Piše: Ezgi Başaran, thebosniatimes.ba
Luda svakodnevna politika u Turskoj ponekad nas zbunjuje i ometa u tumačenju bitnih dešavanja iz šire perspektive. Bojim se da bi pretvaranje Aja Sofije u džamiju mogao biti jedan od onih događaja koji su sada izgubljeni u haotičnom komentiranju. Za širu perspektivu, razgovarala sam s francuskim politologom profesorom Olivierom Royem, koji od sredine 90-ih tvrdi da islamistički projekt ne uspijeva. Tvrdi da su glavni principi islamističkog projekta – izgradnja islamske države, šerijatizacija ustava – danas tek jedva privlačni običnim muslimanima. Zašto?
NISU OČARANI ISLAMIZMOM
Prema Royu, generaciju očarana islamizmom ili zainteresirana za njega činili su ljudi koji su bili mladi u 80-im godinama i početkom 90-ih. Prije njih, nacionalizam je bio dominantna ideologija, predvođena [Gamal Abdel] Nasserom u Egiptu i strankom Baath u Siriji i Iraku. U skladu s nacionalizmom, postojao je i sveobuhvatni pogled islama na društvo. Na primjer, stranka Baath bila je sekularna, ali je također prihvatila islamski holistički pogled na društvo. Pored toga, od sredine 20. stoljeća, postojala je specifična politička kultura koja se vrtila oko harizmatičnih vođa, poput Nassera, Khomeinija i Sadama Huseina. Ova politička kultura sada je mrtva među novom generacijom. Bili smo svjedoci da tzv. Arapsko proljeće nije bilo ideološko i da ga nisu vodili harizmatični vođe.
Iako Roy priznaje Erdogana kao harizmatičnog vođu, vjeruje da Erdogan pripada zastarjeloj političkoj kulturi: „Mnogi ljudi koji su uz njega bili su mladi 80-ih godina. Erdogan je sada stariji čovjek, kao i njegovi glavni pristalice. Erdogan je vođen ovom starom političkom kulturom, koja je očito neliberalna i izgubila je svoju privlačnost. U početku je AKP bio uspješan sve dok je ekonomija stajala dobro. Bilo je jasno da je AKP vodio pravi ekonomski program, ali taj je program pokrenut prije nego što je stranka došla na vlast. Međutim, bilo je pametno slijediti taj program i razvoj koji se primjećivao u izgradnji novih cesta i objekata, ne samo u velikim gradovima, već i na selu – u Anadoliji. Ako uporedite Tursku iz 1990-ih s, recimo, Turskom iz 2010, vidjet ćete potpunu modernizaciju u pogledu usluga. Stoga su mnogi Anadolci glasali za AKP jer je ona simbolizirala ekonomski i društveni napredak. Međutim, sada se čak i među biračkim tijelom AKP-a pojavio određeni stepen sekularizma, što je dovelo do odupiranja većoj islamizaciji u njihovim srcima i glavama. U Turskoj je rasprava o islamu, koju su devedesetih godina vodili islamistički intelektualci, nestala. Toga više nema.”
Za Roya postoje dva razloga zbog kojih u Turskoj nema tako burne rasprave o islamu: „Prvo, vlada za koju se nekad vjerovalo da je islamistička marginalizirala je intelektualce i izbacila ih iz igre. Drugo, Turska je – sociološki gledano, defacto otvoreno društvo. Postoje, naravno, male grupe tvrdolinijaških islamista; međutim, većina običnih ljudi u Turskoj ne brine mnogo o islamu. Također je važno da AKP nikada nije imao kontrolu nad širim vjerskim mrežama. Profesionalne vjerske kadrove pružao je njegov sada vrhovni neprijatelj, pokret Gulenovaca. Neuspjeli državni udar zadao je i psihološki i politički udarac Erdoganu, jer se pokazalo tačno da su ga gulenisti izdali. Erdoganova odmazda nakon državnog udara protiv vjerskih i političkih mreža također je značila da je izgubio kontrolu čak i nad Imam Hatip školama i džamijama u Evropi, Aziji i Africi, jer AKP sam po sebi nema sredstva za kontrolu tih mreža, iako se jako trudi. Osim toga, Erdogan je izgubio kontrolu nad ekonomijom. Izgubio je tehnokrate poput Alija Babacana i liberalno krilo. AKP nije mogla ispuniti najveće obećanje islamista o suzbijanju korupcije. Upravo iz tih razloga, Erdoganu su preostali samo simboli kao alati za konsolidaciju biračkog tijela. U tom smislu, šta je bolji simbol od pretvaranja Aja Sofije u džamiju. Erdogan nije mogao islamizirati umove, pa pokušava islamizirati građevine. To je suština preobrazbe Aja Sofije.”
