Piše: Loubna El Amine, thebosniatimes.ba
Bilo je teško zamisliti da situacija u Libanu postane lošija, ali se to ipak desilo. U vremenu teške ekonomske krize i pandemije korona virusa, eksplodiralo je 2.579 tona amonijum nitrata uskladištenog u bejrutskoj luci. Pošto je eksploziji prethodila vatra, telefonske kamere su već bile okrenute ka luci kada se podigao oblak u obliku pečurke. Većina video snimaka traje samo nekoliko sekundi, jer su ljudi koji su ih snimali oboreni na tlo. Slijede mutne slike okrenute naglavce, krici, vrištanje, zvuci molitve, metalnih i staklenih dijelova koji se razlijeću po okolini, zidova koji se ruše. Vidjela sam jedan snimak koji je očigledno snimio čovjek koji je zatim poginuo od eksplozije. Eksplozija je dosad ubila preko 170 ljudi, povredila 5.000, a 30.000 pretvorila u beskućnike.
Vijest mi je stigla preko WhatsAppa od mojih roditelja, čiji se stan nalazi na pet kilometara od luke. Vrata njihovog stana su se izvalila iz šarki. U njihovoj zgradi, kao i u mnogim zgradama još udaljenijim od luke, bilo je mnogo razbijenog stakla.
Uništene su četiri bolnice u času kada su zemlji hitno potrebni bolnički kreveti i medicinska oprema, jer raste broj zaraženih korona virusom. Eksplozija je uništila 85 odsto zaliha žita u času kada siromašne porodice već nisu mogle kupiti hljeb. Proizvodnja električne energije je teško pogođena u času kada je potrošnja već bila reducirana na 12 sati dnevno.
Prirodnu katastrofu koja bi sve to izazvala s razlogom bismo nazvali surovom. Ali ono što se dogodilo je gore od toga. Još ne znamo zašto se zapalio amonijum nitrat, ali znamo da je više od 2.500 tona tog hemijskog jedinjenja, vjerovatno pristiglog brodom koji se zaglavio u Bejrutu na svom putu za Mozambik, bilo uskladišteno u luci punih 6 godina. Jedan američki prijatelj me je s velikim čuđenjem pitao kako su vlasti Libana to dopustile. Pošto su mi poznati njihova korumpiranost i nemar, nije mi palo na pamet da bi se neko tome mogao čuditi.
Reakcije predsjednika, premijera i predsjednika skupštine na eksploziju bile su prigušene. Kao što neko reče na Twitteru, nisu se usuđivali da nas pogledaju u oči. Prepustili su pozornicu Emmanuelu Macronu, koji je ubrzo došao u Bejrut. Tu je održao govore, sreo se sa političarima i aktivistima civilnog društva i ponudio pomoć. Nikome nisu promakli kolonijalni tonovi te posjete. (Više od 50.000 ljudi je potpisalo peticiju kojom se Francuska poziva da preuzme kontrolu nad Libanom.) Francuski predsjednik je zasjenio članove libanske vlade. Država je bila odsutna iz slike i na druge načine. Jedan TV komentator se požalio da su imena mrtvih čitali ljekari, a članovi porodica nestalih pojavili su se u živom prijenosu samo da zamole za informacije o svojim najbližima. Proglašeno je vanredno stanje, ali su ruševine uglavnom raščišćavali volonteri.
Stalno me zaprepaštava način na koji libanski zvaničnici komuniciraju s javnošću: ministar zdravstva jadikuje nad stanjem zaliha hrane kao da to nema nikakve veze s njim; ministar komunikacija nas informira SMS porukama da je internet proradio kao prijatelj koji nam saopćava dobre vijesti, a ne kao zvaničnik koji je odgovoran za to što je internet prestao raditi; naš ambasador u jednoj prekomorskoj zemlji šalje podršku protestima koji traže smjenu vlade, kao da se slogani demonstranata ne odnose i na njega. Saopćenja vlade poslije eksplozije prate isti scenario: svi ministri su unezvjereni kao i bilo ko drugi, osuđuju krivce (neke druge) i obećavaju da će u budućnosti zemlju učiniti sigurnijom. Uhapšeno je 16 rukovodilaca luke. U trenutku pisanja ovog teksta još niko nije bio dao ostavku.
Jedna gošća u televizijskoj emisiji izrazila je svoj gnjev na ljude koji vladaju zemljom posljednjih 30 godina. Ali problemi su još stariji: prije 30 godina nismo imali mir i blagostanje, već petnaestogodišnji građanski rat, prije svega između milicija predvođenih ljudima koji su danas na vlasti. U tom ratu je poginulo najmanje 120.000 ljudi, a desetine hiljada su raseljene. I godine prije toga, između sticanja nezavisnosti i izbijanja građanskog rata, bile su ispunjene nizom sporadičnih sukoba.
