TEME
Do promjena u islamskom svijetu moglo je
doći samo preko islama i da time Islamska deklaracija tvrdi da se muslimanski
svijet može promjeniti na osnovu sopstvenih vrijednosti i vlastite tradicije.
FOTO: Izetbegović (Arhiv)
Alija Izetbegović tvrdio je da od trinaest
optuženih, njih sedmorica nemaju nikakvu vezu sa okosnicom predmeta – da se
navodno oko Islamske deklaracije formirala neprijateljska grupa. Također, u
svojoj odbrani navodi da petoricu optuženika uopšte ne poznaje. Za samu
konstrukciju optužnice i procesa ustvrdio je da ona kao takva nema namjeru i
motiv da utvrdi istinu. Zamjerio je organizaciji suđenja zbog isključenja
javnosti uvođenjem propusnica za prisustvovanje suđenju. Izetbegović u svojoj
odbrani povredu javnosti glavnog pretresa doživljava kao sprječavanje javnosti
da se uvjeri u njegovu nevinost. Zatim je kritikovao štampu koja je lažno
prikazivala njegova opredjeljenja i činjenice o njemu.
Izetbegović se usprotivio optužbenom
inkriminišućem tumačenju Islamske deklaracije, za koju je potvrdio da ju je
napisao, ali je ustvrdio da ni u kom slučaju to nije programski tekst za
okupljanje neprijatelja protiv Jugoslavije. Odbacio je stav optužnice da je
putovanje u Iran bilo u namjeri neprijateljskog djela i odbacio da je imao
učešće u pisanju knjige „Muslimani u Jugoslaviji“ te je smatrao da komentari i
običan razgovor među prijateljima ne mogu biti i nisu neprijateljska
propaganda.
Izetbegović je potom objasnio da se bavio
pitanjima islama i muslimanskog svijeta i da je u periodu 1969. – 1970. godine
napisao Islamsku deklaraciju, ali također je naveo da to nije jedina njegova
intelektualna djelatnost o ovoj problematici i fenomenima. Iznio je da je
napisao dvadesetak članaka, kao i knjigu Islam između Istoka i Zapada koja je u
to vrijeme trebala biti objavljena u Sjedinjenim Američkim Državama, ali da
niti jedno od pobrojanih tekstova nije neprijateljske sadržine. Također,
objasnio je da je Islamska deklaracija najprije zamišljena kao monografski rad
o stanju i kretanju u islamskom svijetu te je potom napisao dio o zaostajanju u
razvoju muslimanskih zemalja. Naknadno je dopisao dio koji se bavio islamskim
poretkom tog doba. Istakao je u svom izlaganju da završivši tekst 1970. godine
isti nije mijenjao i da to nikad nije bio program, već monografska studija.
Izetbegović je objašnjavao da su u tekstu
Islamske deklaracije dominirale dvije ideje, prva je bila da je muslimanska
inteligencija prozapadna, a narod promuslimanski i da je inteligencija otuđena
od naroda u muslimanskim državama. Za drugu ideju je istakao da je do promjena
u islamskom svijetu jedino moglo doći samo preko islama i da time Islamska
deklaracija tvrdi da se muslimanski svijet može promjeniti na osnovu sopstvenih
vrijednosti i vlastite tradicije. Također je istakao da se ostali dijelovi
teksta bave određenim globalnim pitanjima savremenog svijeta u kojem se mogu
pronaći statistički podaci o stanju kulturnih i socijalnih problema u pojedinim
zemljama. On ističe da u tekstu zapravo daje kritički osvrt na obrazovni sistem
te specifičan islamski pristup obnovi preko ljudi i njihovih osjećanja, a ne
preko zakona.
Vezano za drugi dio Deklaracije,
Izetbegović objašnjava da se bavio pitanjem da li je izvediv poredak modernog i
tolerantnog islama i da je potom analizirao pojedine teze Islamske deklaracije.
Za treći odjeljak sudu je objasnio da se bavio suočavanjem islama sa dvije
velike monoteističke religije – hrišćanstvom i judaizmom, kao i sa dva
dominantna društvena sistema – kapitalizmom i socijalizmom.
