Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Sa obje strane Atlantika vodi se rasprava o ishodu predsjedničkih izbora u Americi i njegovom značaju za ljevicu širom svijeta. Mada opasnost od Trumpovog preotimanja vlasti još nije prošla, to je važna tema, jer se tiče budućnosti čitave planete.
Joe Biden je osvojio većinu glasova biračkog tijela (51 odsto u odnosu na Trumpovih 48 odsto) i pridobio odlučujuće države iz industrijskog pojasa, od Pensylvanije do Visconsina. Ali i Trump je uvećao broj osvojenih glasova u odnosu na rezultat iz 2016. za čak 9 miliona, uprkos otvorenom rasizmu, neoprostivom ponašanju i nekompetentnom upravljanju pandemijskom krizom. Otuda bi trebalo biti jasno šta su glavni izazovi pred Demokratskom strankom u predstojećem periodu.
Baza Demokratske stranke se osipa – to pokazuje neočekivana podrška koju je Trump dobio u Floridi i dolini Rio Grandea u Texasu, kao i gubitak (zasad) 10 demokratskih mjesta u Predstavničkom domu, od kojih nekoliko pripada oblastima sa značajnom hispanoameričkom većinom.
Centristi u tome vide dokaz da su Trumpovi napadi na Bidena kao „socijalistu“ bili uspješni, najviše zato što je radikalno krilo Demokratske stranke, uz veliki dio njene urbane aktivističke baze, vodilo kampanje za univerzalnu zdravstvenu zaštitu, „smanjenje budžeta za policiju“ i napuštanje fosilnih goriva.
Ljevičari odgovaraju da oni koji su izgubili mjesta u Senatu nisu bili dovoljno aktivni i nisu adekvatno odgovorili na Trumpovu kampanju dezinformiranja organiziranjem umrežene kampanje primjerene sadašnjem vremenu. Tim Demokratske stranke za vođenje nacionalnih kampanja još se oslanja na metode iz vremena prije uspona političkog populizma.
Nevolja je u tome što su i jedni i drugi u pravu. Kao i sve progresivne partije, Demokratska stranka je koalicija radikala, progresivnih liberala i umjereno konzervativnih glasača iz redova srednje klase. Organizatori Trumpove kampanje su uočili pukotine unutar njihovog bloka i iskoristili ih.
Šta je ko nudio tokom same kampanje ovog puta nije bilo naročito važno, jer se jaz između dva sukobljena sistema vrijednosti – koji lome koplja na temama rase, rodnih odnosa, rada policije i klimatskih promjena – značajno produbio zahvaljujući snažnom otporu koji su u posljednje četiri godine pružale crne zajednice, žene, američki Indijanci i svi oni koji ih podržavaju.
Kada svoje radikalnije saborce prekoravaju zbog podrške inicijativama kao što je kampanja za smanjenje budžeta za policiju, demokrati sa centra zaboravljaju da je to bila vjerovatno najuspješnija kampanja potekla iz baze u posljednjih desetak godina. Predimenzionirana, militarizirana i skupo plaćena policija u koju se infiltrirala radikalna desnica postala je pošast za crne zajednice. Zahtjev da se njihov budžet svede na nivo koji će odgovarati potrebama sprovođenja zakona u dogovoru i saglasnosti sa lokalnom zajednicom je logičan i opravdan.
Isto tako, zahtjev da se postepeno napusti korištenje fosilnih goriva nije izmišljotina neke ljevičarske klike iz Brooklna, već zvanični stav globalne zajednice i vjerovatno najvažnija tema za mlađe glasače. Ako se to ne učini, ljudsko društvo će u narednih sto godina potonuti u haos.
