Piše: Lev Rubinstein, thebosniatimes.ba
Pušenje će te još jednom podsjetiti na to da si nesavršen.
Jedan od mojih davnih pjesničkih tekstova počinje riječima poznatim mnogim ruskim generacijama: „Mama je prala štok“.1 Francuskoj prevoditeljici, koja je prevodila moju knjižicu s tim tekstom, objasnio sam da su tom prilično besmislenom rečenicom započinjali školski bukvari iz različitih godina i desetljeća, pa čak i oni, čini se, dorevolucionarni.
„Aha! Razumijem!“ – rekla je prevoditeljica, otprilike moja vršnjakinja. „U našim bukvarima bila je tijekom mnogih desetljeća fraza koja je imala istu – ne po značenju, ali po funkciji – ulogu: Papa fumait une pipe (Tata je pušio lulu)“.
Možemo li danas zamisliti tu ili sličnu frazu u udžbenicima za prve razrede osnovne škole! U francuskom ili našem udžbeniku – svejedno! Nema šanse.
U mojem djetinjstvu drugačije su se odnosili prema pušenju nego danas. Koliko se sjećam, pušili su manje-više svi. Barem svi muškarci.
Moj tata nije „pušio lulu“, on je pušio obični Kazbek.2 Krajičkom svojeg dječjeg pamćenja zapamtio sam ga kao osobu koja puši cigaretu za cigaretom. I ne samо njega. Čitava naša komunalna kuhinja plovila je u neprestanom gustom dimu. Točnije u smjesi dva stalna dima – dima neprekidne proizvodnje faširanaca i dima motanih cigareta.
Prvi put sam pokušao zapaliti u osmom razredu osnovne škole. Jer su svi moji drugovi već odvažno pušili. Točno se sjećam da su to bile cigarete Šipka.
Kad sam uvukao par puta, zavrtjelo mi se u glavi. Zatim sam opet potegnuo, i skoro sam se ispovraćao. Pa još jednom: ponovno mi je bilo loše. No iz nekog razloga smatrao sam da trebam nastaviti. I nastavio sam.
Sudbina je htjela da gotovo svi moji drugovi ostave pušenje već krajem škole. A ja sam postao strastveni pušač.
Pušio sam više od pedeset godina i pušio sam jako mnogo.
I sve te s nesnosnom brzinom prohujale godine, prohujale su uz neprestanu pratnju razgovora o šteti pušenja.
Nikad neću zaboraviti dirljive i naivne, no apsolutno uzaludne napore moje mame na tom neplodnom tlu.
Otvarajući knjigu, ponekad bih umjesto trolejbusne karte ili listića otrgnutog dnevnog kalendara, koji su mi služili kao bookmark, otkrivao pedantni novinski izrezak u kojem se, razumije se, sasvim slučajno našao tekst o katastrofalnim posljedicama moje pogubne strasti.
Gotovo da bih zaplakao od ganuća, no to me nije spasilo od pušenja.
A da ne govorimo tek o strašnim natpisima na paklama cigareta – što je došlo kasnije…
Sasvim nedavno sam na školskoj ogradi nedaleko od moje kuće vidio smiješnu poruku ispisanu kredom: „Škola – uzrok pušenja“.
Kao prvo, taj natpis apsolutno odgovara stvarnosti, a kao drugo čini mi se kao suptilna i vesela parodija, zabavna parafraza mnogobrojnih „antipušačkih“ slogana, u kojima „pušenje“ nije posljedica, kao ovdje, nego upravo uzrok.
Čini mi se da su sve te jezive sličice na paklama i sva ta zlokobna upozorenja suviše strašni da bi nas valjano preplašili. Kao i horor filmovi.
Pušač uzima u ruke paklu, baca letimičan pogled na te horor pričice, i okreće je brže-bolje za svaki slučaj. Netko drugi, pun drskosti, još će se našaliti na taj račun. Ili će reći nešto u stilu: one laju, ali ne ujedaju.
Ja bih na paklama, naravno, pravio druge natpise. Koje bih želio pročitati. Neke – čak naglas. Natpise koje bi te nagnali da se zamisliš ili se prisjetiš izvora očitog ili skrivenog citata. Koje bi određivale ovaj ili onaj društveno-kulturni milje pojedinog pušača i odgovarale bi njegovim interesima i kulturnim zahtjevima.
Možemo posegnuti za klasicima svjetske ili ruske književnosti – to je win-win kombinacija.
Recimo: „Pušenje znači tajnu zlobu“.
Ili filozofskim klasikom: „Pušenje prekriva zvjezdano nebo nad mojom glavom i narušava moralni zakon u meni“.
Još bih predložio da se tiska na paklama upozorenje kao što je: „Pušenje pobuđuje tajnu tugu“.
Ili: „Pušenje će te još jednom podsjetiti na to da si nesavršen“.
Ili: „Pušenje pobuđuje stalne sumnje u vlastitu nevinost“.
Ili: „Pušenje povećava rizik od sunovraćenja u metafizički ponor“.
Ili nešto manje apstraktno i spekulativno, no zato praktičnije. Recimo: „Primjetni uspjesi vaših konkurenata posljedica su vašeg pušenja“.
Naravno, također i o zdravlju. No ne tako kategorično, ni tako primitivno kako se radi danas. Treba nježnije, umiljatije, veselije.
Koliko generacija zna za onu „pušenje – šteti vašem zdravlju“. Pa i dalje si ljudi govore, namigujući jedan drugome: „I? Hoćemo li zapaliti jednu nauštrb zdravlju?“ I s gusarskom drskošću škljocaju upaljačima.
Moj otac se okanio cigareta prilično rano. Čak se sjećam tog dana kad se to dogodilo. I jasno je zbog čega sam zapamtio taj dan. Zapamtio sam jer je to bio dan kad je Staljin umro. Je li postojala između ta dva događaja ikakva uzročno-posljedična veza ili je to jednostavno bila koincidencija, nikad nisam saznao. No datum sam, naravno, zapamtio.
Jako dobro sjećam se i dana kad sam ja ostavio pušenje, iako on nije popraćen nikakvim velikim kalendarskim datumom.
Relativno nedavno, prije par godina, morao sam boraviti u bolnici.
Nakratko, hvala bogu.
S prozora moje bolesničke sobe pucao je prekrasan pogled na tiho zeleno dvorište i na fragmente starinskog (klasicističkog) ansambla građevina.
Pogledavši kroz prozor, moji posjetitelji također su rekli: „Čovječe, kakav fantastičan pogled imaš!“
I zaista je pogled bio fantastičan. A u tim uvjetima privremene neizbježne svakodnevnice to uopće nije bilo malo.
Zato sam s vremena na vrijeme prilazio prozoru i zamišljeno buljio u lijepo (klasicističko!) krilo zgrade. Tajanstveno, tiho, čini se, nenastanjeno. Samo su dva-tri ugojena mačka besmisleno cupkali pored njegovih stalno, kako mi se činilo, zaključanih vrata.
Jednog jutra ponovno sam pogledao tamo i vidio pored ulaza grupu građana i građanki, u koroti, s buketima u rukama i filozofskim izrazima na licima.
I postoji li ikakva veza između te elegične slike i činjenice da od tog dana nisam popušio više ni jednu cigaretu, također ne znam. Mislim da najvjerojatnije nema nikakve veze.
(TBT, In liberty)
