Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Baš je bilo otužno čitati nesuvisle i cinične „Zokine citate“ koji su se odnosili na Bosnu i Hercegovinu. Ništa veselije nije bilo čitati ni Željkine zajedljive odgovore da je „Zoka iziš'o iz vinkla“. No, živimo doba gustog balkanskog populizma u kojeg su do guše utonuli i posljednji mohikanci evropskog liberalizma. Ako širom svijeta desni populisti narušavaju temeljna načela demokratije i vladavine prava, šta možemo očekivati na Balkanu gdje su se nakon rušenja komunističke diktature ustoliče nove autokrate i diktatori koji se vrlo često ponašaju arogantnije od svojih prethodnika.
GREŠKA NA GREŠKU
Zato se može reći da su Zoran Milanović i Željko Komšić svojim polemikama nanijeli nenadoknadivu štetu sebi i lijevoj opoziciji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Priča o njima dvojici može se dojmiti kao rekvijem za lijevu opoziciju. To uočavaju i hrvatski kolumnisti tvrdeći da Milanovićeve huškačke provale razaraju lijevu opoziciju koja se mora distancirati od njega kao takvog.
Iako se trenutno čini da je takav Milanović taj koji je svojim oporim cinizmom izazvao svađu, nije tako. Komšić je prvi izrazio skepsu da bi Milanović mogao biti gori od Kolinde Grabar-Kitarović, a ona je bila baš politički odron, nakon što je ovaj obznanio svoju kandidaturu za predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Iako danas zvuče proročanske Komšićeve opaske o Milanoviću da je opasniji od Kolinde, jer je pametniji, to nije i ne može biti tačno. Zašto je to Komšić imao potrebu „prozvati“ Milanovića ako je Milanović kao predsjednik SDP-a ranije podržavao Komšićevu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, iako je je bio svjestan da je Komšić svojom kandidaturom zloupotrijebio „duh Daytona“.
Pošto sam jedan od rijetkih bosanskih javnih djelatnika ukazivao na to i u kontinuitetu se držao tog principa tvrdeći da nikakav politički sićar ne može nadomjestiti tu štetu, time uopće nisam davao za pravo samom Draganu Čoviću, odnosno hrvatskim nacionalistima da ga politički sataniziraju kao izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini. Dakako, nisam bio jedni u Sarajevu koji je javno iznio takve stavove o Komšićevoj kandidaturi. To su učinili značajniji i referentniji od mene bošnjački političari, poput Harisa Silajdžića, koji je izrazio svoju rezervu prema toj Komšićevoj odluci rekavši kako će time samo dodatno bosanskim Hrvatima ogaditi Bosnu. Čak i je i reis Husein Kavazović rekao da nije dobro da drugi bosanskim Hrvatima biraju njihove predstavnike.
ŽIVIO ISUS I MARIJE
Ali, ništa se ne lijepi kao greška na grešku, što bi rekao Meša Selimović. Pa je stoga ova Komšićeva kardinalna greška zloupotrebe „duha Daytona“ proizvela drugu, još težu zloupotrebu, njegove politike od strane bošnjačkih nacionalista, posebno od strane Bakira Izetbegovića. Komšić je svojim pristankom na koaliciju sa SDA-om zapravo derogirao dva ključna segmenta svoje politike; obesmislio je sarajevsku ljevicu i utopio svoj bosanski nacionalizam u Izetbegovićev bošnjački (klero)nacionalizam. Doda li se tome Komšićevo političko prostuiranje sa kvazi sarajevskom „građanskom opcijom“ on je, bar što se tiče njegovih političkih proklamacija, politički neupotrebljiv. On će ostati simbol bosanskog nacionalizma koji je, uzgred rečeno, Bosni nasušno potreban, ali nikad neće postati politički lider koji bi mogao imati snagu realizirati svoje političke vizije građanske Bosne i Hercegovine. Sve što je ostalo od Komšićeve politike višestruko koristi Izetbegoviću. On se preko Komšića obračunava sa lijevom opozicijom u Sarajevu, kao što se krije iza njega kad je u pitanju dijalog sa Hrvatima, a ponekad i sa Srbima.
Doduše, vrlo je teško otpočeti bilo kakav dijalog sa Hrvatima i Srbima dok su njihovi nacionalni lideri notorni secesionisti poput Dragan Čovića i Milorada Dodika. Sam Dodik i ne insistira na tome, dok Čović zna ponekad odaslati takve poruke. No, sadašnja hrvatska politika, koju naravno kreira HDZ, svodi se na puku parolu koju su hrvatski kolumnisti spinovali u frazu: „Živio Isus i Marija“. Tako niko Čovića ni ne doživljava nacionalistom, već neokomunističkim autokratom, koji je uspio bosanske Hrvate zarobiti u ralje kliejentizma: politike nastale kao posljedica HDZ-ovog trgovanja institucionalnom moći.
Ako se svemu ovome doda geopolitički obol, gdje Bosna i Hercegovina kao država, koja je pod patronatom velikih sila, veoma trpi zbog zahlađenja odnosa Evrope i Amerike, Milanović bi mogao izići kao pobjednik ovog duela sa Komšićem, pa i sa Izetbegovićem. On je, naime, jedini političar sa Balkana, koji se odredio spram američkih izbora i jasno dao do znanja da je bliži Joe Bidenu, nego Donaldu Trumpu. A cijela Evropa, posebno Njemačka, sa zebnjom iščekuju Bidenovu pobjedu. To je i opcija koja Bosnu i Hercegovinu može kutarisati iz Trumpovog notornog populizma na čijim krilima, za sada, jašu Aleksandar Vučić, odnosno Dodik.
(TBT)