Čak i ako bi tvrdo ljevičarsko jezgro radikalnih demokrata koje čine Alexandria Ocasio-Cortez, Ilhan Omar, Ayanna Pressley i Rashida Tlaib, a sada su im se pridružili i Cori Bush i Jamaal Bowman, izbrisalo svoje naloge na Twitteru i uzdržalo se od davanja izjava za javnost, insistiranje progresivnih glasača na klimatskoj, socijalnoj i rasnoj pravdi, te potčinjavanju policije zakonu ne bi nimalo izgubilo na snazi.
Ali i centristi su u pravu. Prvo, ako se zaista ne zalažete za uspostavljanje socijalističkog poretka, zašto stalno govorite o socijalizmu? Mjere koje u Kongresu predlaže grupa Demokrati za pravdu ne mogu se opisati kao socijalizam: u pitanju je samo radikalan program reforme kapitalizma. I ako ste već odlučili da koristite jezik socijalizma, kakav savjet ćete dati kandidatima u onim oblastima u kojima dominira konzervativno bijelo biračko tijelo ili tamo gdje većinu čine hispanoameričke zajednice koja su historijski neprijateljski nastrojene prema ljevici?
Poslije Bidenove pobjede ta ista pitanja postavlja i prokapitalističko krilo Laburističke stranke. Ben Bredshaw, Wes Streeting, Andrew Adonis i ostali avatari blerizma tvrde da je najvažnija lekcija koju treba izvući iz rezultata američkih izbora to da se ljevica mora obuzdati. Poslije Corbynove suspenzije to zvuči kao koordinirani pokušaj da se potisne lijevo krilo partije.
Mogu ponuditi solidan generički odgovor na ova pitanja, koji važi ne samo za Veliku Britaniju i Sjedinjene Države nego i za veći dio zapadne Evrope, ali da bismo do tog odgovora stigli neophodni su poštenje i otvorenost na svakom nivou analize. Progresivna biračka koalicija uvijek je nestabilna, dok je konzervativni blok ujedinjen oko skupa snažnih negativnih stavova: oko protivljenja migraciji, protivljenja izbacivanju fosilnih goriva, protivljenja redistributivnim fiskalnim politikama kao i progresivnoj kulturi obrazovanih elita. U posljednjih pet godina, sa bujanjem sveprisutne ekstremističke propagande na društvenim mrežama, konzervativna glasačka koalicija se dodatno pomjerila udesno.
Progresivni blok, s druge strane, krajnje je nestabilan i podijeljen dubokim linijama razdvajanja. Taj blok i dalje većim dijelom čine radni ljudi. Ali pošto rad više nije glavno mjesto eksploatacije, a klasna borba sada obuhvata i teme rente, kamata, ekstrakcije podataka, monopolskog formiranja cijena, rasne i kilmatske pravde, ovu koaliciju je lako podijeliti pitanjima o prioritetnim vrijednostima.
Siromašnog hispanoameričkog glasača u Texasu pogađaju (približno) slični ekonomski problemi kao i siromašnog bijelog glasača u Michigenu i siromašnog crnog glasača u Sent Luisu. Ali rasna nepravda, nesiguran položaj migranata i činjenice geografske nejednakosti sa kojima se oni suočavaju nisu dovoljni za izgradnju jedinstvene „supra-strukture“ koja bi bila uporediva sa „materijalnijom“ osnovom ekonomske eksploatacije: ono što određuje specifične oblike njihove eksploatacije i dominira njihovim životnim iskustvima jesu različite kulturne, etničke i prostorne stvarnosti u kojima žive.
Zato „klasni redukcionizam“ – koji neki dijelovi ljevice uveliko problematiziraju, a rado ga potežu i tradicionalni centristi – ne daje rezultate. Takav pristup ne može funkcionirati u uvjetima recesije i štednje, jer pitanje „ko će šta dobiti“ otvara problem kulturnih i geografskih rivaliteta. Ne može funkcionirati ni u uvjetima tekuće fiskalne ekspanzije koju finansiraju centralne banke, jer vlade koje dijele besplatan novac uspješno grade narativ zavisnosti koji je snažniji od narativa otpora.
