Aktuelni novembarski gradonačelnički izbori, već po dugogodišnje ustaljenoj zgubidanskoj, a pobjedničkoj praksi, suštinski su već pretvoreni u paraideološki paradoksalni plebiscit oko ničega. Tuzlaci su natjerani da razriješe vrlo ozbiljnu životnu dilemu: da li će podržati aktuelnog metuzalemskog gradonačelnika Jasmina Imamovića da u narednom mandatnom periodu ne uradi ništa, ili gotovo ništa, značajno za Grad, ili da isti takav teški zadatak povjere u ruke doktorskom oftalmologu Vahidu Jusufoviću na SDBH-partijskoj direktorskoj otkomandi UKC-a na Gradini. Drugim riječima, i narodski pojednostavljeno govoreći, njihov očekivani praktični urbani komunalno-razvojni doprinos, svakako je u domenu prazne praznine, da praznija ne može biti.
LOPOVSKE BANALIJE
Sadašnji samozvani “otac svih Tuzlaka” Jasmin Imamović, nadati se samo na simboličkoj razini, nakon dvadesetogodišnje predugih neuspjelih pokušaja da razriješi glavninu ključnih gradskih komunalnih problema, pretvorio se u neku vrstu fantomskog čuvara svog sopstvenog ispraznog legata multi-kulti Tuzle, kao “najljepšeg i najpoželjnijeg mjesta za življenje” i friendly-aging oaze u ovom dijelu svijeta, a možda i šire. Životno značajni komunalni sadržaj te utvare se može svesti na osiguranje tekuće pitke vode od 2007.g., beskrajna predizborna čaršijska asfaltiranja, puževu brzinu širenje daljinskog grijanja, popločavanje šetališta, dva-tri kružna toka, nekoliko vodoskoka, javno kupalište iz 2003.g. ”sklono” širenju etc. Takođe, ostvarena je izuzetno agresivna stihijnost divljačkog rušilačkog pseudourbanizma, pretrpana do besmisla Gradska uprava, Javna preduzeća i ustanove, degradiran sport na svim razinama, statusno unižena kultura, dok su posebno i gotovo sve mjesne zajednice izvan najuže gradske zone, komunalno pretvorene u poluseoske atare, ostavljene na brigu samima sebi, zapuštenosti i propadanju.
Takođe, ono što zasigurno neće biti urađeno tiče se sadržaja same elementarne definiranosti kulture gradskog življenja i definitivno ćemo ostati bez rješenja masivnog pristupa daljinskog grijanja logikom “grijanje za sve Tuzlake”, podrazumijevajući srednjeročne planove sa ciljanim fondovima za potpuno “prijateljsko” finansiranje ovog krucijalnog projekta. Posljedično, gušit ćemo se perspektivno i dalje, sve dok “ševa ozbiljno ne zapjeva”. Uz to, teško da će se uopšte i pristupiti ozbiljnom planiranju razrješenja gazdovanja i upravljanja oborinskim i otpadnim vodama u Gradu, kao dugoročnom i skupom zahvatu, podrazumijevajući da svaki dan Tuzlaci “proizvedu” otpadnih i fekalnih voda od oko 20 miliona litara i prepuste ih, na ovaj ili onaj način, “na brigu” znamenitoj rječici Jali.
Osim toga, spektakularno najavljeno “rješenje vodosnabdijevanja Tuzle za narednih 30 godina”, praćeno zamašnim kreditom od tridesetak miliona KM, potpuni je investicijski promašaj i finansijska dubioza u okviru polubankrotiranog budžeta, pošto se i kapacitet postojeće “fabrika vode” na Ceriku zadnjih 13 godina koristi najviše 12 %. Dodatni apsurd takvoj “razvojnoj” logici vodosnabdijevanja su enormni gubici, čak i do 60 %, pitke vode u gradskoj distributivnoj mreži, čije bi srednjeročno saniranje do cca 30% gubitaka koštalo najviše 10 miliona KM i “donijelo” bi po kapacitetu gotovo još jednan “Cerik”. Naravno, nije loše znati da najmanje 15 hiljada Tuzlaka nema kvalitetno riješeno vodosnabdijevanje, niti su njihovi stambeni objekti uvezani u gradski kanalizacioni sistem. Svakako da postoji još poduža lista striktno elementarnih komunalnih iracionalnosti Gradonačeknika i Gradske uprave, koji se već četvrt vijeka predizborno demagoški poigravaju trivijalnostima “najvećih trgova, najljepših historijskih spomenika, šetališta” i sl.
Šlag na tortu dueta favorita-besmisla stvarnog efekta jesenjih izbora, svakako je zastrašujuća kriminogena afera “SPO 15. maj” koja se gura pod tepih šemom “niko nije kriv”: nema je ko razriješiti u njenoj lopovskoj jeftinoj banalnosti. Pa, neće valjda njeni direktni politički akteri.
