Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Sasvim je jasno je kako bi mogao izgledati državni udar koji Trump priprema. To nam je otkrio sudija Brett Kavanaugh u odluci Vrhovnog suda o glasanju poštom objavljenoj prošle sedmice. Država Wisconsin je propisala da se za brojanje mogu prihvatiti samo glasovi koji su prispjeli najkasnije do dana izbora. Sud u Wisconsinu je naložio da se rok za prihvatanje glasova dostavljenih poštom produži za 6 dana. Vrhovni sud je taj zahtjev odbio i podržao izvorni propis.
Kavanaugh, konzervativac koga je Trump osobno izabrao, objavio je tim povodom mišljenje koje je mnogo šire od pravnog tumačenja odnosa države i suda. Većina država, kaže on, želi da posljednji rok za dostavljanje svih glasova bude dan izbora „da bi se izbjegli haos i sumnje koje će nastati ako se poslije dana glasanja pojavi veliki broj naknadno pristiglih glasova koji mijenjaju rezultat.“
U demokratiji, odgovorio je jedan od liberalnih sudija koji se nije složio sa većinskom odlukom, glasovi pristigli poštom ne „mijenjaju“ rezultat glasanja: oni jesu taj rezultat. Također, u demokratiji izvršna grana vlasti ne nastoji da spriječi birače da glasaju. U demokratiji, ljudi koji to žele mogu glasati unaprijed, poštom, da dan izbora ne bi proveli čekajući u redovima.
Ali uskraćivanje biračkih prava je izgleda postalo nova opsesija američke desnice. Ima indicija da će pored uobičajenih prepreka koje se postavljaju crnim glasačima i glasačima hispanoameričkog porijekla Trump ovog puta koristiti i naoružane „posmatrače“, u državama u kojima je to moguće, i tako zastrašivati birače na sam dan izbora. Svaki incident koji se dogodi dodatno će skratiti vrijeme preostalo za glasanje.
„Haos i sumnja“ su, zapravo, ključni element Trumpovog plana za dan izbora 3. novembra. On zato tako uporno osporava validnost glasanja poštom. Sada je aktivirao i završni dio svoje strategije: počeo je tvitati ludosti o „crvenom talasu“, a siteovi za dezinformiranje i oni koji ih podržavaju odmah su prihvatili njegov narativ.
Scenario za dan izbora je jasan: dugi redovi i incidenti na biračkim mjestima, sukobi tokom prebrojavanja, traženje „zakonitih“ načina da se rezultati proglase bez brojanja glasova prispjelih poštom, i što ranije proglašenje Trumpove pobjede – uprkos stvarnim rezultatima, koji će se naknadno osporavati na sudu. Pošto veliki broj Trumpovih glasača delimično ili u cijelosti vjeruje u QAnon teoriju zavjere, neće im biti teško progutati i tvrdnje da su „republikanci ubjedljivo pobijedili, ali im je pobjeda ukradena“. Sporovi će se rješavati pred Vrhovnim sudom kojim od ove sedmice dominira konzervativna većina u odnosu 6 prema 3.
Ako Trump pobjedi to će praktično biti kraj američke demokratije. Ako vam je teško zamisliti taj kraj, sjetite se da je ova zemlja, mada formalno ustavna republika od 1776, postala demokratija tek poslije 1965 (kao što naglašavaju politikolozi Steven Levitsky i Daniel Ziblatt).
U martu te godine, dok su se u gradu Selma u Alabami vodile ulične bitke, predsjednik Lyndon B. Johnson je po ubrzanoj proceduri usvojio Zakon o biračkim pravima kojim je zabranjeno uskraćivanje prava glasa, čime je jug praktično pretvoren u jednopartijsku državu. Upravo zaštita prava glasa je ono što je demokratiziralo ovu zemlju, smatraju Levitsky i Ziblatt, mada je Vrhovni sud naknadno uspio da ograniči mnoge od odredbi ovog zakona i liši Afroamerikance mnogih prava.