Šta je alternativa? U nekoliko posljednjih godina, kritičari klasnog redukcionizma zalažu se za „lijevi populizam“. Oni vjeruju da se kulturne podjele mogu prevazići izgradnjom narativa o snazi samoorganizacije, narativa koji se iskazuje emocijama i pogađa u stomak. Moramo prestati privilegirati bijelu radničku klasu, pa čak i borbe koje se vode na radnom mjestu. Što je najvažnije, kao što ističe Chantal Mouffe, moramo postaviti „granicu“ koja ljude dijeli od oligarhije i tako pokušati da transcendiramo ljevicu i desnicu.
To, međutim, za sad ne daje rezultate. U Španiji je takav pristup bio uspješan utoliko što je partiji Unidas Podemos donio 13 odsto glasova na opštim izborima u novembru 2019. i omogućio joj da uđe u vladu kao manjinski koalicioni partner nepopulističkih socijaldemokrata. U Francuskoj je ista strategija Jean-Luc Mélenchonu donijela 20 odsto glasova u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora 2017. Ovaj pristup je bio uspješniji u Boliviji gdje je Pokret za socijalizam Luisa Arcea osvojio 55 odsto glasova na općim izborima u oktobru, u borbi protiv jednako populističke ekstremne desnice. Ali politička dinamika u Boliviji je drugačija.
U Velikoj Britaniji populistička strategija nikada nije ni testirana. Nekoliko dana pred izbore 2017. godine, Corbyn je uspio inspirirati neodlučne birače iz redova radničke klase, probivši se kroz medijsku baražnu vatru laži i dezinformacija. Ali to se više nije ponovilo.
To može značiti da se lijevi populizam loše implementira ili da jednostavno nije dovoljan – ili je čak neadekvatan u sukobu sa konsolidiranim nativističkim i socijalno konzervativnim glasačkim blokom. U Americi, djelotvoran lijevi populizam bi morao uspostaviti komunikaciju sa socijalno konzervativnom pripadnicima radničke klase, bili oni bijeli ili ne (to su grupe koje su sada najveći izazov u Floridi, Texasu i dijelovima Kalifornije). U Velikoj Britaniji ljevica mora povratiti uporišta u centralnim i sjevernim dijelovima zemlje i osvojiti mjesta kao što su Bolton West, Swindon South i Milton Kenes.
Ljevica ne može tvrditi da su ljudi koji tamo žive „isti“ – jer oni to nisu, kao što nisu isti interesi koje doživljavaju kao svoje. Ono što im je zajedničko i povezuje ih jeste oduzeta politička moć, oduzeti glas, nada i mogućnost napredovanja.
Ako progresivne partije uspiju da izgrade jedinstven narativ ovaploćen u jednoj osobi ili timu koji proizvodi utisak da je sposoban da uskladi sukobljene interese i zahtjeve koji proističu iz različitih oblika eksploatacije i represije, možda ćemo uspjeti. Najvažnije je da se koalicija desnice i desnih radikala zadrži podalje od vlasti dovoljno dugo da demokratija ojača i da se planeta sačuva. Vjerujem da će za to biti neophodna ili neka nova iteracija lijevog populizma, u kojoj neće biti mjesta za starije od 60 godina, ili jedan formalniji savez liberalizma i ljevice.
Utakmica je počela. Duh nativizma, bijele superiornosti i sveprisutne mizoginije izašao je iz boce i sada se valja internet forumima, uprkos tome što tehnološki giganti nastoje da spriječe širenje dezinformacija. O ishodima izbornih bitaka u narednoj deceniji, pa tako i o budućnosti planete, odlučit će oni koji uspiju organizirati najsnažniji progresivni politički pokret na temeljima jasne vizije budućnosti, a ne oni koji neodlučne glasače centra potkupljuju sitnim uslugama ili im se dodvoravaju praznoglavošću. Takvih trenutno nema dovoljno da bi imali veći politički značaj.
(TBT, New Statesman)