U školi me nisu učili o historiji moje zemlje: udžbenik se završavao sa 1943. godinom. Umjesto toga, učili smo o uzrocima dva svjetska rata, o poduhvatima jednog posebno krvoločnog osmanskog oficira, o bijedi koju je izazvala najezda skakavaca 1915, o evakuaciji francuskih trupa 1943. Ne sjećam se da smo učili išta o ratovima koji su okrenuli maronitske seljake protiv druskih veleposjednika na planini Liban 60-ih godina 19. stoljeća. Sve čega se mogu sjetiti o 19. stoljeću iz mojih udžbenika historije su portreti raznih bradatih emira u živopisnim odorama.
Novi nacionalni školski program uveden je 1998, ali historija se i dalje završava 1943. Promjene su bile zamjenjivanje arapske književnosti svjetskom u (lošem) prijevodu, novi udžbenik filozofije u kome se najčešće pojavljivala riječ „treba“ (u njemu je i cijela lekcija posvećena sublimaciji želja) i uvođenje građanskog vaspitanja kao novog predmeta. Dok se historija završavala prije građanskih ratova, građansko vaspitanje se otiskivalo u sretnu budućnost. Učili smo o tome da je važno poštovati saobraćajne znake, ne bacati đubre po ulici i preuzeti aktivniju ulogu u životu svojih gradova – a sve to u zemlji bez semafora ili javnih parkova, gdje čak i na lokalnim izborima ljudi glasaju ne u mjestu u kome žive, već tamo gdje su rođeni njihovi nana i deda.
Tek kao student sam prvi put pročitala libanski ustav. Sa svojih 20 godina bila sam bezmalo iznenađena što takav dokument uopće postoji i što ga mogu pročitati. Ustav počinje riječima „Liban je suverena, slobodna i nezavisna zemlja“. Napisan je 1926, za vrijeme francuskog mandata, djelimično promijenjen po sticanju nezavisnosti 1943. i ponovo revidiran 1990, po završetku građanskog rata. Poslanička mjesta sada su podijeljena na jednake dijelove između kršćana i muslimana (prije 1990. odnos je bio 6 prema 5) a ovlaštenja (maronitskog kršćanskog) predsjednika smanjena su u korist (sunitskog muslimanskog) premijera i (šiitskog) predsjednika skupštine. Te „privremene odredbe“ uokvirene su klauzulama koje se odnose na „nacionalni cilj“ ukidanja „političkog konfesionalizma“. Politički konfesionalizam je „privremena“ mjera čiji je cilj da samu sebe ukine.
Ljudi u Libanu i izvan njega više puta su pozivali na ukidanje političkog konfesionalizma. Mnogi su se zalagali za svjetovnu državu i novi društveni ugovor između vlade i građana. Ali mene je počela opsjedati ideja privremenosti – uvijek prisutnog, a nikad ispunjenog obećanja o nečemu što je moglo biti i što još može biti – kao trajnoj osobini postkolonijalnih društava. U svakom slučaju, nije potreban novi društveni ugovor da bi se vlada spriječila da uskladišti 2.570 tona amonijum nitrata u blizini naseljenih oblasti. Osnovna ideja vladavine, koja je postojala hiljadama godina prije pojave moderne države, počiva na načelu quid pro quo: zaštita za poslušnost. Zašto da imamo bilo kakvu vlast ako nas ona ne štiti već, naprotiv, ugrožava? Problem, u krajnjoj liniji, nije vjersko sektaštvo, već ono što moderni sistem država dopušta i ne dopušta, koliko manevarskog prostora ostavlja ljudima, koliko im omogućuje da zamisle alternativne oblike vladavine.
Tokom pandemije, težnja ka globalnoj pravdi je ustuknula pred starijim stanovištem po kome je blagostanje unutrašnja stvar svake države. Pošto svi svuda trpe, nije bilo mnogo poziva da ljudima pomaže ijedna druga država osim njihove. Značajno je da je jedini (delimični) izuzetak od toga Evropska unija – jedini nadnacionalni poredak koji i postoji u ovom trenutku. Ali je značajno i ovo: u trenutku kada se u Libanu pojavio oblak u formi pečurke i kada je svijet to primijetio, iz magle i dima se kao potencijalni spasilac pojavio niko drugi do francuski predsjednik.
U knjizi Nacionalni diskurs i kolonijalni svijet (Nationalist Discourse and the Colonial World, 1986), Partha Chatterjee pokušava – i ne uspijeva – da nađe postkolonijalni nacionalizam različit od kolonijalnih ideja protiv kojih se borio. Postkolonijalni svijet je strukturno okovan kolonijalnim kategorijama, njegova mogućnost da se kreće izvan njih je ograničena. Prije eksplozije, jedina praktična opcija dostupna Libanu bila je program strukturnog prilagođavanja. Možda sad postoji druga opcija koja podrazumijeva neku verziju francuskog pokroviteljstva. Ali postoji i treća; otkrili su je oni koji sad sklanjaju ruševine i koji su se zakleli da će se boriti za izgubljene živote. Masovni protesti od prošlog oktobra možda su oslabili, ali revolucionarni duh na kome počivaju istrajava. Želim im da uspiju, uprkos svemu!
(TBT, London Review of Books)
