Piše: Harold James, thebosniatimes.ba
Petodnevni sastanak Evropskog vijeća radi donošenja budžeta od 2021. do 2027. i hitnog finansijskog paketa zbog kovida 19 imao je sva obilježja samita Evropske unije: duge noćne diskusije, prijetnje nekih lidera da će otići bez dogovora i francusko-njemačko zalaganje za dil.
Prirodno, sve se završilo nezadovoljavajućim kompromisom.
Evropski lideri su se složili da samo 390 milijardi eura, od ukupno 750 milijardi ukupnog paketa, opredijele u obliku donacija, a preostalih 360 kao zajmove zbog „četvoro džimrija“ (Austrija, Danska, Holandija i Švedska) koji su insistirali da brojka počinje cifrom tri. Je li ovaj aranžman išta bolji od posljednjeg nezadovoljavajućeg kompromisa u sporom kretanju Evrope ka dubljoj integraciji?
Sedamdeset godina je mantra Evrope bila da ona raste odgovarajući na krize.
Početni podstrek integraciji kasnih pedesetih godina XX vijeka bio je Hladni rat.
Monetarna integracija ranih devedesetih nastupila je usled geopolitičke vododjelnice uzrokovane krajem tog sukoba.
Nedavno su mnogi polagali nade da će kombinirani izazovi imigracije, klimatskih promjena, ruskog revanšizma, izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a i Brexita dati ubrzanje evropskom projektu koji je izgledalo da posustaje.
Naizgled je iskoristila ekonomsku krizu uzrokovanu pandemijom da preuzme inicijativu.
Međutim, generalno govoreći, ekonomske krize nisu bile dobre za evropsku integraciju. Naprotiv, one su sklone da stvaraju podjele među Evropljanima u vezi s tim šta je uzrokovalo probleme i kako ih riješiti.
Od 2010. do 2012, kada su nastupile napetosti između sjevera i juga, pa između istoka i zapada, euro je gotovo propao preteći da uruši čitavu Evropsku uniju.
Za razliku od te krize, pandemija očito nije izazvana bilo kakvom političkom greškom (ili makar greškom Evropljana). Zbog „incidentnosti“ virusa, njegovog širenja i manje više uzgrednih ekonomskih posljedica, ispravno je težiti solidarnosti kao sredstvu kolektivne zaloge.
Otuda je novi oblik mutualizacije duga u središtu novog dila.
EU će po prvi put distribuirati dug, koji će podržati vlade država članica i koji će biti servisiran preko zajedničkog poreskog mehanizma pod okriljem Evropske komisije.
Prema tome, sporazum je presedan i bit će da će investitorima koji traže sigurno nebo, a koje nije dolar, evro učiniti privlačnijim. Izgleda da je Evropa dostigla svoj „hamiltonski trenutak“.
Prvi američki ministar finansija Alexander Hamilton je 1790. učinio da vlada preuzme dugove američkih država nakupljene tokom Rata za nezavisnost i potom ih servisira preko prihoda od uvoznih carina.
Međutim, kompromisno rešenje ostavilo je čežnjivim one koji su tražili donacije i zajmove od EU uz više uvjeta. Takvi predlozi su odmah prizvali u sjećanje bolne uspomene na krizu eura, kada su vlade pogođene krizom težile učešću treće strane koja bi je rasteretila obaveza.
To je vodilo dvostrukoj diskreditaciji: te vlade su se činile nesposobnim i kukavičkim, dok je treća strana – bila to Njemačka ili „Evropa“ – postala oličenje okrutnosti i nepožrtvovanosti.
I prije posljednjeg samita bilo je jasno da stara forma uvjetovanja (iz krize evra) neće biti podesna.
Zamjenik premijera Španije Pablo Iglesijas iz ljevičarske stranke Podemos pohvalio je dogovor jer nije podrazumijevao „muškarce u crnom“ koji će sprovoditi prinudu štednje ili nametati druge uslove.
Evropski mehanizam za stabilnost, koji je uz veliku političku cijenu napravljen 2012, nije spominjan u nedavnim diskusijama.
Ali prijedlozi uslovljavanja su ovaj put više imali veze s politikom nego sa ekonomijom. Ideja je bila da se od onih kojima se daje pomoć EU traži da podržavaju vladavinu prava, nezavisnost pravosuđa, slobodu štampe i akademske slobode.
„Nema Evrope bez vladavine prava“, kako je to prošle godine rekao tadašnji predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk.
Ali na kraju su neliberalne vlade Poljske i Mađarske sebi pribavile velike iznose bez ikakvih garancija da će biti zaustavljene u daljem urušavanju svojih demokratskih institucija.
Historijski gledano, uvođenje vladavine prava u okviru velikih federalnih struktura rijetko kada je teklo glatko. Pogledajmo Sjedinjene Države u kojima je Hamiltonov značajan manevar bio tek početak.
Tokom perioda obnove poslije građanskog rata, vojska Unije predsjednika Julisisa Granta uvela je biračko pravo i druga građanska prava bivšim robovima u nekadašnjoj Konfederaciji. Nacionalna garda je 1957. sprovela desegregaciju u školama u Arkanzasu. A predsjednik John Kennedy je 1963. Nacionalnu gardu poslao na Univerzitet Alabama.
Uz stvaranje mnogo više napetosti, Trumpova administracija sada šalje federalnu policiju na demonstrante protivno želji država i lokalnih vlada.
Vojnici u neobilježenim zelenim uniformama pojavili su se na ulicama Portlanda i Seattla, a sekretar za odbranu SAD je o ulicama govorio kao o „bojištima“. Sadašnji nemiri u Americi su upravo ono što Evropljani hoće da izbjegnu.
U svakom slučaju, scenario sa Nacionalnom gardom je u savremenoj Evropi nezamisliv. Neće biti nikakvih evropskih trupa koje bi išle podržati akademske slobode ili LGBT prava u bilo kojoj državi članici.
Niko ne traži grantovsko sprovođenje hamiltonovskog trenutka i niko ne osporava da su muškarci u zelenom veća prijetnja nego muškarci u crnom.
Savremena evropska uprava zasnovana je na ubjeđivanju i racionalnom diskursu.
Pa ipak, jedini način da civilizirana Evropa funkcionira jeste primjena političkog uvjetovanja. Odbrana evropskih vrijednosti zahtijeva kažnjavanje sistemskih kršenja zakona, kako suspenzijom biračkih prava desperadosa u procesu odlučivanja u EU, tako i uskraćivanjem fondova.
Evropa neće biti izgrađena fiskalnim transferima i obavezama koje iz njih proizlaze. Najzad, Tusk je u pravu: Evropske unije ne može biti osim ako se sve njene članice ne pridržavaju istih standarda.
/Autor je profesor historije i međunarodnih poslova na Princetonu/
(TBT, Project Syndicate)