Piše: Almir Zalihić, thebosniatimes.ba
U tzv. autobiografsko spisateljstvo ubrajaju se autobiografski romani, memoari, dnevnici, pisma, književni autoportreti, filozofske refleksije o vlastitom ja, putopisi, apologije i hronike. Wilhelm Dilthey prozvao je autobiografiju „najvišim i najpoučnijim oblikom u kome se susrećemo sa razmijevanjem života”.
Iako su tekstovi koji se smatraju autobiografskim brojni i teško ih je svrstati pod zajednički princip, da bi nešto nazvali autobiografijom, prema jednom od najuticajnijih teoretičara autobiografije, Phillipeu Lejeuneu, potrebno je ispuniti načela četiri različite kategorije. Prva od njih odnosi se na upotrebu jezika kojim se autor služi pa drži da je narativna strategija autobiografije pripovijedanje, a da je autobiografija nužno tekst u prozi. Sljedeća kategorija odnosi se na temu koja je unaprijed određena onog trenutka kad se autor odluči napisati autobiografiju pa je ona uvijek autorov lični život i historijat razvoja njegove osobnosti. Sljedeću kategoriju čini nužna identičnost autora i pripovjedača, dok je zadnje načelo pozicija pripovjedača koji, osim što mora biti identičan glavnom liku, koristi retrospektivnu perspektivu pripovjednog teksta. Izuzev identičnosti triju članova pripovjedne instance (autor-pripovjedač-lik) bitno je napomenuti da autor najčešće nije običan, nepoznati građanin, nego da autobiografije najčešće pišu javnosti poznate osobe, koje činom stavljanja sopstvenog imena uz svoju autobiografiju preuzimaju odgovornost za iskazivanje toga teksta. Još jedna važna funkcija autobiografije je i njezina svojevrsna nedovršenost – s obzirom na neizbježnu povezanost s izvanjezičkom stvarnošću koju čini autorov život koji traje i u onom trenutku dok piše autobiografiju, njegovo ja neprestano izmiče zbog čega je nemoguće steći dojam konačnosti i zatvorenosti koja je prisutna u, naprimjer, romanu. Memoari su se dugo vremena smatrali tek rubnom pojavom književnog stvaralaštva, a temeljne kontroverze koje su se oko memoara kao žanra vodile postaknute su njihovom upisanošću u intencionalnost svakog diskursa, kao i njihovom istovremenom izmicanju objektivirajućem učinku kritičkog sistematizovanja.
Nijedan književni žanr nije toliko očigledno povezan sa zbiljom kao autobiografija koja je, već po najopštijoj definiciji, okrenuta ličnom, da bi se kroz tu vizuru stvorila i panorama svakodnevne, socijalne, političke, društvene ili kulturne zbilje. Memoari su jedan od modela autobiografske proze u kome autor nastoji prikazati i problematizovati političku, historijsku ili socijalnu stvarnost u kojoj je živio i djelovao. Najčešće se radi o autoru koji je poziciju pripovjedača stekao zahvaljujući svom društvenom položaju ili ulogom u nekim bitnim društvenim procesimima i događajima, a iz njegovog takvog položaja mogu se iščitati i razlozi koji su ga naveli na pisanje.
Ta simbioza stvarnosti i autobiografije u našim književnostima intenzivnije se javlja šezdesetih godina prošlog vijeka. Nakon rušenja totalitarnih sistema i vizije civilnog društva, demokratizovalo se i pisanje, oslobodio se prostor za osobne perspektive, povećala se i odgovornost pojedinca za oblikovanje i komentiranje društvene stvarnosti. U bosanskohercegovačkoj književnosti zanimanje za autobiografiju počine da raste s kraja starog i početkom novog milenijuma, zbog rata ’92-95, zbog dramatične postratne zbilje koja se sve više zavlači u književnost, a i u dušu pisaca, koji imaju potrebu da budu ne samo umjetnici nego i svjedoci stvarnosti, odnosno oni žele zajedno s čitaocima, ovjeriti u književnosti proživljenu zbilju i svoj autobiografski identitet.
Zbog čega ovaj i ovakav uvod i natuknice o žanru?
Zbog toga što u knjizi memoara Noćas slavim Bogumile publiciste Nedžada Latića, možemo pronaći sve predočene karakteristike žanra. Dakle, riječ je o intimnoj drami porodice i pojedinca koji je svjedok i učesnik turbulentnih bosanskohercegovačkih povijesnih zbivanja započetih tzv. Sarajevskim procesom 1983. godine grupi muslimanskih intelektualaca, među kojima je bio i autorov brat Džemaludin Latić.
Riječ je i o naglašenoj ideološkoj i historijskoj drami kroz koju je u poslednje četiri decenije, zajedno sa svojim narodom, prolazio i on sam, sa svojim pogledima na politiku, kulturu i društveni život. U ovoj knjizi memoarske proze Nedžad Latić znatno širi žanrovske mogućnosti i granice, jer kroz nju poput svilenog vela na vjetru leprša njegov odnos spram islama, koji pokreće, motivira i dinamizira autorovu priču o neminovnoj prolaznosti, zabludama i pogreškama, ali i o trajnim vrijednostima i sadržajima stvarnosti i neposrednog života.
