Piše: Patrick Cockburn, thebosniatimes.ba
Borba protiv novog korona virusa često se poredi s ratom. Retorika je često bombastična, ali sličnosti između borbe protiv virusa i protiv neprijatelja zaista postoje. Ratno i pandemijsko izvještavanje takođe imaju mnogo toga zajedničkog: u oba slučaja novinari pišu o stvarima koje se tiču života i smrti. Interesiranje javnosti napaja se dubokim strahovima, često intenzivnijim u vrijeme epidemije zato što tada opasnost prijeti cijelom stanovništvu. U ratu, ako izuzmemo vojnu okupaciju i bombardiranje cijele teritorije, strah je najveći među onima koji su najbliže zoni ratnih operacija.
Može nam se činiti da je priroda opasnosti koje dolaze od vojnog nasilja veoma različita od opasnosti koje sobom nosi širenje smrtonosne bolesti. Ali gledano sa stanovišta vlasti, obje vrste opasnosti predstavljaju egzistencijalnu prijetnju zato što i u jednom i u drugom slučaju neuspjeh može izazvati promjenu režima. Ljudi rijetko praštaju vladi koja je izgubila rat ili se nije adekvatno nosila s prirodnom katastrofom kao što je korona virus. Nosioci vlasti moraju se boriti za svoje političke živote, možda čak i za svoju fizičku egzistenciju, i zato prisvajaju svaki uspjeh i rade sve što je u njihovoj moći da izbjegnu odgovornost za ono što je pošlo naopako.
Moja prva pandemija
Prvi put sam doživio pandemiju u ljeto 1956, kad sam kao šestogodišnjak obolio od polimijelitisa (dječje paralize) u Corku, u Irskoj. Epidemija je tamo počela ubrzo nakon što je virusolog Jonas Salk napravio vakcinu za tu bolest u Sjedinjenim Državama, ali prije nego što je vakcina postala dostupna u Evropi. Epidemije dječje paralize bile su na vrhuncu u prvoj polovini 20. stoljeća i po mnogo čemu su sličile na današnje iskustvo s korona virusom: mnogi su se zarazili, ali trajno onesposobljeni ili umrli su bili manjina. Za razliku od korona virusa, najveća opasnost je prijetila djeci, a ne starima. Strah koji je izazvao poliomijelitis bio je čak veći od ovog koji izaziva današnja epidemija, upravo zato što su najugroženiji bili vrlo mladi i što žrtve uglavnom nisu završavale na groblju, već su bile vidljive dok su se kretale sa štakama, u invalidskim kolicima ili dok su ležale u „gvozdenim plućima“.
Roditelji nisu znali kako im se dijete zarazilo zato što se virus širio preko velikog broja asimptomatskih nosilaca koji nisu bili svjesni da ga imaju. Najteže su bili pogođeni imućniji krajevi modernih gradova kao što su Boston, Chicago, Kopenhagen, Melbourne, New York i Stockholm. Ljudi koji su tu živjeli imali su dovoljne količine čiste vode i dobru kanalizaciju, ali nisu shvatali da ih je upravo to lišilo prirodnog imuniteta na polio virus. Isti obrazac je postojao i u Corku: većina oboljelih živjela je u imućnijim dijelovima grada, dok siromašni kvartovi nisu bili pogođeni. Svuda se mahnito tragalo za onima koji bi mogli biti odgovorni za širenje bolesti, kao što su, na primjer, strani imigranti. Za vrijeme njujorške epidemije 1916. čak i životinje su bile osumnjičene, pa je uhvaćeno i ubijeno 72.000 mačaka i 8.000 pasa.
Bolest mi je trajno oslabila noge. Hramljem. Kada sam izvještavao u opasnim okolnostima na Bliskom istoku mogao sam samo hodati, ne i trčati. Oduvijek sam svjestan svog nedostatka, ali nisam mnogo razmišljao o tome kako sam ga stekao, kao ni o samoj epidemiji sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Tada sam obilazio bolnice u Iraku, loše snabdjevene jer se zdravstveni sistem zemlje urušavao pod teretom sankcija UN-a. Kao dijete sam bio pacijent u sličnoj, bijednoj bolnici u Irskoj, i dok sam gledao djecu u očajnim uvjetima u Iraku, palo mi je na pamet da bi trebalo da saznam nešto više o onome što me je zadesilo. U to vrijeme moje neznanje je bilo potpuno. Nisam čak znao ni koje je godine epidemija pogodila Irsku, ni da li je uzročnik dječje paralize virus ili bakterija.
