglašen Božji zakon, šerijat, zasnovan na Kur’anu i hadisima. Tu pažnja nije
usredotočena ni na teologiju, ni na filozofiju, ni na mistiku. Sunitski islam
nema svećenika, molitvu smije predvoditi svaki upućeni vjernik, ali budući da
je islam istodobno i vjerski i pravni sustav, upućen je onaj tko je za to
školovan. U tom sklopu profilirale su se četiri glavne škole: hanefiti,
hanbeliti, malkiti, te šafijiti (bosanski ima drukčije dočetke: hanefije,
šijje, itd. – u hrvatskome se mogu koristiti i ti bosanski termini, koje koriste
i naši sugrađani bošnjačke narodnosti,
odnosno muslimanske vjere, dok se ovdje služimo terminologijom Leksikografskog
zavoda). Generalni je stav sunita da su sve četiri škole podjednako
pravovjerne, jer jednoobraznost i neporecivost pripada samo onome što je Bog
(Allah) objavio preko svojih poslanika, čiji je niz završen Muhammedom (a prethodili
su mu Musa-Mojsije, Isa-Isus itd.) – dok je sve ostalo stvar slobodne
interpretacije ako ne proturječi onome što je neosporno.
Za sunite
uglavnom ni šijiti nisu krivovjerni – osim za ekstremiste među njima,
ponajprije za salafite. A teroristi koji sada djeluju i u tzv. Islamskoj Državi
(Daišu) i na Zapadu po svojim stavovima jesu salafiti. Ali daj to objasni
uredniku Charliea, kojemu su rane jamačno još svježe.
Mesijanska
tradicija
Ipak, i u islamu
se pojavila i teologija (kalam), i filozofija (falsafa), pa i mistika
(sufizam).
Sufizam je nastao
u sunitskom krilu, nije se izdvojio organizacijski, nego tematski, posvetivši
se odnosu Boga i ljudske duše. Može biti individualan, ali uglavnom se provodi
u sufijskim bratstvima i derviškim redovima.
Za razliku od
sunita, šijiti (šijat-Ali, sljedbenici Alijini) ne prihvaćaju kalifatsku
tradiciju, smatrajući da je ona nastala uzurpacijom legalnog nasljedstva koje
je pripadalo Aliju (Aliji), Muhammedovu rođaku i zetu, te umorenome Alijevu
sinu Huseinu. Meditiranje o Huseinovu mučeništvu bitan je dio šijitske
vjeroispovijesti, u kojoj se smatra da zajednicu vode vidljivi i nevidljivi
imami (njih na Zapadu smatraju bližima svećenicima u tradicionalnom smislu tog
pojma), nasljednici Alijini. Među šijitima je jača mesijanska tradicija po
kojoj će se sam Alija, kao skriveni imam, vratiti pod imenom Mahdi i povesti
odlučujuću bitku prije Kijameta – smaka svijeta (u koji vjeruju i muslimani i
kršćani).
Šijiti su većina
u Iranu, Azerbajdžanu, u istočnom (a time i u ukupnom) Iraku, Bahreinu, u
priobalnoj Siriji i u muslimanskoj populaciji u Libanu, snažno su prisutni još
u Jemenu (kojim su dugo vladali), ima ih u Afganistanu, Pakistanu i Indiji.
Dijele se na
brojne rukavce, od kojih nismo ni približno naveli sve.
Ismailitski aga
kan
Najbrojniji su
džafaristi ili dvanaestoimamci, na koje se prvo pomisli kada se kaže “šijiti”.
Naziv džafaristi nose po šestom imamu, Dža’faru al-Sadiqu, koji je razradio
njihovu doktrinu, po kojoj između Muhammeda i smaka svijeta ima biti ukupno
dvanaest imama. Za razliku od sunita, u njih je jak utjecaj proročke dimenzije
vjere. To objašnjava ustrojstvo Irana, gdje je
duhovni vođa, počev od ajatolaha Homejnija, iznad izabrane političke vlasti
(bilo ih je koji su vjerovali da je Homejni dvanaesti imam). To objašnjava
zašto je saudijski vahabitski kralj Halid dao smaknuti šejha Nimra, bojeći se
njegova proročkog utjecaja.
Među
džafarističkim grupama treba spomenuti alavite, jer njima pripada većina vojnih
glavešina u Siriji, pa tako i predsjednička dinastija Asad. To je dodatni
razlog zašto ga podržava Iran a mrzi turski sunit Erdoğan.
Zaiditi ili
petoimamci čine oko 45 posto stanovništva Jemena. Oni su druga po brojnosti
skupina šijita. Svi šijiti priznaju prva četiri imama, ali zaiditi (koji se
nazivaju po Zaidu ibn-Aliju, šijitskom šehidu i unuku šijitskog šehida Huseina
ibn Alija) ne priznaju kasnije imame. Svejedno je jemenski vladar nosio naziv
imama, ali utoliko što se smatralo da djeluje pod vodstvom nevidljivog imama.
Njihov nauk, međutim, ne pretpostavlja nezabludivost živog imama ni izvjesnost
da ga Bog vodi.
Ismailiti su
treća po brojnosti šijitska skupina, ime duguju Ismailu ibn Dža’faru, dakle
sedmom imamu, odakle i naziv sedmoimamci ili sedmaci. Oni pak vjeruju da će
Mahdi biti Ismailov potomak Muhammed ibn Ismail, kad se vrati na ovaj svijet.
Na Zapadu su najpoznatiji po svojoj dinastiji “nazočnih imama”, kojoj je sada
na čelu Karim al-Husajini Aga Kan IV. On je već četvrta generacija koja djeluje
na Zapadu kao kapitalist i biznismen. On je jedan od najbogatijih vladara na
svijetu, i jedini među bogatima koji nema teritorij (ali i ne treba mu, njegovi
sljedbenici ga obožavaju). Majka mu je engleska barunica, baka Rita Hayworth,
svojedobno najpoznatiji hollywoodski vamp – toliko da ilustriramo zapadnjačku
ukorijenjenost toga istočnjačkoga religijskog princa. Pravda iziskuje da se
kaže da je veoma zauzet za suzbijanje siromaštva u svijetu, da je bratić
njegova oca dugo bio agilni visoki povjerenik UN za izbjeglice itd….
(The Bosnia
Times, Globus)