Gradonačelničko-doktorski SDBH-kandidat Vahid Jusufović, nažalost, svojim specifičnim neiskustvom može samo biti u sferi zaprepaštenog benevolentnog kibicera gradskih bahanal-komunalija, a kamoli, gluho bilo, budžetskih katakombi. Nažalost, taj tuzlanski ugledni i izuzetni fahmanski oftalmolog, potpuni je politički kratkoprugaški SDA-SDP-SDBH analfabeta, bez ikakvog relevantnog iskustva o menadžerskom organizacijskom sadržaju upravljanja Gradom i čini se neozbiljno stranački žrtvovanim u krucijalnoj borbi za koalicijsku vijećničku većinu SDA-SDBH-DF etc. Njegovo, svjesno ili nesvjesno, pristajanje na tu nižerazrednu i deklasiranu rolu, samo govori u prilog tezi o kardinalnoj blamaži: u tom kontekstu, mjesto generalnog direktora, još uvijek, ugledne ustanove UKC Tuzla, zasigurno nije adekvatna kompenzacija pretpostavljenom medijskom javnom šikaniranju. Uostalom, i indikativno blaga, ili gotovo nikakva, formalna podrška lokalne SDA njegovojkandidaturi, govori i o njihovom potencijalnom kohabitacijskom “dealu” sa aktuelnim Gradonačelnikom: vama Vijeće, a meni-zna se.
Kandidatkinja “Naše stranke” Mirjana Marinković-Lepić, bez obzira na akademske formalne reference i polumetuzalemsko 40-godišnje političko iskustvo članstvom u SDP-u, teško da sebi može priskrbiti minimum gradonačelničke pristojne kandidatske vjerodostojnosti, samim svojim profesionaliziranim obnašanjem posla državne parlamentarke do daleke 2022.g., uz sve maksimalne krezovske materijalne prinadležnosti svog položaja. Dužnosti tuzlanskog Gradonačelnika, koliko god to bilo “zvučno”, za nju, a i za sve slične domaće uživaoce, uglavnom, nezaluženih carskih sinekura, zasigurno bi bio pad “sa konja na magarca”. Njena kandidatura jeste političko-takmičarska pro forma
„atletičarskog zeca“, možda i farsa, a svojom verbalnom benevolentnošću suštinska potpora reizboru Jasmina Imamovića, bez obzira na pokušaje fabriciranja suprotne pseudojavne percepcije. Doduše, teško je ovdje i dosegnuti neku logičnu i vidljivu, a „dobitnu“, stranačku političku pragmu.
UFURANI PSEUDOPOLITIČARI
Već vremešni prof. Sead Avdić je gradonačelnički „nestranački kandidat“ BPS-a i po prvi puta u svom cjeloživotno političkom maratonu, okušaće se u borbi za ovu prestižnu tuzlansku kolajnu. U javnim istupima je već pokazao da je u zavidnoj mentalnoj i fizičkoj kondiciji i, s obzirom na svoje enormno političko-životno i profesionalno-akademsko iskustvo, imaće šta reći i biće ozbiljan takmac ostalim suparnicima. U stvari, prof. Avdić, u datim kakofoničnim političkim okolnostima, opterećenim kriminogeno-korupcionaškim aferama, ličnim neprijateljstvima izbornih aktera i nezamislivo prljavom kampanjom, može biti primjer osobe pristojnog i korupcionaški neokaljanog, ali zlatavrijednog, imidža, izvan politikantskih prljavština i lopovskih afera pod političkim patronatom. I može reći da je i živi svjedok i direktni, ključni učesnik legendarno-uspješne ratne odbrane Tuzle i sa takve vremenske distance pozvan je da otkloni važnu dilemu: da li je stanje sveukupnosti razvoja našeg sadašnjeg Grada, ono za što smo se „borili“ i što smo, barem miniTmalno, očekivali i zaslužili.
Ali, jeste njegov relativni uteg „Aprilski paket“.
Još jedan iz profane hrpe doktorski ufuranih pseudopolitičara sa adresom UKC-a Tuzla je Alen Kamerić sa PDA-zastavicom privatne partije, najnovijeg banovićkog penzionera, notornog Mirsada Kukića- Kuke, dugogodišnje sive eminencije svih mogućih i nemogućih S(P)DA-politika i ujdurmi. Već dvogodišnja čelično-čvrsta koalicija “njegovih ljudi” u Gradskom vijeću Tuzla sa onemoćalim SDP-om, čine upravo taj jezičak na vagi minimalne većine od 16 “ruku”, produžavajući tako privid stabilnosti vlasti tradicionalne tzv. “crvene tuzlanske utvrde”. Upravo je to i politički snishodljivi, krajnje vazalni sadržaj izborne kampanje Kukinog doktora
„iz Bolnice na Gradini“. Ni doktori nisu ono što su nekad bili.
Svakako da je jubilarno šesti, ali ne manje važan, kandidat prof. Halid Žigić, ugledni univerzitetski karijerni nastavnik, sa zavidnim ratnim iskustvom sa krvavog teočanskog ratišta i visoko rangirani oficir Armije RBiH. I dobar insan. Ali, to je sve ono što je za domaću politiku prema šemi “homo homini lupus est”, sasvim irelevantno, te je u konkretnom gradonačelničkom tuzlanskom srazu samo autsajder i slučajni saputnik ovih naših začudnih izbora.
(TBT, Autor Derviš Čičko)