Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini sigurno će biti upamćeni kao posebni po mnogo čemu. Bit će upamćeni po tome da su se održavali u vrijeme pandemije korona virusa, na primjer. Bez obzira na rezultat i ishod izbora sama predizborna kampanja pokazala je svu raskoš i blagodat demokratije. Razumijevajući poruku narodne doskočice da „ne pada snijeg do pokrije brijeg, već da svaka zvijer svoj trag pokaže“, na ove izbore se može gledati da su pokazali golu istinu ideološkog zastranjivanja bošnjačkog režima. Najveći gubitnik ovih izbora, već sada se to može reći, jeste Stranka demokratske akcije (SDA) koja je pokazala da je izgubila sve bitne demokratske vrijednosti koje su bukvalno sprženi na žaru retorike desnog populizma. Svojom otrovnom politikom SDA je iskalila notornu mržnju prema političkim oponentima, a posebno prema nebošnjacima, poput Predraga Kojovića i Srđana Mandića. Ono što ovu otrovnu politiku dodatno čini problematičnom jeste da se ona iskazala najviše u Sarajevu, kao metropoli i gradu čiji je stoljetni imidž tolerancije i suživota bio civilizacijska aura i so života njegovih žitelja. U fokusu ove otrovne politike je kontroverzni general Armije BiH Fikret Prevljak koji simbolizira ratno profiterstvo i notornu ksenofobiju koju je SDA do sada relativno uspješno potiskivala i(li) kamuflirala. Prevljakova kandidatura nije uopće iznenađenje za bolje poznavaoce politike Bakira Iztebegovića. Čim je pobijedio na Kongresu SDA prihvatio je koncept angažiranja prvoboraca iz redova SDA i Armije BiH pod devizom „ko je znao braniti zemlju, znat će njome i vladati“. Tako je na čelo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine doveden tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović, zbog pedigrea pripadnika Armije BiH, a ne kao alim, poznavalac vjere. Ovaj koncept militantnog patriotizma, kao oblika političkog nacionalizma, omogućio je da na čelo omladinske političke sekcije SDA dođe Salko Zildžić, kikbokser i pripadnik vehabijskog pokreta u BiH. Svojom odbranom Asima Sarajlića sam Iztebegović se izlanuo i otkrio ovaj koncept kadrovske politike SDA. Zar nije uporno naglašavao da je Sarajlić borac Armije BiH i da je čak dva puta ranjavan, te da mu je kao takvom dozvoljeno sve; da ga treba amnestirati pred zakonom, pa čak i moralno rehabilitirati. Na koncu, Izetbegovićevo demonstriranje vojne sile koju je htio prikazati prisustvom na probnom ispaljivanju nekakve granate u Bugojnu sasvim sigurno je dio te političke strategije i koncepta SDA.
Ovaj koncept je osmislio Fikret Muslimović, očito novi ideolog i strateg nacionalne bošnjačke politike. Kao pripadniku KOS-a, specijalnost mu je bila ideološki utjecaj pojedinaca iz Islamske zajednice na društveni poredak koji je počivao na ateističkim pogledima na svijet. Tako je hapsio i isljeđivao tzv. albanske iredentiste na Kosovu, kao i svršenike islamskih teoloških srednjih škola i fakulteta. I to je samo segment njegovog djelovanja kojeg mogu posvjedočiti mnogi imami koji su bili na odsluženju vojnog roka u JNA, dok je pravi angažman njegovog djelovanja kao agenta KOS-a prema Islamskoj zajednici ostao nepoznat. No, u svakom slučaju sa takvim svojim iskustvom Muslimović djeluje u Armiji BiH, na način da na formacijsko mjesto načelnika za pitanje morala dovodi imama Zijada Lajvakovića, koji mu zauzvrat širom otvara vrata Islamske zajednice. Pošto je SDA logično središte nacionalne politike Muslimović u svojstvu savjetnika za nacionalnu sigurnost, pod korovom Centrale SDA objedinjava obavještajne civilne i vojne strukture sa strukturama vrha Islamske zajednice. Tu se odlučuje o taktici, strategiji i kadrovskoj politici stranke. Sve se to vrlo zorno obijedinilo tokom izborne kampanje.
Rezultati izbora će svakako pokazati u kojoj mjeri je bila pogrešna ova kampanja. Iako to opozicija nije dovoljno jasno raskrinkala i pokazala narodu da je politika mržnje prema nebošnjacima postala stvarna politika SDA, narod će to sam osjetiti i očekivano se distancirati od te politike. No, za ozbiljnije analitičare politike ove stranke ostat će nekoliko pitanja koja nužno traže odgovor zašto se Izetbegović ovako ponaša. Vjerovatno tu ima oponašanja i utjecaja politike Recepa Taipa Erdogana koji je na isti način istim konceptom kadrovske politike transformirao svoju stranku (AKP) da bi se i on sam transformirao iz demo-islamiste u autokratu. Inače, uticaj ideologija i politika islamskih zemalja na politiku Bakira Izetbegovića je zanemariv. Islamski svijet ujedinjuje islamofobija na Zapadu, poput karikatura o poslaniku Muhammed (a.s.), dok njihovo jedinstvo razaraju sektaški antagonizmi i autokratske vođe. Zar nije apsurdno da Donald Trump privoli šest arapskih zemalja na sporazum sa Izraelom, kojim se pozicija njihove braće Palestinaca dovodi u bezizlazan položaj, dok se većina islamskih vladar gleda „preko nišana“, posebno Saudijska Arabija i Iran, i ne pomišljaju da sjednu za sto i povedu dijalog koji bi rezultirao sličnim sporazumima.
Zbog toga se ponašanje Bakira Izetbegovića može smatrati prilično autohtonim. On kreira politiku i ideologiju stranke onako kako on poima demokratiju i nacionalne vrijednosti svog naroda. Tako da autorizacija otrovne politike koju je SDA ispoljila na izborima pripada isključivo njemu. Jer u njegovoj glavi nije razjašnjeno kako se može s jedne strane tolerirati nasilno vjersko mišljenje koje ima za cilj provjeravanje i bespomoćnih starica, a anantemizirati kritičko političko mišljenje koje oponira njegovom?! U pitanju je, na jednoj strani, cijeli koncept vehabijske doktrine pod devizom „shvatanja koja treba ispraviti“, koji je čak rezultirao nasiljem i terorističkim aktima, odnosno opozicija koja, s druge strane, legitimno i nenasilno iznosi drugačije koncepta i vizije sutrojstva države i društva u odnosu na SDA. Potom, kako je moguće blagonaklono gledati na kolaboracionističke stavove nekih bošnjačkih uglednika u vrijeme Drugog svjetskog rata, pa takve čak i veličati stavljajući njihova imena na spomen ploče škola, a progoniti one koji nisu s puškom u ruci nosili uniformu Armije BiH?! To su kobne greške i veoma opasni paradoksi kojima obiluje politika SDA od kada ju je preuzeo Bakir Izetbegović. I oni su kao takvi došli do punog izražaja tokom izborne kampanje zbog čega, po svim demokratskim standardima, ova stranka mora sići sa političke scene. Ako nije pobijedila samu sebe, jeste se delegitimirala da prevodi demokratske procese na koje su osuđeni bosanski muslimani da bi opstali na ovim prostorima.
(TBT)