KOLUMNA
Predsjednik Nogometnog saveza Italije Karlo Tavekio ne samo
što je brbljivac koji ponavlja otrcane stereotipe nego je i potpuni ludak koji
u svemu što čita nalazi nešto što pothranjuje njegovu mržnju prema ženama,
gejevima, ljudima druge boje kože i Jevrejima.
Piše: Umberto Eko, thebosniatimes.ba
Karlo Tavekio, predsjednik
Nogometnog saveza Italije, poznat po primjedbama uvredljivim za žene, crnce,
gejeve i Jevreje, ponovo je izgovorio tako nešto. Pošto se kao i obično prvo
ogradio rekavši: “Nemam ništa protiv Jevreja”, Tavekio je za italijanski
website Soccerlife rekao da je “bolje držati ih na oku”. Što je
najvažnije, tu primjedbu je podržao pripisavši je meni.
Koliko ja znam, jedini novinar koji je to osporio jeste Federika Senegini. Ona
je u listu Korijere dela sera prenijela Tavekiovu tvrdnju i dodala da je on
“pogrešno citirao pisca Umberta Eka, koji u svojim djelima iznosi upravo
suprotan stav”. U mnogim slučajevima Tavekiovo pripisivanje te izjave meni
prihvaćeno je kao tačno i niko se nije potrudio da provjeri činjenice. Takva je
Italija.
No, nije me prenerazilo to što me Tavekio pogrešno citira, nego što se uopšte
poziva na mene, kao da redovno čita rubrike posvećene kulturi. Istini za volju,
prema snimku razgovora (objavljenom prošle godine i objavljenom u Korijere dela
sera početkom novembra), reklo bi se da je novinar Masimilijano Đakomini
isprovocirao Tavekija rekavši: „Ali, kako kaže Umberto Eko…” Tavekio zatim
završava rečenicu sa: “Bolje je držati ih na oku.” Moglo bi se,
dakle, pomisliti da me je pogrešno citirao Đakomini, a ne Tavekio, ali
činjenica da je Tavekio dovršio rečenicu nagovještava da se i on pozivao na moj
rad.
Šta sam je to mogao reći što bi opravdalo Tvaekiovo
besmisleno tumačenje? U mnogim radovima o antisemitizmu, i u romanu Praško
groblje, mnoge historijske ličnosti govore ono što su zaista rekle, pa je
moguće da je neki takav lik rekao nešto slično o Jevrejima. Neka vrsta poremećaja
tumačenja možda navodi čitaoca da pobrka stavove likova sa stavovima pisaca. Na
primjer, neki čitaoci možda misle da je Šekspir zaista želio zamijeniti svoje
kraljevstvo za konja, a drugi su možda uvjereni da je Dostojevski ubistva
starica smatrao prihvatljivima. Takve greške mnogo su češće nego što se misli.
Dobijam brojna pisma čitalaca nadahnuta takvom zbrkom.
Zato se može pretpostaviti da Tavekio pripada grupi čitalaca
sličnoj nekadašnjim sicilijanskim gledaocima koji su na kraju tradicionalnih
lutkarskih predstava napadali izdajnika Gana di Magancu iako je samo marioneta.
Prije dosta godina jedna žena mi je slala fascikle pune
kopija dokumenata koje je podnosila raznim italijanskim sudovima, premijeru i
predsjedniku republike, žaleći se na navodnu nepravdu koju je pretrpjela. Zašto
mi je slala te papire? Zato što je, objasnila ja, njen položaj ojačavala
činjenica da sam u svakom svom članku uvijek stao na njenu stranu. Drugim
riječima, o čemu god da sam pisao – o kuhanju ili teologiji, o Šekspiru ili
Paja Patku – ta žena je u svemu vidjela jasnu aluziju na sopstvene nevolje.
Ako je Tavekio takav
čitalac, to znači da ne samo što je brbljivac koji ponavlja otrcane stereotipe
nego je i potpuni ludak koji u svemu što čita nalazi nešto što pothranjuje
njegovu mržnju prema ženama, gejevima, ljudima druge boje kože i Jevrejima.
Ja ne volim nogomet – ne mislim na sam sport, koji je časna
djelatnost, već na sve ono čime je okružen. A ako većina ljudi u tom svijetu
želi zadržati Tavekija kao svog vođu i zvijezdu vodilju – pa, neka im je sa
srećom.
(Umberto Eko je autor međunarodnih bestselera kao što su
Baudolino, Ime ruže, Fukoovo klatno)
(The Bosnia Times, Nedeljnik)