Trumpova izborna pobjeda i njegova riješenost da Sjedinjene Države pretvori u neliberalnu demokratiju izazvali su bijes liberalnih političkih filozofa i pravnika. Levitsky i Ziblatt su napisali knjigu Kako demokratije umiru, jedan od brojnih pokušaja da se problem analizira i da se predlože rješenja. Zapažene su bile i knjige koje su objavili Yascha Mounk, Narod protiv demokratije, i Tom Ginsburg i Aziz Huq, Kako spasiti demokratiju.
Svi oni vjeruju da je propadanje demokratije u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim zemljama posljedica defekta u sistemu, jer kapitalizam vide kao mašinu za proizvodnju liberalnih demokratija. Ako rezultat nije liberalna demokratija, onda je mašina u kvaru i treba je popraviti.
Mounk kao moguća rješenja predlaže redistribuciju bogatstva, odbranu univerzalnih prava i multietničkog koncepta državljanstva, regulaciju društvenih medija, obrazovanje javnosti o dezinformacijama, odbranu prava koja su državama uskraćena neoliberalnim trgovinskim sporazumima i „smanjivanje nejednakosti“.
Profesori prava Ginsburg i Huq odbacuju ideje o temeljnom pretresanju ustava i predlažu intervencije nižeg ranga – usmjeravanje demokratija ka parlamentarnom modelu, sužavanje predsjedničkih ovlaštenja, jačanje sudstva i prihvatanje međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima kojima će se obavezati izvršna grana vlasti.
Levitsky i Ziblatt uzrok sloma vide u eroziju „normi“. Norma je, na primjer, da se političari druže i nazdravljaju jedni drugima u svojim kantri klubovima ili da institucije tretiraju građane s poštovanjem. Kada vladajuća partija počne da posmatra oponente kao nelegitimne, kažu oni, norme uzajamne tolerancije nestaju i ljudi poput Trumpa dobijaju priliku da igru namjeste u sopstvenu korist. Rješenje koje predlažu je ponovno uspostavljanje normi ponašanja društvenih elita iz vremena prije Trumpa: političari moraju tretirati suparnike kao legitimne pretendente na vlast i moraju pokazivati više uzdržanosti u korištenju moći institucija koje kontrolišu.
Suočeni sa tom poplavom liberalnih recepata za bihejvioralne i ustavne intervencije, moramo se zapitati: kako? Redistribucija bogatstva? Pa svako preotimanje vlasti u režiji autoritarnih nacionalista u posljednjih 5 godina izvedeno je upravo da bi se spriječila redistribucija. Minimalne intervencije na ustavu? Autoritarna desnica ima najbolje eksperte za manipuliranje ustavnim pravom za potrebe opstajanja na vlasti: primjer je Trumpovo imenovanje više od 200 desničarskih sudija, ili „sudski državni udar“ kojim je Dilma Rouseff srušena sa mjesta predsjednice u Brazilu, ili zabrana abortusa u Poljskoj.
Što se tiče normi konsenzusa i odmjerenosti čiji povratak traže, takve norme su bile prihvaćene kao „normalne“ samo zato što je neoliberalizam prethodno eliminirao iz partijske politike bilo kakav stvarni sadržaj i sveo je, u eri Blaira i Clintona, na izbor između različitih nijansi ekonomije slobodnog tržišta između kojih nema suštinskih razlika.
Za autore knjiga na temu „odbrane demokratije“ koje nam pristižu iz akademskog svijeta i liberalnih medija karakteristična je nesposobnost uočavanja sistemskih korijena tekuće krize. Trump je osvojio vlast zato što je neoliberalni model kapitalizma doživio neuspjeh, a socijalno progresivno krilo elite nije uspjelo smisliti alternativu. Proveli su deceniju ocrnjujući ljevicu, suzbijajući proteste i ignorirajući revolt manjina. Kriza neoliberalnog ekonomskog modela 2008. godine donijela je krizu ideologije i identiteta na zapadu, koju sam opisao kao „krizu neoliberalne ličnosti“. Istovremeno, tehnološki i medijski monopoli su otkrili da mogu zaraditi milijarde na talasu bijesa, govora mržnje i dezinformacija koji je vrhunac dostigao tokom pandemije Covida-19.
