Niti ima zakona, niti igdje išta piše. Ali građanima Turkmenistana nije potrebno mnogo objašnjavati kad čuju kako se njihovom “voljenom” predsjedniku Gurbanguliju Berdimuhamedovu ne sviđaju crni, čak niti tamni automobili. Pogotovo u glavnom gradu Ašgabatu su mnogi vlasnici takvih vozila požurili prodati ih – ili posjetili prvog majstora kako bi ih prebojio u bijelo.
To nam svjedoče u organizaciji Turkmenske inicijative za ljudska prava (TIHR) – kojoj u jednopartijskoj državi kao što je Turkmenistan bio i ostao još od doba dok je bio sovjetska republika – naravno da nema mjesta u domovini nego joj je sjedište u Beču.
Kod boje automobila je sve to tek glasina, ali tamošnji građani su se već navikli kako njihovom vladaru baš svašta može “puknuti” u glavu i da s tim onda nema šale. U toj zemlji na istočnoj obali Kaspijskog jezera ima mnogo pravila i zakona koji nigdje ne pišu, ali ih se svi pridržavaju.
Kad kaže predsjednik…
Najčešće je dovoljno da predsjednik tek nešto kaže pa da to postane nešto kao zakon, objašnjava lider opozicijske Republikanske stranke Nurmuhamet Hanamaov – koji naravno živi u egzilu: “U Turkmenistanu nije potrebno donositi nekakve zakone. Dovoljno je da predsjednik usmeno izda neki nalog ili potpiše dekret kojeg niko neće nikad niti vidjeti.”
Jer sadašnji predsjednik je i u tome tek nastavio tradiciju “Oca Turkmenistana” i u socijalizmu glavnog tajnika tamošnje Komunističke partije Saparmirata Nijazova. Zapravo je bilo iznenađenje što je na prvim izborima 1990. on izabran sa “samo” 98,3% glasova – jer protivnika niti na tim, niti na bilo kojim drugim “demokratskim” izborima nije imao. Njegove predsjedničke odluke su doista prava kolekcija bizarnosti: na primjer ne samo da je zabranio balet i operu kao “nepotrebne”, nego je ukinuo cirkuse, akademiju znanosti i potpuno obustavio isplatu penzija. Po njegovom mišljenju, dovoljno je da mlađi članovi obitelji vode računa o starijim.
Čitava vladavina Nijazova bila je prava škola novog tumačenja pojma kulta ličnosti: sa skromnim objašnjenjem kako “to traži narod” Turkmenistan je bio prepun slika i spomenika i Nijazova i njegove majke. Isto tako dekretom je ukinuo riječ “hljeb” i zamijenio ga riječju Gurbansoltan edže – kako se zvala njegova mama.
Zubaru nije smetalo
Po sebi je nazvao i jedan meteor, a promijenio je i imena mjeseci: prvi se naravno zvao po njemu, drugi po njegovoj majci, a bio je i mjesec nazvan po pjesničkom djelu kojeg je on sročio – i koji je bio, ako ne baš jedini, a ono najvažniji sadržaj školske nastave. Hronično gojazan zabranio je pušenje svima kad su liječnici njemu zabranili pušiti, ali s liječnicima nikad nije bio u dobrim odnosima: tako je 2004. otpustio 15.000 medicinskih radnika u zemlji i dao zatvoriti sve bolnice osim onih u glavnom gradu.
Njegov tadašnji ministar zdravstva – i sadašnji predsjednik Turkmenistana Berdimuhamedov nije se protivio takvim mjerama. Konačno, on nije niti liječnik nego zubar, no i o tome je Nijazov imao svojih predstava. Naime on je isto tako dekretom zabranio zlatne zube i rekao neka mladi radije “glođu kosti” pa će im i zubi biti zdravi. A sve to iako je Turkmenistan do onda doista bila zemlja “zlatnog smješka”: mnogi su dali vaditi i zdrave zube kako bi stavili zlatne umetke koji su označavali socijalni status. Naravno da je za kolege Bardimuhamedova bilo mnogo posla…
Najveće ludosti ipak ukinute
Mada prvi diktator Turkmenistana nije vjerovao da će se to ikad dogoditi, ipak je 2006. objavljeno kako je Nijazov preminuo. Već organizaciju pokopa je preuzeo sadašnji predsjednik Berdimuhamedov, a 2012. je i “izabran” s već zabrinjavajuće malenim postotkom pristalica – 97,14%. Ali to je bilo samo zato jer je našao još osam protukandidata čija je glavna zadaća bila u predizbornoj borbi isticati veličinu i zasluge predsjednika. Sve to nije nikad bila šala: 2002. je na Nijazova navodno pokušan atentat na što je odgovorio nasiljem i masovnim hapšenjem svih potencijalnih “državnih neprijatelja” i njihovih obitelji.
Čak i predstavnici opozicije u inozemstvu sadašnjem predsjedniku priznaju kako je ukinuo one najveće ludosti prvog diktatora: mjeseci se opet zovu po starom, kruh je opet čorek, a opet se isplaćuju i penzije. No očito je posebno opsjednut automobilima, a stil vladavine nije bitno drugačiji: ne samo da je zabranio uvoz automobila starijih od dvije godine, nego je “neslužbeno” i ženama Turkmenistana priopćeno kako nemaju što tražiti za upravljačem automobila.
Kad predsjednik ne voli tamno
A sad i boja: predsjednik je poznat kako više voli svijetle i pastelne boje pa je tako i tamno crvena boja koja je ne samo tipična za tamošnje tepihe, nego se nalazi i na zastavi te zemlje, sve češće svjetlijih tonova. Kad je riječ o boji osobnih vozila “poželjna” je bijela, u najgorem slučaju krem ili žućkasta, nekako još ide i srebrna.
Naravno da lakiraonice trljaju ruke – i nema ih malo koje su u vlasništvu ljudi iz kruga predsjednika: već su podigli cijene za lakiranje automobila, ali navala je golema. Mnogim Turkmencima je vozilo glavni izvor prihoda – bilo da su taksisti ili mali prijevoznici, a to je za njih težak udarac po džepu, objašnjava nam Hanamov.
Jer izbora nema: niko ne zna hoće li od slijedeće godine doista biti zabranjeni crni i tamni automobili, ali prije svega u glavnom gradu Ašgabatu prometna policija već zaustavlja takve automobile i vlasnicima “savjetuje” prebojiti ih. Jer tako se navodno štedi energija pod suncem Turkmenistana.
U svakom slučaju i u mnoštvu službenih automobila predsjednika doista ima i svijetlih vozila. Ali naravno da je tu i jedan posve crni terenac.
(TBT, DW)