Kada su se producent i dvoje režisera filma “Honeyland” prvi put poslije dvije nominacije za Oskara vratili na mjesto gdje je, u Sjevernoj Makedoniji, sniman dokumentarac, shvatili su da se nešto promijenilo.
Film govori o tenziji između Hatidže Muratove, lokalne pčelarke, i jednog seljaka u ataru Bekirlije. Ugniježdeno između dva kamenita brda, do sela i dalje može da se stigne samo džipom, uz strm i razrovani put. Većina kuća je ruinirana.
Muratova, jedna od posljednjih stanovnica ovog dijela Sjeverne Makedonije i zvijezda “Zemlje meda”, i dalje je čekala na filmadžije sa jakom kafom koju je skuhala. No nije se činilo da iko više živi u toj mračnoj i prenatrpanoj sobi.
“Sada je ovo mjesto drugačije. I ljudi su drugačiji”, kaže Ljubomir Stefanov, jedan od dvoje režisera. “I mogu da osjetim da ona osjeća da joj ovo nije više jedini dom.”
Novcem koji su zaradili od filma, njegove kolege i on pronašli su joj novu kuću u Dorfuliji, mnogo većem i bogatijem selu, na oko pola sahata vožnje. Ona provodi vrijeme u oba mjesta.
Ta promjena govori o jednoj mnogo široj etičkoj glavolomki s kojom su se Stefanov i njegove kolege suočavali još otkako su završili snimanje. Kao posmatrači, da li bi trebalo da pomažu svojim subjektima? A kao ljudi, kako bi mogli da im ne pomognu?
Film je zaradio nešto više od milion dolara. On prikazuje kako Muratova i Husein Sam, polunomadski zemljoradnik, pokušavaju da koegzistiraju u jednom od najsiromašnijih džepova Severne Makedonije. Producent Atanas Georgijev, Stefanov i njegova korežiserka, Tamara Kotevska, skupa sa dva kamermana, proveli su tri godine snimajući ove porodice. Sada ne mogu da ih napuste potpuno, i pokušavaju da odigraju ulogu medijatora u ovoj svađi.
(TBT, NYT)