GLOBAL
Vladimir Putin voli da istakne da je Rusija
domovina mnogih naroda i religija – ali i da naglasi kako je ipak pravoslavlje
ispred drugih. Za uzvrat, ruski predjednik dobija bezrezervnu podršku moćne
Pravoslavne crkve
FOTO: (public)
Početkom 2012. se Vladimir Putin nalazio u
izbornoj kampanji u namjeri da se sa premijerskog vrati na predsjedničko mjesto.
Često se pojavljivao u društvu crkvenih
velikodostojnika, televizija je prenosila kako mu se patrijarh Kiril obraća riječima:
“Izlazak iz teških devedesetih godina
bio je poseban period viševjekovne historije naše otadžbine. Kao patrijarh,
koji je pozvan da kaže istinu bez obzira na politička kretanja i
propagandističke akcente, moram otvoreno da kažem: lično Vi, Vladimire
Vladimiroviču, imate ogromnu ulogu u oporavku od ovog dijela naše historije.
Želim da Vam zahvalim.”
Nakon što je patrijarh na taj način podržao
Putina usred kampanje, tri mlade žene su upale u crkvu Hrista Spasitelja u
Moskvi kako bi izvele svoju pank-molitvu. Označile su ruskog patrijarha „psom“
koji vjeruje u Putina umjesto u Boga. Dvije od tri žene – koje su postale svjetski
poznate kao bend Pussy Riot – platile su visoku cijenu svog istupa i provele dvije
godine u radnom logoru.
Vjeruju u Crkvu, ne u Boga
Nakon incidenta je ruska Duma dodatno
pooštrila zakone o vrijeđanju “religioznih osjećanja”.
Kritičari tvrde da su takvi zakoni
osokolili one koji sebe razumiju zaštitnicima pravoslavlja da napadaju
liberalne neistomišljenike i homoseksualce.
“Moskva nije Sodoma” – to je
parola. Prošle jeseni je napadnuta izložba moderne umjetnosti i to u Manježu,
državnoj galeriji koja se nalazi neposredno pored Kremlja. Tamo su huligani
uništili djela poznatih sovjetskih umjetnika koja su u državnom vlasništvu.
Niko ih nije spriječio u tome, a crkva nije
osudila izgrede u ime pravoslavlja i tradicije.
FOTO: Putin (Reuters)
U anketama se više od tri četvrtine Rusa
izjašnjava kao “religiozno”. Na prvi pogled djeluje šizofreno što 40
odsto “religioznih” kaže da ne vjeruje u Boga. To pokazuje da se radi o površnoj
religioznosti koja više predstavlja povjerenje u crkvu kao instituciju. Za
razliku od političara, pravoslavna crkva i dalje u narodu važi za moralnu instancu.
Današnji lideri Ruske pravoslavne crkve
nalaze način da povežu rusku državu i pravoslavlje – obje stvari su, tvrde,
ugrožene spolja.
Historičarka crkve Jelena Beljakova je i
sama pobožna, ali se također smatra liberalnom:
“Uvijek se ponavlja kako Rusiji treba
nacionalna ideja koja bi ujedinila sve. Pronađena je u pravoslavlju. Vlast
koristi crkvu kao ideološki temelj za ideje izolacionizma, ruskogposebnog puta,
rivalstva s Evropom. Crkva pod patrijarhom Kirilom aktivno zastupa ove
ideje”, kaže Beljakova.
Putin čini mnogo da bi dodatno ojačao
poziciju crkve. Kako u Rusiji živi i 20 miliona muslimana, predsjednik uvijek
ukazuje da je Rusija zemlja mnogo konfesija i naroda, najbolji primjer da za
mirni suživot različitosti.
