Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
U trenutku izbijanja krize, Kina je već bila najveći svjetski izvoznik ključnih medicinskih proizvoda i obezbjeđivala je više od polovine potreba za ličnom zaštitnom opremom u Evropi i Americi. „Kina je pripremila teren za dominaciju na tržištu zaštitne i medicinske opreme u dolazećim godinama“, konstatira se u članku nedavno objavljenom u New York Timesu.
Istina je da je u trenutku kada se počela okretati globalnim tržištima Kina na svojoj strani imala prednost gotovo neiscrpnih rezervi jeftine radne snage. Ali danas je očigledno da dominacija kineskih proizvođača nije rezultat samo nesputanog djelovanja tržišnih sila.
Značajno uvećanje udjela kineskih proizvođača na globalnom tržištu medicinskih proizvoda i opreme bilo je definirano kao jedan od ciljeva države još 2015. u strateškom planu Made in China 2025. U članku u New York Timesu detaljno je opisano kako je država dodjeljivala jeftine placeve za izgradnju fabrika, odobravala subvencionirane kredite, upućivala državna preduzeća da proizvode najvažnije sirovine i stimulirala lokalne lance snabdijevanja insistiranjem da bolnice i preduzeća kupuju lokalne proizvode.
Na primer, u Sečuanu, drugoj po veličini kineskoj provinciji, broj kategorija u kojima je dozvoljen uvoz medicinske opreme iz inozemstva bio je prepolovljen. Većina bolnica je morala da se snabdijeva kod lokalnih proizvođača i samo nekoliko vrhunskih ustanova je imalo pravo uvoza.
Zapadni mediji su danas puni izvještaja o „riješenosti Kine da preuzme kontrolu nad polugama i zupčanicima globalne industrije”, kao što je rečeno u NYT-u. Uloga koju Kina ima u svjetskoj ekonomiji ne opisuje se više u duhu civilizirajućih i blagotvornih efekata trgovine, već kao projekat otvorene imperijalne agresije. Rastući autoritarizam kineskog predsjednika Xi Jinpinga i eskalacija trgovinskog sukoba sa Sjedinjenim Državama svakako doprinose takvom narativu.
Strateške i geopolitičke tenzije između Sjedinjenih Država i Kine su realnost. Njihov izvor je rast ekonomske i vojne moći Kine i odbijanje američkih lidera da se pomire sa neizbježnošću nastajanja multipolarnog svijeta. Ipak, ne smijemo dozvoliti da ekonomija postane talac geopolitike ili, što bi bilo još gore, nastaviti da produbljujemo ovo strateško rivalstvo.
Za početak moramo prihvatiti činjenicu da je od samog početka temelj kineskog ekonomskog uspjeha bio hibridni ekonomski model kojim je upravljala država. Ako je polovina kineskog ekonomskog čuda proistekla iz okretanja tržištu, druga polovina je rezultat aktivnih državnih politika kojima su stare ekonomske strukture – kao što su državna preduzeća – zaštićene, dok su nove industrije razvijane primjenom široke lepeze razvojnih politika.
Od toga su najveću korist imali sami Kinezi, naravno, pošto su iskusili najbrži pad stopa siromaštva zabilježen u istoriji. Ali tu korist nisu ostvarili na štetu ostatka svijeta. Daleko od toga. Državne politike rasta, sada na meti žučnih napada iz mnogih zemalja svijeta, pretvorile su Kinu u ogromno novo tržište za zapadne izvoznike i investitore.
Ipak, nisu li kineske industrijske politike, slične onima koje primjenjuju u proizvodnji medicinske opreme, nefer prema konkurenciji?
Moramo dobro razmisliti prije nego što prihvatimo takav sud. Uobičajeno obrazloženje za državne politike industrijskog razvoja jesu tehnološke eksternalije, širenje znanja i druge koristi za društvo u cjelini, zbog kojih se podrška države u nekim slučajevima smatra opravdanom. Ali ekonomisti na zapadu vjeruju da države nisu naročito dobre u prepoznavanju industrija koje zavređuju podršku i da najveći dio cijene njihovih promašaja snose domaći potrošači i poreski obveznici. Drugim riječima, ako su kineske državne politike industrijskog razvoja pogrešno odabrane i usmjerene, štetu od toga će trpjeti isključivo kineska privreda.
Po istoj logici, ako su kreatori politika u Kini uspješno odabrali djelatnosti koje stvaraju veću društvenu nego privatnu korist i doprinose poboljšanju ekonomskih performansi zemlje, zašto bi stranci u tome vidjeli problem? U ekonomiji je to poznato kao „intervencija u slučaju pada tržišta“. Pokušaji spolja da se kineska država spriječi u sprovođenju uspješnih politika imaju smisla koliko i zahtjevi da se stranim konkurentima zabrani ulazak na naše tržište.
To naročito važi u slučaju globalnih eksternalija, kao što su klimatske promjene. Kinesko subvencioniranje solarnih panela i vjetrogeneratora dovelo je do pada cijene energije iz obnovljivih izvora – što je velika korist za čitav svijet.
Ekonomija industrijskih politika komplicira se kada se pojave monopoli ili kompanije sposobne da manipuliraju određenim tržištem. Zato se neke industrijske politike opravdano mogu ograničavati, ako doprinose uspostavljanju tržišne dominacije na račun ostatka svijeta.
Ali kineske proizvođače niko ne optužuje za namještanje i podizanje cijena, što je prvi simptom dominacije. Češće ih optužuju za suprotno. Zato su strahovanja opravdana jedino u slučaju američkih i evropskih korporacija koje dominiraju na tržištu visokih tehnologija.
To ne znači da druge zemlje trebaju stajati po strani i gledaju kako Kina osvaja sve sofisticiranije industrije. Amerika ima dugu historiju uspješnih industrijskih politika, naročito u domenu tehnologija vezanih za odbranu. Na američkoj političkoj sceni vlada širok konsenzus da su zemlji neophodne jasno formulirane industrijske politike usmjerene prije svega na otvaranje novih radnih mjesta, inovacije i zelenu ekonomiju. Chuck Schumer, vodeći demokrata u Senatu, izložio je nacrt zakona u kome predlaže investiranje 100 milijardi dolara u nove tehnologije u narednih pet godina.
Prijedlozi novih industrijskih politika u Sjedinjenim Državama i Evropi uglavnom su motivirani strahom od kineske „prijetnje“. Ali sa ekonomske tačke gledišta to je pogrešan fokus. Svi problemi i rješenja su na domaćem terenu. Umjesto trčanja za Kinom ili pokušaja da se njen ekonomski rast nekako osujeti, naš primarni cilj treba biti izgradnja sopstvene produktivnije i inkluzivnije ekonomije.
(TBT, Project Syndicate)
