Dodaje kako je njegov spjev sačinjen od nekoliko ženskih glasova: Neznane Bošnjanke, časne sestre Marije iz Danteove Ravene, Jevrejke (levitke) kao predstavnice UN-a koja posmatra kalvariju u Potočarima i drugih.
Glas pravoslavne majke Gospe Stake odzvanja “od Bišća do Kazana”, gdje muslimani i pravoslavci dijele isti prostor, historiju, sudbinu… Sada je pitanje da li će narodi koji pripadaju tim dvjema religijama, posebno Bošnjaci i Srbi, u sebi naći duhovne, moralne snage da prevaziđu svoje zategnute odnose pa da žive u zajedničkom miru i prosperitetu kao što, naprimjer, danas žive Bošnjaci i Crnogorci u našoj susjednoj državi.
“Ja vjerujem u te dvije snage koje nose ove dvije – i sve tri ili četiri naše monoteističke tradicije”, kaže Latić.
Latić je u nekoliko navrata istakao kako je “Srebrenički inferno” pisao po diktatu vlastite savjesti. Autor muzike je Đelo Jusić, koji je u muzici vidio srebreničku žrtvu kako pada u bezdan, pa je po njoj napisao svoju kompoziciju.
Osvrćući se na djela bh. umjetnika, Latić kaže kako se slaže s riječima Safeta Zeca “Zadatak umjetnosti jeste da bilježi i govori o historiji”. Ističe kako umjetničko znakovlje traje kroz vrijeme, kako njegovu radijaciju ne mogu zaustaviti vojske ni vlastodršci.
“Muzej u Memorijalnom centru u Potočarima trebalo bi da sabere i na tom mjestu – kao i u drugim muzejima u zemlji i inozemstvu – čuva svaki umjetnički dokument, čak svaki umjetnički pokušaj – kao što njegovi službenici sakupljaju i čuvaju ne samo kosti, nego i privatne stvari naših neprežaljenih žrtava koje nije pojela zemlja”, kaže.
Osvrnimo se na ono što su Jevreji uradili s jednim i drugim ostacima povezanim s holokaustom koji je njih, kao nekršćansku zajednicu na tlu Evrope, zadesio, govori Latić.
Latić ponovo spominje Zeca, nabrajajući pritom Đelu Jusića, Mersada Berbera i Abdulaha Sidrana – one koji su umjetnički reagovali na zlo genocida. To su umjetnici evropskog nivoa, govori Latić, ističući kako je ponosan što ima priliku biti u njihovom društvu.
“Fasciniran sam Zecovim opusom! Stoga se evo već godinama zalažem da ti naši najpoznatiji umjetnički dokumenti govore svoju umjetničku istinu u svjetskim metropolama. Moj sin Muhammed Latić, sam umjetnik, kompozitor, i po karijeri diplomat, radi na inicijativi da se ‘Srebrenički inferno’ izvede u Briselu i u New Yorku, u zgradi UN-a, s ciljem da se kultura sjećanja na genocid postavi u međunarodne okvire. Prije nekoliko godina on je, gotovo sam, u saradnji s Kabinetom turskog predsjednika Erdogana i Predsjedničkim simfonijskim orkestrom, organizirao izvođenje ovog oratorija u Ankari”, govori.
Na koncu ističe kako bi volio da velike svjetske filharmonije izvode ovo djelo i uvrste ga u svoje repertoare svakog jula, kako bi se na ovaj način svijet ujedinio u obilježavanju genocida u Srebrenici.
Dodaje kako je njegov spjev sačinjen od nekoliko ženskih glasova: Neznane Bošnjanke, časne sestre Marije iz Danteove Ravene, Jevrejke (levitke) kao predstavnice UN-a koja posmatra kalvariju u Potočarima i drugih.
Glas pravoslavne majke Gospe Stake odzvanja “od Bišća do Kazana”, gdje muslimani i pravoslavci dijele isti prostor, historiju, sudbinu… Sada je pitanje da li će narodi koji pripadaju tim dvjema religijama, posebno Bošnjaci i Srbi, u sebi naći duhovne, moralne snage da prevaziđu svoje zategnute odnose pa da žive u zajedničkom miru i prosperitetu kao što, naprimjer, danas žive Bošnjaci i Crnogorci u našoj susjednoj državi.
“Ja vjerujem u te dvije snage koje nose ove dvije – i sve tri ili četiri naše monoteističke tradicije”, kaže Latić.
Latić je u nekoliko navrata istakao kako je “Srebrenički inferno” pisao po diktatu vlastite savjesti. Autor muzike je Đelo Jusić, koji je u muzici vidio srebreničku žrtvu kako pada u bezdan, pa je po njoj napisao svoju kompoziciju.
Osvrćući se na djela bh. umjetnika, Latić kaže kako se slaže s riječima Safeta Zeca “Zadatak umjetnosti jeste da bilježi i govori o historiji”. Ističe kako umjetničko znakovlje traje kroz vrijeme, kako njegovu radijaciju ne mogu zaustaviti vojske ni vlastodršci.
“Muzej u Memorijalnom centru u Potočarima trebalo bi da sabere i na tom mjestu – kao i u drugim muzejima u zemlji i inozemstvu – čuva svaki umjetnički dokument, čak svaki umjetnički pokušaj – kao što njegovi službenici sakupljaju i čuvaju ne samo kosti, nego i privatne stvari naših neprežaljenih žrtava koje nije pojela zemlja”, kaže.
Osvrnimo se na ono što su Jevreji uradili s jednim i drugim ostacima povezanim s holokaustom koji je njih, kao nekršćansku zajednicu na tlu Evrope, zadesio, govori Latić.
Latić ponovo spominje Zeca, nabrajajući pritom Đelu Jusića, Mersada Berbera i Abdulaha Sidrana – one koji su umjetnički reagovali na zlo genocida. To su umjetnici evropskog nivoa, govori Latić, ističući kako je ponosan što ima priliku biti u njihovom društvu.
“Fasciniran sam Zecovim opusom! Stoga se evo već godinama zalažem da ti naši najpoznatiji umjetnički dokumenti govore svoju umjetničku istinu u svjetskim metropolama. Moj sin Muhammed Latić, sam umjetnik, kompozitor, i po karijeri diplomat, radi na inicijativi da se ‘Srebrenički inferno’ izvede u Briselu i u New Yorku, u zgradi UN-a, s ciljem da se kultura sjećanja na genocid postavi u međunarodne okvire. Prije nekoliko godina on je, gotovo sam, u saradnji s Kabinetom turskog predsjednika Erdogana i Predsjedničkim simfonijskim orkestrom, organizirao izvođenje ovog oratorija u Ankari”, govori.
Na koncu ističe kako bi volio da velike svjetske filharmonije izvode ovo djelo i uvrste ga u svoje repertoare svakog jula, kako bi se na ovaj način svijet ujedinio u obilježavanju genocida u Srebrenici.