Neobična je i njihova averzija prema svakom obliku sukoba. Ginsburg i Huq odbacuju ideju o novoj ustavotvornoj konvenciji i umjesto toga predlažu minimalne intervencije na procedurama za izbor saveznih sudija, kontrolu izvršne vlasti i unapređenje izborne regulative. Levitsky i Ziblatt upozoravaju na opasnost od nasilnih protesta. Mounk, s druge strane, osuđuje sve oblike populizma. Reklo bi se da vjeruju da je svaki sukob previše rizičan poduhvat, iako dobro znaju da je liberalna demokratija izgrađena kroz borbu i sukobe. U doba akutne krize američki liberalizam se pretvorio u traku za štancovanje ideja o tome šta bi sve trebalo uraditi – jednog dana kada kriza prođe.
Ipak, u jednoj stvari liberali su u pravu. Lijevi populizam – ako se tako može opisati pokret koji je predvodio Bernie Sanders – doživio je neuspjeh. U pokušaju odbrane demokratiju pred plimom autoritarne desnice, antikapitalistička ljevica širom zapadnog svijeta ušla je u savez sa zbunjenim i oslabljenim liberalima i onim što je preostalo od socijaldemokrata.
To nas ne treba iznenaditi. Tako je bilo i posljednji put kada je finansijski slom bio praćen raspadom globalnog poretka. Kao i 30-ih godina 20. vijeka, ljevica ima zadatak da postane najefikasniji branitelj demokratije.
U Sjedinjenim Državama posle 3. novembra to će vjerovatno podrazumijevati izlazak na ulice – ali tako da se onemoguće provokacije naoružanih milicija i siledžija sa MAGA kapama. Protesti inscenirani na Floridi 2000. godine da bi se spriječilo novo prebrojavanje glasova izgledat će kao dječja igra u poređenju sa onim što desnica sada sprema. Rokovi za prebrojavanje glasova koje određuju sudovi, republikanski aktivisti koji dežuraju ispred svakog biračkog mjesta, to su oprobane metode manipulacije rezultatima.
Ako snažnim, odlučnim i jedinstvenim protestima progresivna većina američkog biračkog tijela uspije istjerati Trumpa iz Bijele kuće, ljevica mora bez odlaganja zahtijevati hitne i radikalne izmjene ustava. Da bi se spriječila mogućnost da se u Sjedinjenim Državama ponovi nešto slično Trumpovom mandatu, neophodno je uravnotežiti odnos snaga u Vrhovnom sudu tako što će se povećati broj njegovih članova, demokratizirati institucija izbornih kolegijuma i revitalizirati mehanizmi zaštite iz Zakona o biračkim pravima koji onemogućuju uskraćivanje prava glasa.
Trumpizam kao takav neće nestati. Radikalna desnica će povesti četvorogodišnju kampanju protiv Bidena. Vladavina prava, žestoko uzdrmana u Trumpovom mandatu, naći će se na udaru naoružanih milicija, radikalnih desničarskih grupa i kampanja mržnje na internetu. Policijske stanice će postati poprište političkih bitaka, kao u Evropi između dva rata.
Američka ljevica mora prihvatiti ovu bitku, umjesto bitaka koje je zamišljala da vodi u vrijeme Pokreta za okupaciju Wall streeta ili Sandersove kampanje. Put do lijevo orijentirane administracije u Sjedinjenim Državama podrazumjeva da prvo moramo odbraniti izrazito neradikalnu administraciju Josepha Bidena Mlađeg.
(TBT, New Statesman)