Počeo sam čitati novine i izvještaje ministarstva zdravlja iz tog vremena. Istovremeno sam intervjuirao ljekare, sestre i pacijente koji su još bili živi. Kathleen O’Callaghan, doktorka u bolnici Sent Finbar, gdje su me odveli kad mi je bila postavljena dijagnoza, rekla mi je da su ljudi bilo tako uplašeni da su „prelazili ulicu kako ne bi prošli pored zidova bolnice u kojoj su se liječili zaraženi“. Moj otac se sjetio da je policija morala dostavljati hranu porodicama u kojima je neko bio zaražen, jer im niko drugi nije htio prići. Sestra Crvenog krsta Maureen O’Sullivan, koja je u to vrijeme vozila ambulantna kola, rekla mi je da bi se ljudi, čak i nakon što se epidemija završila, prestravili kad bi vidjeli njena kola: mislili su da se „polio vratio“ i uvlačili djecu u kuće, a neki bi čak nasred ulice kleknuli da se pomole.
Nosioci lokalne vlasti u siromašnom gradiću kakav je Cork razumjeli su da je strah glavna osobina epidemije bolje nego što to danas shvataju nacionalne vlasti. Pokušali su održavati ravnotežu između panike i lakomislenosti u javnom mnjenju kontrolom vijesti o epidemiji. Kada bi neki veliki britanski list, na primjer Times, objavio da polio hara u Corku, nazivali su to tipičnim britanskim ocrnjivanjem i pretjerivanjem. Ali njihovi napori da potisnu vijesti nikada nisu bili jako uspješni. Nastojeći da umanje razmjere onoga što se događalo oni su zapravo umanjivali sopstveni kredibilitet. U tom predtelevizijskom dobu glavni izvor informacija u mom gradu bio je Cork Examiner, list koji je, nakon što su objavljene vijesti o prvim zaraženima početkom jula 1956, tačno izvještavao o broju slučajeva, ali je sistematski umanjivao njihovu ozbiljnost.
Naslovi kao što je „Neopravdana panika“ i „Situacija još nije opasna“ redovno su se pojavljivali na donjoj polovini prve strane ovog lista. Nad njima su vrištali naslovi o sueckoj krizi i nemirima u Mađarskoj. Na taj način se samo podsticalo širenje panike u Corku jer su mnogi ljudi bili uvjereni da je broj umrlih znatno veći od zvanično objavljenog i da se tijela noću krišom iznose iz bolnica.
Otac mi je rekao da je, na kraju, delegacija lokalnih biznismena, vlasnika najvećih prodavnica, zaprijetila vlasnicima Cork Examinera da će povući svoje oglase ako list ne prestane izvještavati o epidemiji. Ta priča mi se učinila sumnjivom, ali mnogo godina kasnije, kad sam pregledao novine iz doba epidemije, uvjerio sam se da je tačna i da je naš lokalni list potpuno prestao izvještavati o epidemiji u vrijeme kad su bolesna djeca preplavila bolnicu Sent Finbar.
Lažno izvještavanje o ratovima i epidemijama
Kad sam započeo istraživanje za knjigu o epidemiji dječje paralize u Corku, koja će biti naslovljena „Slomljeni dječak“ (Broken Boy), već 25 godina sam izvještavao o ratovima, počev od sjevernoirskih nevolja tokom 70-ih godina, libanskog građanskog rata, iračke invazije Kuvajta, američkog napada na Avganistan poslije 11. septembra i invazije Iraka 2003, koju su predvodile Sjedinjene Države. Poslije objavljivanja knjige, nastavio sam pokrivati te beskrajne sukobe za britanski Independent, kao i nove sukobe koje je 2011. pokrenulo arapsko proljeće u Libiji, Siriji i Jemenu.
