Piše: Jan Werner Muller, thebosniatimes.ba
Sa približavanjem američkih izbora zabrinutost raste. Kada su se neki bivši predsjednici kandidirali za drugi mandat nismo morali razmišljati o pitanju koje se sada nameće samo od sebe: ako izgubi na dolazećim izborima, hoće li Donald Trump prihvatiti poraz? Teško je zamisliti da će se u slučaju poraza mirno povući. Već je tvrdio da je bilo neregularnosti i na izborima na kojima je pobijedio prije četiri godine, a sada mu još prijeti i mogućnost da završi pred sudom kada napusti Bijelu kuću. U svom nedavnom tvitu spomenuo je mogućnost da izbori budu odloženi pod izgovorom da bi ih glasanje poštom učinilo „NAJNEREGULARNIJIM I NAJSUMNJIVIJIM“ u historiji.
Trump nije jedini političar koji izaziva takve brige. Osporavanje izbornih rezultata je standardna strategija autoritarnih populista. Time se potkopava jedna od najvažnijih funkcija izbornog procesa – prevladavanje neslaganja bez primjene sile. Teorijski, glasanje bi trebalo da nam osigura mir. Politikolog i tvrdokorni realista Adam Przeworski opisao je izbore kao jedini način da dođemo do odgovora na pitanje ko je jači bez ispaljenog metka. Međutim, taj mir sada dovode u pitanje postupci autoritarnih desničarskih populista čiji je politički poslovni model proizvodnja kulturnih ratova i podsticanje sukoba i podjela u društvu. Čak i kada je pobjeđivao, Trump je svojim pristalicama poručivao: „Gubitnici žele da nam uzmu sve što imamo. Ne smijemo popustiti. Snažni opstaju, slabi nestaju“.
Kao i većina njegovih ispada na Twitteru, takve izjave mogu se otpisati kao besmislene tirade kojima on potpaljuje svoje pristalice. Ipak, to nas podsjeća da je poraz u demokratiji težak i komplikovan zadatak. Gubitnici u demokratskom procesu moraju istovremeno prihvatiti dva kontradiktorna suda: da politike koje pobjednik predlaže ne valjaju i da te loše politike treba usvojiti i primijeniti (jer je pobjednik na izborima dobio mandat za to). To zahtjeva posebnu vrstu stava. Ne mislim samo na džentlmenski obzir kakav je pokazao Al Gore kada je prepustio pobjedu Georgeu W. Bushu 2000. godine. Zapravo, prihvatanje poraza na ispravan način trebalo bi da doprinese jačanju demokratije. Na duže staze to može biti korisno i za političku sudbinu gubitnika.
***
Neki od načina na koje se gubitnici nose sa porazom snaže demokratiju, dok je drugi potkopavaju. Svojim strategijama korištenja poraza novi populistički lideri ugrožavaju sam politički proces, čak i oni koji nikada nisu pobijedili na izborima. Populizam je, prema mom uvjerenju, prije svega način obraćanja lidera – bilo sa ljevice ili desnice – „običnim ljudima“ koje uvjeravaju da su upravo oni jedini pravi glas naroda. Tako praktično tvrde da su ostali kandidati nelegitimni: korumpirani ili „pokvareni“. Nešto manje očigledno, takav stav insinuira i da oni koji ih ne podržavaju zapravo ne pripadaju „narodu“. Umjesto da pokuša braniti svoje politike argumentima, Trump sve kritičare proglašava za „nenarodne“ elemente i isključuje ih iz političke zajednice. Formulacija „MAGA voli crne ljude“, na primjer, jasno govori da su „crni ljudi“ strani, da su drugi.