Obilje manje poznatih podataka o savremenicima, saučesnicima i sapatnicima, posve neobične komparacije povjesnih događa i povjesnih ličnosti, te britko i bespoštedno seciranje zabluda, pogreški, izdaja i prevara nove političke elite, karakteristike su ovih memoara koje će privući čitataoce i razgnijeviti političke neistomišljenike. Uostalom, tako je to sa Memoarima koji se uobičajeno, nalaze u rascijepu između svoje obaveze i zadatka da prikažu činjenice o nekom događaju (pa tako poroti /čitataocima/ omogući objektivnu odluku), a s druge strane je literarno iskušenje, koje svjedočanstvo čini jedinstvenim i neponovljivim tekstom.
Knjiga Noćas slavim Bogumile je svjedočanstvo o životnom raspoloženju jednoga vremena. Ako i nije apsolutna historiografska istina, ona je psihološki uvjerljiv i autentičan iskaz jer govori iz čvrstog ubjeđenja. Ona je ona vrsta subjektivnog prikaza povijesnih procesa, koji pokušava sagledati cjelokupnu stvarnost individualnog života kroz refleksije unutarnjega životnog razvoja, ali je i dirljiva pripovjest, podrobno istražena i ispričana tako da je nećete moći zaboraviti.
Latićevi memoari pružaju intimna svjedočanstva o stavovima, ali i stanju svijesti pojedinaca i ljudi s kojima je dolazio u kontakt; podatke koji u sâmo doba odvijanja određenog događaja nisu bili dostupni javnosti. Ipak, oni i dalje nude naknadni komentar o već dogođenom, koji može ali i ne mora u potpunosti biti prihvaćen kao istina. Povezano je to i s nekim objektivnim problemima. Činjenica je da protokom vremena sjećanje pojedinca često postaje „kontaminirano“ vezivanjem istih s drugim, hronološki bliskim sjećanjima, ili novim, sadašnjim sklonostima – u svakom slučaju stavljeno u nove okvire koji u trenucima pisanja i objave trebaju opravdati određene ranije postupke autora.
Za razliku od teoretičara književnosti, kojima je odnos između činjenica i interpretacije manje važan ili potpuno irelevantan, dok je bitnija književna vrijednost izričaja, povjesničarima je pitanje ovoga odnosa vrlo važno, ali je u domenu njihove profesionalne procjene. Kada memoari konačno budu ukoričeni, kao što je u ovom slučaju riječ, treba istaknuti da su oni intimniji, ali i precizniji, pa čak i u opisu širi od npr. ranijih tekstova ili knjiga koje je autor publicirao. Ono što ovi memoari nedvojbeno pružaju te zašto ih publika cijeni, intimni su pogled u svijest i raspoloženje pisca u vremenu nastajanja autobiografskog teksta. Iz ovoga proizlazi da ovi memoari nedvojbeno u dubini svoga narativa nude zapis o životnom raspoloženju jednog vremena. U njima autor daje obavijest o osjećajima, raspoloženjima, nazorima i životnim perspektivama koja su kod njega postojala u određenom trenutku, tj. određenom životnom razdoblju.
Ako čak i kritički imamo na umu da čovjekovo djelovanje ima određeni cilj te je ono više ili manje svjesno, kod memoarskih tekstova možemo se upitati jesu li autori namjerno na neki način opisali određene pojedince ili događaje, navodeći “vodu na svoj mlin” radi sebe samoga, opravdanja svojim potomcima ili široj obitelji, društvenom okruženju ili grupama koje nastavljaju njihove ideje (npr. članovima iste političke stranke) ili jednostavno kako bi „sudu“ vremena i javnosti predočili manje poznatu argumentaciju. Autor memoara Noćas slavim Bogumile kroz svoje djelo nastoji zaokružiti svoj život i djelovanje, jer on “sluti smisao svog života”. Stoga se pri opisivanju pojedinih događaja služi sredstvima po vlastitoj volji, a uz to izdvojenim sjećanjima često ne daje istu važnost, dok određena sjećanja namjerno nastoji povezati u jednu logično zaokruženu cjelinu.
Ovdje moram napomenuti da memoarska proza “ako i ne apsolutno historiografski istinita, […] psihološki je uvjerljiva i autentična, ona svjedoči o nekakvoj ‘višoj’ istini”. Dublji, naučni ulasci u autobiografski diskurs doveli bi do zanimljivih saznanja. S jedne strane, autori memoara uglavnom su nastojali da se selektivno distanciraju od pojedinih vlastitih djelovanja u prošlosti. S druge strane, vidljivo je da su mnogi autori memoara prenaglašavali svoje vrline ili ulogu u pojedinim događajima, osobito kada su se upoređivali s drugim osobama u svom okruženju u tom ranijem vremenu. Ovakav samoljubivi diskurs, u većoj ili manjoj mjeri zapravo je još jedna važna odrednica gotovo svih memoara. S njom na umu dolazimo do saznanja da memoirist određuje koja će se od osoba iz njegova okruženja naći u djelu te kada će i kako ona doći do riječi – ne dajući u svom zapisu prostora pojedincima ili grupama “nikakve mogućnosti nasilnog ulaska u prostor knjige”, tj. mogućnosti da u istom tekstu na konkretan način opovrgnu (ili potvrde) njegove tvrdnje. Zbog svega ranije pobrojanog, nužno je reći da se Nedžad Latić uspješno izborio i s jednom i s drugom karakteristikom, hiruški precizno dozirajući rekonstrukciju događaja, tako da se čitaoci, na temelju svog znanja, moraju se odlučiti: vjerovati mu u potpunosti, u određenoj mjeri ili odbaciti ono što predočava.