U januaru ove godine, kad je započela pandemija korona virusa, završavao sam knjigu (upravo objavljenu) „Rat u doba Trampa: Poraz Isil-a, pad Kurda, konfrontacija sa Iranom“ / War in the Age of Trump: The Defeat of Isis, the Fall of the Kurds, the Confrontation with Iran. Gotovo istog časa sam primjetio upadljive paralele između pandemije korona virusa i epidemije poliomijelitisa prije 64 godine. Zajednički faktor je vjerovatno sveopći strah, mada to današnje vlasti nisu shvatile. Vlada Borisa Jonhsona u Velikoj Britaniji bila je tipična po tome što je vjerovala da ljude treba zastrašiti da bi se zatvorili u kuće. U stvari mnogi ljudi su već bili prestravljeni i trebalo ih je umiriti.
Primjetio sam i zlokobne sličnosti između načina na koji se šire laži o epidemijama i o ratovima. Ljudi na odgovornim položajima – a Donald Trump je ekstremna verzija – uvijek proglašavaju pobjede i uspjehe čak i kad su neuspjesi i porazi očigledni. Padaju mi na pamet riječi generala Konfederacije Jacksona „Kamenog Zida“; dok je posmatrao teren koji je nedugo prije toga bio poprište bitke, upitao je svog pomoćnika: „Da li ste ikada pomislili, gospodine, kakvu priliku bojno polje pruža lažovima?“
To je izvjesno tačno za ratove ali, čini mi se, ništa manje i za epidemije, kao što nam neprestano pokazuje Trump. Kad je u pitanju rat, kampanje dezinformacija barem naknadno nailaze na kritike i osude. Razmislite o tome na trenutak: zar nije logično da ljudi koji nastoje da ubiju jedni druge spremno lažu jedni o drugima? Mada je izreka „istina je prva žrtva rata“ često bila opasan izgovor za loše izvještavanje ili nepromišljeno prihvatanje povoljnije verzije ratnih događaja (kojom su vlasti hranile lahkovjerne medije), jednako bi se moglo reći da je istina prva žrtva pandemije. Neizbježan haos koji slijedi poslije brzog širenja smrtonosne bolesti i riješenost ljudi na vlasti da izbjegnu odgovornost za sve veći gubitak života vode u istom pravcu.
Nema, naravno, ničeg neizbježnog u potiskivanju istine o ratovima, epidemijama ili, uostalom, o bilo čemu drugom. Novinari će uvijek biti angažirani, individualno ili kolektivno, u borbi protiv propagandista i predstavnika službi za odnose s javnošću, i pobjeda ove ili one strane u toj borbi nikad nije neizbježna.
Ali ratovi i epidemije su melodramski događaji, a melodrama ometa stvarno razumjevanje. „Članak s mnogo krvi uvijek bit će prvi“ tačno opisuje prioritete u vijestima, bilo da se radi o jedinici za intenzivnu njegu u Texasu ili o raketnom napadu na Avganistan. Takve scene su potresne, ali nam često ne kažu mnogo o onom što se zaista događa.
Novija historija ratnog izvještavanja ne ohrabruje. Novinari će se uvijek morati boriti protiv propagandista u službi vlade. Ali još od prvog američkog zalivskog rata protiv Iraka Sadama Huseina iz 1991. godine imam mučno osjećanje da propagandisti sve češće pobjeđuju u ratu vijesti, dok su istinoljubivo novinarstvo i izvještavanje s lica mjesta u povlačenju.
Vijesti koje nestaju
Po samoj svojoj prirodi, ratno izvještavanje će uvijek biti težak i opasan posao, ali je posljednjih godina postalo još teže i opasnije. Pokrivanje ratova Washingtona protiv Avganistana i Iraka često je bilo neadekvatno, ali ipak bolje od novijeg izvještavanja iz Libije i Sirije, zemalja koje razdire rat, ili od potpunog odsustva izvještavanja o katastrofi u koju se pretvorio Jemen. Taj nedostatak informacija je izazvao pogrešne predstave čak i o elementarnim pitanjima kao što su ko se bori protiv koga i zašto, i ko će biti stvarni pobjednici i poraženi.
Nema, naravno, ničeg naročito novog u propagandi, kontroli nad vijestima ili širenju „lažnih činjenica“. Egipatski faraoni upisivali su na spomenike lažne opise bitaka u kojima su njihovi porazi proglašavani junačkim pobjedama. Jedini novi elementi u ratnom izvještavanju tokom posljednjih decenija su daleko veća sofisticiranost i sredstva koja vlada može upotrijebiti za krojenje vijesti. Doduše, demonizacija protivnika kao što je dugogodišnji irački vladar Sadam Husein nije bila težak zadatak prosto zato što je on zaista bio demonski autokrata.