Populisti koji loše prođu na izborima moraju da razriješe kontradikciju – kako je moguće da stranka koja je jedini legitimni predstavnik naroda nije dobila većinsku podršku na biralištima? Da bi se kontradikcija razriješila obično se poteže omiljena populistička fraza: nečujna većina. Po definiciji, kada nečujna većina progovori, populistički lideri osvajaju vlast. Ako gube, razlog nije to što nemaju većinsku podršku, već to što je većina ućutkana. Neko ili nešto je ugušilo glas većine. Iako gube populisti tvrde da nisu poraženi, jer su korumpirane elite manipulirale glasovima iza kulisa.
Trump je očigledan primjer. Pred izbore 2016. javno se predomišljao da li da prihvati eventualnu pobjedu Hillary Clinton ili ne. Mnogi od njegovih pristalica odlično su ga razumjeli. Prema jednom ispitivanju, 70 odsto Trumpovih glasača bilo je uvjereno da Hillary Clinton može pobijediti jedino namještanjem izbora i manipuliranjem glasovima.
Da ne bude zabune, svako ima pravo na kritiku izbornog sistema Sjedinjenih Država. Ima tu dosta stvari koje zaslužuju kritiku, od komplicirane registracije glasača do nekontroliranog finansiranja političkih kampanja kojim se uvećava uticaj plutokrata. Takve kritike osnažuju demokratiju. Ono što nije uskladivo sa demokratijom jesu tvrdnje populista da sistem u kom oni gube mora biti korumpiran ili disfunkcionalan. Šireći teorije zavjere i dovodeći u pitanje integritet svakog procesa koji im nije po volji, populisti potkopavaju vjeru građana u demokratske institucije i nanose štetu političkoj kulturi – čak i ako se nikada nisu približili stvarnim polugama vlasti.
Postoje i konkretniji koraci koji će poraženim vlastodršcima pomoći da izbjegnu posljedice poraza. Uzmimo kao primjer turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana koji je prošle godine izgubio na lokalnim izborima u Istanbulu od kandidata vodeće sekularne demokratske stranke. Autoritarni vođa je tvrdio da je izgubio zbog „nepravilnosti“ i „direktne krađe glasova“. Na ponovljenim izborima izgubio je sa još većom razlikom. To je u svijetu dočekano kao dokaz da uprkos manipulacijama izbori u Turskoj mogu biti uspješno sprovedeni. Ono što je slijedilo privuklo je mnogo manje pažnje optimistički raspoložene svjetske javnosti: Ankara je jednostavno suzila ovlašćenja gradonačelnika Istanbula u upravljanju resursima i finansijama.
Sličan scenario odigrao se u Mađarskoj prošle jeseni. Savez liberalnih i ljevičarskih partija pobijedio je na izborima u prijestonici i tako nanio težak udarac Viktoru Orbanu, autoritarnom premijeru zemlje. Centralne vlasti su onda jednostavno preuzele sredstva i ovlašćenja lokalne uprave, u zemlji koja je već visoko centralizirana, i tako praktično sabotirale novu vladajuću gradsku koaliciju.
Ne moramo tragati za primjerima u inostranstvu. U američkim državama u kojima su republikanci izgubili federalne vlasti su neke od funkcija – prije svega guvernersku – lišile mnogih ovlašćenja i tako oslabile pozicije partije koja je preuzela vlast. U hodu se mijenjaju pravila igre da bi se pobjednici pretvorili u gubitnike ili da bi im se bar nametnula pravila drugačija od onih pod kojima su ušli u izborni proces. Takve zloupotrebe su česte u završnim danima zakonodavnih zasjedanja.
Takva vrsta sabotiranja nikada nije opravdana. Kao što politikološkinja Danielle Allen naglašava, spremnost na žrtvu – to jest, prihvatanje poraza da bi se osigurao kontinuitet procesa i jedinstvo političke zajednice – preduvjet je svake demokratije. Takvo postupanje takođe implicira očaj koji bi bio razumljiv jedino ako gubitnici porazom zaista sve gube. Ali to se ne događa u funkcionalnoj demokratiji. Osim što učvršćuje poželjne standarde ponašanja, prihvatanje poraza može otvoriti i put do pobjede.
