Piše: Thomas de Waal, thebosniatimes.ba
Region Nagorno-Karabah na južnom Kavkazu opet je poprište tragedije. Već zaboravljeni rat između Jermenije i Azerbejdžana ponovo bjesni. Svijet ne zna kako da reagira. Dozvolite mi da vas provedem kroz taj lavirint, kao neko ko je izvještavao o tom sukobu i izučavao ga sa obje strane preko 25 godina.
Prije svega treba ukazati na gubitak ljudskih života. Na stotine ljudi je poginulo od kada su izbile borbe 27. septembra, gotovo izvjesno zbog odluke Azerbejdžana o iznenadnom napadu. Obje strane koriste zastrašujuće oružje dugog dometa, nagomilano tokom protekle decenije.
Šturi izvještaji iz regiona govore da jermensko stanovništvo u samom Karabahu trpi neprestano bombardiranje. Komesar za ljudska prava iz regiona kaže da je već izbjeglo više od 70.000 civila. Organizacija „Amnesty International“ navodi da se koriste kasetne bombe, zabranjene po međunarodnom pravu.
Također stižu izvještaji o jermenskoj artiljeriji koja tuče po azerbejdžanskim urbanim centrima u blizini linije fronta. Malo znamo o vojnim operacijama, ali nema sumnje da mnogi mladi regruti umiru u žestokim okršajima oko ovog komada teritorije.
Uporedo, na televiziji i po društvenim medijima vodi se intenzivan informativni rat. Otrovna retorika konflikta gdje sukobljene strane dehumaniziraju jedna drugu kao „fašiste“ i „fanatike“ dodatno podstiče sukob. Čini se da je mržnja usmjerena ne samo ka suprotnoj strani, već i ka malobrojnim hrabrim glasovima u regionu koji zagovaraju mir i dijalog, kao i njihovim međunarodnim partnerima.
U ovom sukobu niko nema monopol na istinu. Obje strane imaju legitimne zahtjeve koje vatreno zastupaju, u obračunu čiji korijeni sežu do početka 20. stoljeća i pada ruskog carstva. Ovo planinsko područje pretežno je naseljeno jermenskim stanovništvom, sa dugom tradicijom jermenske kulture, ali se geografski nalazi unutar azerbejdžanske teritorije i također je dom mnogim Azerbejdžancima.
Boljševici su 1920. silom uveli red. Međutim, njihovo rješenje – novi autonomni region Nagorno-Karabah u kome preovlađuju Jermeni, ali u okviru teritorije Azerbejdžana – bio je izvor nesigurnosti za obje strane.
Jermeni iz Karabaha su 1988. lobirali kod Mihajla Gorbačeva da ih pusti da se pripoje Jermeniji. Izbilo je nasilje niskog intenziteta koje se s padom Sovjetskog Saveza 1991. razvilo u oružani sukob dvije nezavisne nacionalne države. Poslije tri godine rata, 20.000 mrtvih i masovnih raseljavanja Jermeni su pobijedili i potpisan je prekid vatre.
Obje strane imaju legitimne, ali različite pritužbe. Jermeni strahuju od progona iz Karabaha. To se 1992. zamalo i desilo. Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev tvrdio je da Jermeni iz Karabaha imaju „najveći stepen autonomije na svijetu“ – pa ipak, od 1991. azerbejdžanska vlast u Bakuu nije izradila nijedan dokument koji to potvrđuje. Projektili koji sada pljušte po Karabahu su jasna poruka Jermenima.
Ali i jermenska strana snosi svoj dio odgovornosti za ovaj sukob.
Jermenske snage su od 1992. do 1994. preuzele kontrolu ne samo nad Nagorno-Karabahom već, u cjelini ili delimično, nad 7 drugih azerbejdžanskih oblasti. Uslijedila je humanitarna katastrofa i progon više od pola miliona Azerbejdžanaca. U početku su jermenski lideri govorili da je to samo privremena „tampon zona“. Vremenom se pokazalo da ne planiraju povlačenje iz ovih oblasti, koje zovu „oslobođenim“ i gdje su omogućili naseljavanje oko 17.000 jermenskih kolonista.
Frustracija Azerbejdžana je razumljiva. Ali bez pregovora neće biti mira.
Okvirni mirovni plan koji su skicirali medijatori iz OEC-a treba da odgovori na zahtjeve obje strane.
Na papiru, riječ je o sofisticiranom planu. Problem je u tome što su pregovori u ovom dijelu svijeta slab osnov za izgradnju mira. Uvijek su sporadični, ne angažiraju društvo niti pripremaju građane na kompromis, a i suviše uvažavaju ruske interese u ovom području. Takođe nema sankcija za odsustvo političke volje za pregovore. Poslije izbijanja sukoba aprila 2016. obje strane su pristale da se ponovo uključe u mirovni proces, da bi zatim odustale od onoga na šta su se obavezale.
Rat odnosi živote i prenosi sukob na nove generacije. Borbe imaju sopstvenu logiku i prestat će ako tako odluči Azerbejdžan pošto zauzme značajne dijelove teritorije uz velike ljudske žrtve. U ove planinske predjele uskoro stiže zima, pa bi to moglo ubrzati stvari.
Ako i kada nastupi taj trenutak, aktivna uloga Turske na strani Azerbejdžana bit će faktor koji dodatno komplicira razrješenje. Predsjednici Erdogan i Putin mogu ponuditi Jermeniji i Azerbejdžanu novu pogodbu koja odgovara njihovim interesima, bez obzira na humanitarne principe i nastojanja obje države da budu dio Evrope. Lenjin i Ataturk su to uradili na Kavkazu prije tačno 100 godina.
Možda će Evropa, uz moguću podršku post-trumpovske Amerike, pokušati da sazove multilateralnu mirovnu konferenciju, uz poštovanje potreba ljudi i međunarodnog prava.
Zasad to djeluje malo vjerovatno. U ovom trenutku, jedini koji slave su ekstremni nacionalisti, Erdoganova Turska i ruska vojna industrija, koja obje strane snabdijeva oružjem, spremna da pošalje još čim na terenu ponestane sredstava za ubijanje.
(TBT, The Guardian)