Uprkos tome, pokazalo se da je najuticajnija novinska priča iz iračke invazije susjednog Kuvajta 1990. i kontrainvazije koju su predvodile Sjedinjene Države bila lažna. To je priča da su u avgustu 1990. irački vojnici izbacivali bebe iz inkubatora u kuvajtskim bolnicama i ostavljali ih da umru na podu. Jedna Kuvajćanka koja je radila kao volonterka u bolnici zaklela se pred američkim Kongresnim odborom da je svojim očima gledala te grozote. Njena priča je bila izuzetno uticajno sredstvo mobiliziranja međunarodne podrške za ratne napore predsjednika Georga Busha i američkih saveznika.
U stvarnosti se pokazalo da je ta priča čista izmišljotina. Navodna bolnička volonterka bila je zapravo kćerka kuvajtskog ambasadora u Washingtonu. Nekoliko novinara i stručnjaka za ljudska prava odmah je izrazilo sumnju, ali njihove glasove je ućutkao gnjev koji je priča izazvala u javnosti. Bio je to klasičan primjer uspješnog propagandnog udara: vijest koja je dospjela na vrh liste prioriteta i koju nije bilo lako pobiti, a kad se dokazalo da je lažna – dugo poslije rata – ona je već bila obavila svoj zadatak i osigurala podršku za koaliciju koja će, predvođena Sjedinjenim Državama, krenuti u rat protiv Iraka.
Na sličan način, kad sam izvještavao o američkom ratu u Afganistanu 2001-2002. godine, pokrivanje tih događaja u međunarodnim medijima ostavljalo je utisak da su američka vojska i njeni avganistanski saveznici definitivno porazili talibane. Na televiziji su prikazivani dramatični snimci eksplozija bombi i raketa na talibanskim linijama fronta i neometano napredovanje snaga Sjeverne alijanse rešenih da „oslobode“ avganistanski glavni grad Kabul.
Dok sam pratio talibane koji su se povlačili na jug, u pokrajinu Kandahar, postalo mi je jasno da tu nije posrijedi uobičajena definicija poraženih snaga, to jest da su njihove jedinice prosto dobile naređenje da se raziđu i vrate svojim kućama. Njihove vođe su očigledno shvatile da je protivnik nadmoćan i da je bolje sačekati da se situacija promjeni u njihovu korist, što se i dogodilo 2006, kad su se vratili u rat, gruhnuli svom žestinom i tako nastavili do dan-danas. Godine 2009. bilo je opasno voziti se dalje od najjužnije policijske stanice u Kabulu, jer je postojala mogućnost da bilo gdje duž puta začas niknu talibanski kontrolni punktovi.
Nijedan od ratova koje sam pokrivao nikad se nije zaista završio, ali se jeste povukao, ako ne i nestao iz vijesti u medijima. Ako se ne nađe efikasna vakcina za covid-19 ili ako ona ne bude globalno dostupna, nešto slično bi se moglo dogoditi sa ovom pandemijom.
Pošto korona virus sad dominira vijestima i čak ih preplavljuje, teško je u to povjerovati. Ali 1918, dok je Veliki rat još trajao, vlasti su se bavile pandemijom koja je kasnije dobila ime španska groznica tako što su prosto potiskivale vijesti o njoj. Pošto nije učestvovala u ratu, Španija nije cenzurirala vijesti o epidemiji na taj način, pa je bolest nepravedno nazvana „španska groznica“, iako se vjerovatno počela širiti iz Sjedinjenih Država.
Epidemija dječje paralize u Corku navodno se naglo završila sredinom septembra 1956, kad je lokalna štampa prestala o njoj izvještavati, ali to je bilo bar dvije nedjelje prije nego što su se zarazila mnoga djeca, među njima i ja. Isto tako, ratovi na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, koji su nekad dobijali veliku pažnju u vijestima, danas se uglavnom jedva spominju iako još traju s nesmanjenom žestinom (kao, na primjer, katastrofe u Libiji i Siriji).
U narednim godinama to isto bi se moglo dogoditi korona virusu.
(TBT, TomDispatch)