Šta to konkretno znači? Gubitnici mogu bar delimično uspjeti u nastojanju da pobjednika primoraju na izvjesne ustupke – bilo kroz izbornu kampanju ili na osnovu solidnog izbornog rezultata. U porazu se pokazuje integritet. Barry Goldwater je teško potučen od Lyndona B. Johnsona na predsjedničkim izborima 1964. godine – pobijedio je samo u južnim državama i Arizoni. Kao što su politikolozi Jeffrey Tulis i Nicole Mellow pokazali u svojoj važnoj studiji, Goldwater se u porazu pokazao kao čovjek od integriteta. Ostao je pri svojim političkim uvjerenjima i izgradio platformu konzervativnog pokreta – toliko uspješnu da je Ronald Reagan na njoj odnio pobjedu, pošto je neke od ružnijih dijelova zamaskirao svojim šarmom. Osim toga kako pobjeđujemo, važno je i kako gubimo. Čak i najteži poraz može se na duži rok pretvoriti u pobjedu, ako gubitnik zna kako da ga prihvati.
***
To bi najbolje bilo opisati kao demokratsku umjetnost prihvatanja poraza, koja poraz čini prihvatljivim. To se događa kada gubitnik u demokratskom nadmetanju prizna pobjedu druge strane – kada potvrdi da su pravila igre bila fer i da je svako dobio priliku da izloži svoje stavove i program. Ako to odbije, gubitnik praktično pokazuje da većinu glasača smatra inferiornim i nedoraslim. Konkretnije, privrženost demokratiji pokazuje se prihvatanjem uloge lojalne opozicije: lojalne načelima na kojima se demokratski proces zasniva, na primjer, da „nećemo ocrnjivati sistem samo zato što smo izgubili“. Demokratsko prihvatanje poraza podrazumijeva i lojalnost ishodima političkih procesa: „poštovat ćemo zakone, iako su ih pisali naši protivnici i uvjereni smo da je naš politički program mnogo bolji od njihovog“.
Važno je uočiti razliku između procedura i samih načela na kojima se te procedure zasnivaju. Suprotno mišljenju političkih komentatora koji fetišiziraju poštovanje postojećih normi, gubitnici se ne moraju obavezivati na poštovanje status kvo stanja po svaku cijenu. Republikanci se često podsmijavaju prijedlozima demokrata za reformu postojećih institucija – kao što su davanje statusa države Washingtonu i Portoriku i ukidanje barijera za glasanje – kao ljevičarskim pokušajima preotimanja vlasti. Takve promjene mogu se pravdati načelima koja svi prihvataju: da ne može biti oporezivanja bez političkog zastupanja i da svi imaju pravo glasa.
Jedna od najvećih inovacija moderne demokratije, nasuprot demokratiji drevne Grčke, jeste ideja o lojalnoj opoziciji: opoziciji koja se suprotstavlja nosiocima vlasti iz principijelnih razloga, a ne političkim procedurama iz partijskih interesa. Drugim riječima, demokratska opozicija može kritizirati vladu, ali ne može joj poricati legitimnost. Vladajuća partija, s druge strane, mora priznati i prihvatiti takvu posebnu ulogu opozicije.
Važno je da lojalna opozicija ne dovodi u pitanje demokratski sistem kao takav. Kada je lojalnost opozicije institucionalizirana njenim angažmanom i pružanjem ustupaka, pobjednici tako pokazuju i sopstvenu lojalnost političkom sistemu. Institucionaliziranje uloge opozicije može imati različite oblike: na primjer, to može biti pravo lidera opozicije da odmah repliciraju u zakonodavnim tijelima da bi iznjeli drugačiji stav i alternativne političke ideje; nizak prag za formiranje istražnih odbora; uvođenje dana opozicije, kada gubitnici na izborima mogu sastaviti dnevni red skupštinskog zasjedanja; ili postavljanje lidera opozicije na čelo važnih odbora (gdje se i obavlja najveći dio poslaničkih poslova). Na taj način su vlast i opozicija prinuđeni na interakciju i dogovaranje. Takva vrsta sučeljavanja stavova kroz saradnju stoji u opoziciji prema sirovijem shvatanju pravila demokratije kao „hidrauličkog mehanizma napravljenog tako da društvo gura u pravcu djelovanja veće sile“, kao što kaže moj kolega i politički filozof Charles Beitz.