Vodeći intelektualci islamističkog učenja, poput Asafa Bayata, Johna L. Esposita, Francesca Cavatorta, Françoisa Burgata i samog Roya, tvrde su da su pojava i mandat AKP-a savršeni primjeri postislamizma (kako navodi Bayat) što, ugrubo, znači napuštanje određenih temeljnih principa islamizma, poput postavljanja šerijata za temelj ustava. Postislamizam je akademski okvir, a nije jasno kako se on primjenjuje u praksi. Pitala sam se kako će Roy to objasniti kad posmatra put postislamističkih stranaka poput AKP-a, Ennahde u Tunisu ili PJD-a u Maroku. Prema Royu, nema nikakvog objašnjenja u gledanju na današnji AKP kao “današnji AKP je Erdogan i ništa više.” Nastavio je: „Međutim, Abdullah Gul i Ahmet Davutoğlu bili su savršeni primjeri postislamizma jer su razumjeli neuspjehe islamističkog projekta i preoblikovali svoju političku praksu. Erdogan, s druge strane, nije uspostavio postislamistički kurs unutar društva i pokreta.”
S druge strane, lideri tuniske Ennahde “shvatili su da pridržavanje islamističke agende neće prolaziti u Tunisu.” Druga kritična tačka je da Ennahda ima mnogo žena unutar stranačkih institucija i tijela koja donose odluke: “Mnoge od tih žena su kćeri starije generacije Nahdawija. Na primjer, iako nose mahramu, Ennahdine političarke ne podržavaju tradicionalni porodični i društveni sistem koji žene veže za domaćinstva. Vidimo sličan slučaj s marokanskim ženama koje rade za PJD ili nešto oko te stranke. Dakle, druga generacija islamskih ili islamističkih žena pokretačka je sila koja stoji iza transformacije islamističkog projekta i njegove evolucije prema postislamizmu. Vratimo li se Ennahdi i Ghannouchiju, u njihovom stavu nije ostalo mnogo toga u smislu ‘islamističnosti’. Na primjer, danas se vodi suđenje tuniskoj blogerici koja se šalila na račun islama. Ko neprestano napada tu blogericu [Emna Chargui] i želi da ona bude kažnjena? Ne Ennahda, već sama država. Ko napada homoseksualce u Maroku? Ne PJD, već država, monarhija. Dok mainstream islamisti uglavnom šute, države vrše represiju nad feministicama i LGBT osobama. Još uvijek su državni aparati s autoritarnom pozadinom ti koji nastoje kontrolirati društvo koristeći konzervativizam.”
ZAŠTO ISLAMISTI ŠUTE
Zašto islamisti šute? “Zato što nemaju što ponuditi, nemaju što predložiti, nemaju šta staviti na sto”, kaže Roy. “Ne mogu postati liberalna ljevičarska stranka. Ne žele da ih se smatra socijalno konzervativnim kako bi još uvijek imali priliku kod mladih. Njihove vjerske ruke uglavnom su slomljene jer država kontrolira džamije. Ni imami ni ne žele da ih kontrolira politička stranka.”
Ako je to slučaj, postavlja se pitanje kako i zašto prilično znatan dio marokanskog, tuniskog i turskog naroda glasa za ove islamističke stranke?