No istovremeno Putin ne propušta da naglasi
da pravoslavlje ima poseban položaj među religijama: “Moralni temelji
pravoslavne vjere višestruko su odredili naš nacionalni karakter i mentalitet
svih naroda Rusije, probudili su najbolje stvaralačke osobine našeg naroda i
pomogli Rusiji da zauzme časno mjesto u evropskoj i svjetskoj
civilizaciji”, rekao je Putin tokom jednog sastanka sa predstavnicima
crkve u ljeto 2013.
Uvijek uz skute vlasti
Ruska pravoslavna crkva je teško patila pod
komunističkim režimom Sovjetskog Saveza, crkve su pretvarane u magacine, bazene
i bioskope. No ni tada nije iščezla sva blizina s režimom, a sovjetski
vlastodršci mogli su da utiču na to ko će zauzimati koju poziciju u hijerarhiji
crkve.
Do danas pravoslavni velikodostojnici nisu
jasnim riječima i bez ostatka osudili zločine iz perioda staljinizma.
“Ni poteze Staljina ni sovjetsku epohu
kao takvu ne možemo jasno ocijeniti kao dobru ili lošu”, rekao je recimo
Vsevolod Čapljin, protojerej do nedavno zadužen za komunikaciju Crkve s
medijima pa zatim ražalovan zbog, kako se pretpostavlja, previše ekstremnih i
ratobornih izjava poput one da Rusiji treba rat kako bi se vratila vjeri.
Pojedini istraživači su po arhivima čak
pronašli indicije da je današnji patrijarh Kiril radio za KGB, baš kao i predsjednik
Putin.
Jelena Beljakova govori o stapanju crkvenih
i komunističkih funkcionera koji su jedni drugima bili korisni.
“Pred kraj Sovjetskog Saveza
napravljen je savez crkvenih hijerarhija i sovjetskih službenika. Doduše, niži
crkveni aktivisti su proganjani, ali oni viši u hijerarhiji su dobijali
povlastice kao i tokom Staljinove ere: kuću, automobil i drugo.”
Raspadom SSSR-a nestala je prijetnja po
crkvu, ali je zavisnost od države ostala – prije svega u finansijskom pogledu.
Država je pomogla da se obnove stotine
crkava, Pravoslavna crkva dobila je i razne povlastice poput bescarinske
trgovine duhanom i alkoholom.
Patrijarhu Kirilu se prebacuje i ljubav
prema sasvim svjetovnim stvarima. Tako se prije tri godine na zvaničnoj
prezentaciji pojavila fotografija patrijarha za njegovim pisaćim stolom i sa
upadljivo dugim rukavima. Rukavi su očigledno kompjuterski retuširani – i to
kako se ne bi vidjelo da patrijarh nosi skup ručni sat. Ali sat se itekako
dobro vidio u odrazu u uglačanoj površini stola.
“Crkva je postala prostor za karijeriste
i one koji žele da se obogate”, kaže Beljakova.
Uticaj na spoljnu politiku
Alijansa između crkve i države ima uticaja
i na spoljnu politiku Rusije. Kremlj poziva pravoslavlje u pomoć kada
implicitno objavljuje svoje pretenzije na pravoslavno susjedstvo u Belorusiji i
Ukrajini.
Posebno mitsko mjesto tu zauzima Kijev u
kojem je nekada osnovano srednjevekovno rusko carstvo.
Predsjednik Putin je početkom 2014.
aneksiju Krima opravdao između ostalog riječima da se tamo nalazi “duhovni
izvor ruske nacije” jer je tamo “Knez Vladimir primio
hrišćanstvo”.
“Za Ruse Krim ima sakralni značaj, kao
jerusalimska Gora za Jevreje i muslimane”, rekao je Putin.
Nije onda iznenađenje ni što rukovodstvo
pravoslavne crkve pozdravlja ruske vazdušne napade u Siriji.
Njih je bivši portparol crkve Čapljin još
dok je bio na funkciji proglasio „svetim ratom“ koji odgovara mentalitetu
ruskog naroda i moralnoj ulozi koju je Rusija uvijek igrala u svijetu.
(The Bosnia Times, Deutsche Welle)