Zbog svih pobrojanih dilema mnogi historičari “ne vole” memoarske tekstove, držeći ih, ponekad i nezasluženo, manje pouzdanima od primarnih izvora, npr. dokumenata raznih razina vlasti (izvršne, sudske, itd.). Čitaoci, pak imaju, uglavnom, potpuno oprečan stav. Memoarska knjiga Nedžada Latića, sudeći po interesovanju i prodaji, mjesec dana nakon izlaska iz štamparije, pronašla je put do čitalaca, historičari će se, valjda, oglasiti naknadno.
Memoari Nedžada Latić pokazuju i dokazuju da odustajanje od izvornih principa SDA prijeti da bošnjački narod prestane postojati kao ponosan entitet s vlastitim kulturnim i političkim identitetom. Kroz cijele memoare autor objašnjava i proces svoga preobraženja od gorljivog sda-ovca do antisda-ovca. No, to nije središnji dio memoara, ali je nužan da bi se u potpunosti razumjela politička strategija i ideje za koje se autor bori u posljednjem desetljeću. U svojim memoarima Latić dokazuje da ga kroz život nije vodila ni zelena, ni crvena, ni crna nit, nego bosanskohercegovačko domoljublje.
Nedžad Latić se fokusira na određene problematične poteze bošnjačkih političkih, vojnih, vjerskih lidera i ljudi oko njih, osvjetljavajući njihovu međusobnu sukobljenost i kasnije razlaze. U tom dijelu memoara piše o međusobnim odnosima Alije Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Muhameda Šaćirbegovića, Edhema Bičakčića, Hasana Čengića, Mustafe Cerića, Bakira Izetbegovića, Džemaludina Latića. Nedžad Latić ispisuje precizne i značajno upotpunjuće odgovore i detalje u odnosu na poznate službene verzije događaja.
Isto tako, uprkos sukobima s predsjednikom Izetbegovićem oko strateških pitanja, autor pokazuje da je Alija Izetbegović ipak bošnjački velikan, bez obzira što po prvi put obznanju određene pikanterije iz njegovog intimnog života, koje su posredno uticale na neke kasnije odnose. “…Alija nije imao političkih reprekusija zbog svojih tajnih ljubavnih veza koje bi uzdrmale svakog političara na zapadu, a vala i na islamskom istoku” (Latić, 254).
Latićevi memoari obiluju podacima i detaljima na temelju kojih će čitaoci moći bolje nego ikada profilirati ličnosti Sebije i Bakira Izetbegovića, ali i mnogih drugih javnih ličnosti. Moći će shvatiti njihove karaktere i ponašanje. Na koncu, društvena dekadencija, marginalizacija i devijacije suštinskog značaja Islamske zajednice i općenito vjere u životu muslimana u BiH, katastrofalno stanje društva, pogrešna politika i ekonomija, kriminalizacija svih sfera društva… sve su to razlozi koji opravdavaju razobličavanje i davanje na uvid javnosti psiholoških, karakternih i intelektualnih profila ključnih figura bh. društva sa kojima imamo posla.
Čim uzmemo u ruke kakvu autobiografiju ili memoare, moramo sebi postaviti pitanje: Šta možemo saznati iz tog djela kao izvora? Ponekad puno, ponekad malo. Kao što nije svaki ključ za svaku bravu, tako se svaki memoarista pri konstrukciji vlastitog narativa služi određenom metodologijom, kao i izvorima. Svaki tip izvora ima svoje vrline, a razno gradivo (historiografska vrela) treba vješto udjenuti u širi okvir događaja i njihovih međuodnosa. Latić to radi sjajno, ćime održava pažnju i izaziva znatiželju. Izraziti pripovjedači dar pruža nam polivalentu sliku likova i karaktera, a dijahronijski i sinhronijski pristup prošlosti uvjerljivost i prijemčivost.
Suma sumarum, Latićevi memoari oslikavaju ljepotu tradicionalnog bosanskog islama unutar intimnih ljudskih prostora kao kulturološki obrazac praktikovanja temeljnih postulata islamskog nauka. Ta vezivna nit knjige Noćas slavim Bogumile, najtopliji je i najmelanholičniji segment ovih memoara, i njome Nedžad Latić pokazuje svu raskoš svog pripovjedačkog dara.
/Nedžad Latić: NOĆAS SLAVIM BOGUMILE, The Bosnia Times, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2020./
(TBT)