“Postoji dio u svakom društvu koji se odluči za tradicionalne konzervativne stranke”, priznaje Roy. “Za te izborne jedinice ono što preostaje od islamističkih stranaka je dobro i dovoljno. Te stranke igraju parlamentarnu igru, što znači da ne pozivaju na džihad ili šerijat. Njihov program nije islamizacija, već ponovna tradicionalizacija društva i to privlači određene segmente društva.” Međutim, prema Royu, u narativu islamista dolazi do opipljivog pomaka: „Na primjer, prema Ennahdi, ne treba islamizirati politiku ili društvo, već islam treba biti povezan s tuniskim identitetom. Dakle, ljudi djeluju ne u ime Kur'ana, već u ime tradicije. Ovaj je koncept sličan turskom. Stalno osvrtanje AKP-a na osmansko doba predstavlja pokušaj “civiliziranja” islamističkog diskursa u domaćoj politici. ” Roy također tvrdi da su izborne jedinice mainstream islamističkih stranaka na Bliskom istoku – posebno u Magrebu – u fazi spore sekularizacije. Pod sekularizacijom podrazumijeva da su ljudi prihvatili ideju da je religija privatna stvar:
“Na primjer, u Maroku postoji pokret koji kaže da postite ako želite postiti, ali ako ne postim, nemam se razloga kriti. U Tunisu su tokom ramazana restorani sada otvoreni u oblastima gdje živi srednji sloj društva i redovno poslužuju vani. U Alžiru se pokret HIRAK ponaša kao sekularna stranka. U njihovom repertoaru ne možete pronaći niti jedan islamski slogan. Fascinantno je jer da je prije 20 godina postojao pokret poput Hiraka, nadglasali bi ga islamisti ili islamistički duh ili slogani. Opet, kada se osvrnemo na prošlogodišnje proteste u Alžiru, na ulici vidimo stotine hiljada ljudi, a ni jedan islamski slogan. Oni ne vjeruju u staru generaciju islamista i to je ono što ja nazivam neuspjehom islama. ”
“AKP nije bliskoistočni pokret, a to je problem za Erdogana”, kaže Roy. “U tom je smislu Ataturk pobijedio. Turska je zapadna i evropska u široj perspektivi, koja uključuje i Rusiju. Ovo je veliki problem za Erdogana jer jedina karta na koju može igrati je osmanska, a ona ne funkcionira. Arapi ne žele da se Turci vrate. Osmanska karta potpuno je diskreditirana na Bliskom istoku. Na primjer, da se libijska vlada složila s Turskom, bilo bi samo zato što je Turska snabdijeva oružjem i novcem. Dok Erdogan taj odnos predstavlja kao osmansku podršku, to je obična transakcija između država koja nije popularna među Libijcima. Vlada u Tripoliju razmatra mogućnosti i vidi da postoji samo jedan pouzdan saveznik, a to je Turska. Dakle, oni uzimaju ono što im pruža Erdogan. Međutim, Erdoganov narativ, osmanski, kod njih ne prolazi.
Druga važna stvar je da Turska nije islamsko društvo. U tom smislu, pored Ataturka, pobijedio je i sekularizam. Iako većina turskog stanovništva tvrdi da prakticiraju svoju vjeru, oni ne žele da islam bude glavni pokretač zakonodavstva i društva.”
Kako Roy ocjenjuje bliske odnose AKP-a s islamističkim nedržavnim akterima u Siriji i Libiji, Ennahdom u Tunisu ili egipatskim Muslimanskim bratstvom? Kaže kako vjeruje da “ti odnosi samo dokazuju da Erdogan sanja osmanski san. Da bi ga ostvario, potrebni su mu autohtoni alati i to je ono što pružaju partnerstva u Tunisu, Libiji, Siriji i egipatskom MB-u. Međutim, ti alati ne djeluju baš onako kako je Erdogan zamislio u svojoj strategiji jer, na primjer, Ghannouchi je tuniski glumac i patriota. Samo zato što su arapski islamistički akteri sretni jer imaju podršku Turske, ne znači da su spremni umanjiti svoj nacionalni suverenitet zbog Erdoganovog osmanskog sna.” U sličnom smislu, Roy vidi pogrešnu procjenu u preobrazbi Aja Sofije u džamiju, jer je to pravoslavna crkva. Putinova politika je da bude branilac pravoslavlja. Stoga je prenamjena Aja Sofije velik udarac Rusiji, koja je, čini se, jedini turski partner u nestabilnim ratnim područjima poput Sirije i Libije. Dakle, Erdogan je nanio udarac Putinu, a ne Papi. Druga pogrešna računica dolazi iz zanemarivanja dijaloga između muslimana i kršćana. Posljednjih nekoliko godina taj dijalog vode Arapi, a pokrenut je u Abu Dhabiju, koji je Papa posjetio 2019. Bila sam tamo i svjedočila sastancima dva princa i imama džamije Al-Azhar sa Papom. Toga dana otvorena je kršćanska crkva u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a Papa je predvodio misu. Ironično je da se, dok se zaljevske zemlje otvaraju kršćanima, Turska zatvara.”
Kao što ovaj intervju još jednom dokazuje, Roy i dalje odlučno podržava svoju 25-godišnju tvrdnju da je politički islam propao. „Nije iznenađenje da i dalje stojim iza svoje tvrdnje“, kaže on. „Ono što je zanimljivo je da su sami islamisti priznali moj argument da je politički islam propao. Sada je rasprava unutar akademske zajednice da mnogi moji kolege tvrde da islamisti djeluju isključivo iz praktičnih razloga, ali u stvari, oni su još uvijek u svom mentalnom sklopu islamisti. Moje je mišljenje da nas ne bi trebalo brinuti šta im je u glavi. Prvo, zato što ne postoji način da se naučno utvrdi šta je nekome na umu, a drugo, ono što je važno je njihovo djelovanje.”
(TBT, duvar.english)