LIDERI
Najveći bosanski balanser i kompromiser Mladen Ivanić rekao je svoju “životnu
priču” beogdradskom Nedeljniku. Majstor da “kaže sve, a da ništa ne kaže” ipak je
nešto rekao: ”Servilnost koja sada postoji u intelektualnim krugovima nikad
nije bila veća.“
FOTO: Ivanić
Mladen
Ivanić ne vidi sebe kao prvog čovjeka Bosne i Hercegovine, ali to, kaže, nema
veze s njegovim autoritetom. Bio je predsjednik Vlade Republike Srpske,
ministar inostranih poslova BiH, član Kolegijuma Doma naroda BiH,
potpredsjednik Parlamenta Savjeta Evrope. Njegovom autoritetu poslužiće i prva
državnička posjeta vatikanskog monarha Bosni i Hercegovini, a prvi krug
predsjedavanja Predsjedništvom BiH završiće dočekom Angele Merkel u Sarajevu.
Za Nedeljnik govori o zbilji i šalama iz Predsjedništva BiH i odlasku u
Srebrenicu, slavi Dejton, evropsku inicijativu i ekonomske odnose, objašnjava
šta zamjera Borisu Tadiću i kako danas sarađuje s Vučićem i Nikolićem, o drugim
političkim akterima sa kojima je sarađivao, rezimira odnose s međunarodnom
zajednicom i kaže da je bio jači od Pedija Ešdauna.
Njegov
autoritet nije bio dovoljan da mu obezbijedi mjesto u Palati Republike, u koju
mu nije dao predsjednik Dodik. Tako smo razgovarali u Narodnom pozorištu – tu
mu je banjalučka kancelarija, u kojoj, ma koliko mu je lijepo, ipak provodi
manje vremena nego u Sarajevu.
‘Možda sam
ja kao predsjedavajući Predsjedništva nominalno prvi čovjek Bosne i
Hercegovine, ali to još nije to. Još se to doživljava po nacionalnim osnovama.
Postoji prvi među Srbima, prvi među Hrvatima i prvi među Bošnjacima.’
Postoji taj
osjećaj nacionalnih razlika u Predsjedništvu. Svako od nas zastupa narod iz
kojeg dolazi. Znamo se i našaliti, znamo jedan drugog malo „bocnuti”. Evo,
recimo, kad je bio Bramerc, bilo je priče o tome šta je s Hrvatima koji čekaju
drugostepene presude, šta je sa Srbima koji su suđeni. Onda smo Čović i ja rekli
Bakiru: „Vidiš, samo ovih tvojih nema. Izgleda da ti nemaš šta da tražiš s ovim
Bramercom.” Naravno da znamo istrpiti i udarce, ali uvažavamo se međusobno.
Još je rano
za odluku o odlasku u Srebrenicu. Ako organizacija bude orijentisana ka nekoj
političkoj zloupotrebi i okretanju prošlosti, onda neću.
Kada se
potpisivao Dejtonski sporazum, prolazio sam ispred Banskog dvora, gdje je tada
bila kancelarija predsjednika i sjećam se da je jedan dio ljudi bio veoma
razočaran jer su vjerovali da je bilo moguće imati nezavisnu Republiku Srpsku.
Ja sam bio vrlo zadovoljan.
Kad odem u
političku penziju, reći ću sve te detalje zbog budućih generacija, kako bi
razbili iluziju šta je međunarodna politika i šta je diplomatija.
Servilnost
koja sada postoji u intelektualnim krugovima nikad nije bila veća. Pogledajte
saopštenja Srpskog intelektualnog foruma za vrijeme Karadžića i rata. Kad su ti
ljudi imali puške na ulici, bilo je više demokratije i bilo je više
intelektualne hrabrosti nego što je ima danas.
(The Bosnia
Times, Nedeljnik)