Vezano za Deklaraciju i za njeno značenje i
namjere, Izetbegović je zaključio da to nije neprijateljski tekst jer je
Deklaracija tretirala svjetske probleme, a ne probleme u Jugoslaviji. Predložio
je da se obavi integralno čitanje teksta kako bi se sud uvjerio, jer se o
Deklaraciji ne može suditi na način na koji to radi optužba, na osnovu citata
uzetih iz konteksta. Podcrtao je više puta da se Deklaracija ne odnosi na
Jugoslaviju pa je samim tim svako referisanje na uzete citate zlonamjerno
čitanje. Također se pozvao na tezu 16: „Islamski poredak može se ostvariti samo
u zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva. Bez ove većine islamski
poredak se svodi na golu vlast (jer nedostaje drugi uslov: islamsko društvo) i
može se pretvoriti u tiraniju …“ . Deklaracija je i prevođena upravo zato što
nije pisana za područje Jugoslavije.
Pored iznesenog objasnio je također i čin
davanja Deklaracije svom prijatelju Omeru Behmenu iz razloga provjere
intelektualne vrijednosti teksta, kao i Rusmiru Mahmutčehajiću kojeg je
promovisao kao marksistu. Sam čin prevođenja, kako je istakao, ukazivao je na
to da nije bila namjenjena domaćim čitaocima, već onima koji govore arapski,
turski, engleski i njemački jezik. Posebno je govorio o neznanju,
neobavještenosti i zloj namjeri u tome što se traži podudarnost između programa
organizacije Mladi muslimani i Islamske deklaracije.
U svom iskazu, Izetbegović je govorio i o
montaži optužnice koja želi ubacivanjem Teufika Velagića prikazati
neprijateljske namjere. Ustvrdio je da je Deklaraciju napisao 1970. godine, a
da je Velagića upoznao 1975. godine i da je ovaj tekst već bio preveden na
arapski, engleski i njemački jezik. Također je istakao da ni Omer Behmen nije
učestvovao u oblikovanju teksta, jer je tekst Omeru predao nakon što je napisan
i preveden na već pomenute strane jezike. Negirao je da je sa Islamskom
deklaracijom upoznao lica kako je navedeno u optužnici, kao i da je bilo što iz
tog teksta govoreno na predavanjima u Tabačkom mesdžidu. Također je negirao i
da je pisao tekst Muslimani u Jugoslaviji, ali da mu je poznat te da je pod tim
naslovom održao referat Šerburku, u Kanadi u decembru 1981. godine, koji nije
predmet inkriminacije.
Izetbegović je potom objašnjavao da su
tvrdnje koje su iznesene u optužnici, da je vršio neprijateljsku propagandu
pred svojim prijateljima, apsolutna besmislica. Nije negirao da je namjeravao
putovati u Iran, ali putovanje nije ostvario uz navode razloga zašto je želio
putovati.
Pitanja koja su postavljana Izetbegoviću
tokom procesa mogla su se kvalifikovati čak i kao lična, u daljnjem tekstu
slijedi dijalog kao primjer za prethodno navedenu konstataciju.
Tužilac: „Da
li ste ijednom rečenicom naglasili da se Islamska deklaracija“ ne odnosi na
SFRJ?“
Izetbegović: „Ne, jer nije bilo potrebe. Iz sadržine teksta to je sasvim
očigledno.“
Tužilac: „Koga
ubrajate u onih sedamsto miliona muslimana u svijetu? Da li i mene ubrajate u
taj islamski svijet?“
Izetbegović: „Ubrajam države gdje su muslimani većina stanovništva – od
Maroka do Indonezije. Osim toga, vi niste muslimanka, vi ste možda Muslimanka
sa velikim „M“.“
Tužilac: „Zašto
ste se zalagali za anonimnost autora Deklaracije?“
Izetbegović: „Zbog kompleksa. U muslimanskim zemljama sa nepovjerenjem gledaju
na tekstove koji dolaze iz sredina kao što je Jugoslavija. I drugo, stvarno sam
se bojao mogućnosti da se sa mnom desi ovo što se desilo, to jest da se prema
meni postupi ovako kao što ste vi postupili.“
Tužilac: „U
svojoj ste odbrani iznijeli tvrdnju da je Islamska deklaracija zagovarala
moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to moderan i human sistem
koji nigdje ne pominje nesvrstanost i samoupravljanje?“
Izetbegović: „Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravljanje. Ne
poričem vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i
moderni.“
(The Bosnia Times)