Opozicija mora imati pravo da iznese svoje stavove, ali i većina mora imati pravo da na kraju postupi onako kako sama odluči. Bez takvog načelnog sporazuma opozicija može svoje prilike za pružanje kreativnog doprinosa iskoristiti za pokušaj preuzimanja kontrole. Na primjer, mogu pokušati da opstruiraju zakonodavne programe pobjednika – obično insinuacijama da je vlast nelegitimna. Lider Senata Mitch McConnell ušao je u legendu taktikama takve vrste. Pošto je ponosno objavio da mu je glavni cilj da Obama ne dobije drugi mandat – razvio je čitavu lepezu metoda da iskoristi sve zakonodavne procedure – kršeći pritom njihov duh – za opstrukciju svega što je šef države pokušavao da uradi. McConnell je bio loš gubitnik na dva načina: prvo, odbio je prihvatiti poraz, i drugo, bio je spreman ugroziti funkcioniranje političkog sistema bezobzirnim pokušajima nametanja partijskih ili, sasvim moguće, osobnih interesa. Jedna od teških posljedica uspona desnih populističkih partija i drugih antisistemskih grupa je gubitak institucije lojalne opozicije.
Da bismo spriječili da desničarski populisti i antisistemski lideri osvoje vlast, potrebno je da stranke čitavog političkog spektra – od krajnje ljevice do centra – udruže snage. To naročito važi u slučajevima kada je broj glasova koje dobijaju u opadanju, kao što je bilo u njemačkoj pokrajini Tiringiji 2019, kada je Alternativa za Njemačku prošla veoma dobro. Ali takav pristup – svi protiv jednog, jedan protiv svih – ima i opasne neželjene efekte. Kada se različite partije udruže da bi zaustavile populiste sa desnice, one time na neki način potvrđuju retoriku populističkih političara koji tvrde da partije starog kova samo žele da sačuvaju nezaslužene privilegije i da pravljenjem kartela blokiraju jedine prave predstavnike naroda.
Drugi, manje očigledan neželjeni efekat velikih koalicija je utisak da više nema smislenih političkih alternativa niti razlike između političara. Populistički lideri će podsjećati svoje pristalice da je „strankama establišmenta“ ionako stalo samo do pljačkanja države. Na primjer, ko je mogao pomisliti da će italijanski premijer Matteo Renzi, nominalno ljevičar – koji je obećavao da će obaviti rottamazione, da će doslovno „reciklirati“ stari sistem – napraviti sporazum o novom izbornom sistemu sa korumpiranim Berlusconijem? Tako je potvrdio sve što je populista Beppe Grillo govorio o korumpiranoj kasti tradicionalnih političara.
Takav potez ima još jedan, opasniji sporedni efekat. Ako su stranke na vlasti samo one koje pripadaju navodnom establišmentu i ako su samo antisistemske stranke isključene iz vlasti, onda ni opozicija koju ćemo dobiti neće biti lojalna već antisistemska. (Nacisti su za svoje političke protivnike koristili pogrdni termin Systempartien; danas Alternativa za Nemačku koristi isti izraz.) Opozicija koja sistematično nudi alternative, ali nije antisistemska, ključni je element predstavničke demokratije, a takva opozicija je novim razvojem događaja eliminirana. Političke partije to možda ne doživljavaju kao veliki gubitak, ali šteta nanijeta demokratiji je ogromna.
(TBT, Boston Review)