ESEJ
Zaista, islam znači da čovjek preda svoje jastvo i svoje postojanje u cijelosti Stvoritelju
svega i Zakonu Njegovu, drukčije rečeno, da se potpuno uključi u Zakon koji
pokreće Svemir ka cilju njegovom, i da se međusobno harmoniziraju u njegovim
neprestalnim kretanjima između Vječne Istine i Vječne Pravde
Piše:
Dr. Imaduddin Halil, thebosniatimes.ba
Omer ibn Abdulaziz pripada dinastiji Omajada. Halifa
postaje 717. god., odmah poslije smrti halife Sulejmana, i vlada kratko
vrijeme, samo dvije godine i pet mjeseci, kada je umro mlad na vrlo zagonetan
način. Njegova smrt ni do danas nije razjašnjena, tako da o tome postoje razna
nagađanja…
Njegov dolazak na čelo Islamske države označio je
novi period u njezinom postojanju, koji bi se jedino još mogao nasloviti pravim
islamskim periodom poslije smrti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve
selleme (Božji blagoslov i mir s njim), i četverice Pravednih vladara (Hulefa-i rašidin), nakon čega se halife počinju sve više udaljavati od Kur'ana
Časnoga i Puta Pravoga (Sirat-i Mustekima).
Halifa Omer ibn Abdulaziz nije bio zadovoljan
stvarnošću muslimana koja je svakim danom bivala sve manje islamska; on je
želio mijenjati tu stvarnost. Ali, prije toga, Omer nije bio zadovoljan samim
sobom kao muslimanom. On je dobro znao da ne može mijenjati druge i svijet oko
sebe dok ne promijeni samoga sebe, jer tako uči Kur'an Časni: “Zaista,
Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok oni ne izmijene ono što je
pri njima samima!” Stoga, Omer ulazi u borbu prvo sa samim sobom,
mijenjajući sebe, a potom započinje da se mijenja i svijet oko njega! O tome
kako je Omer ibn Abdulaziz mijenjao sebe, o tom njegovom unutarnjem preobražaju
kazuje upravo djelo vrlo poznatog islamskog historičara dr. Imadudina Halila,
iz Mosula u Iraku, “Odsjaji islamskog preobražaja u
vladavini Omera ibn Abdulaziza”. Ovo djelo pojavilo se 1970.
god. u izdanju bejrutske izdavačke kuće “Ed-Darul-ilmijjeh” i
za kratko vrijeme steklo veliku popularnost kod čitalaca, a u naučnim krugovima
pobudilo golem interes jer predstavlja potpuno nov pristup u izučavanju i
pisanju historije u muslimana.
Dopusti mi, o, peti od Vladara
pravednih (Hulefa-i rašidin), da ovo veličanstveno iskustvo tvoje predstavim
javno pripadnicima moje generacije!
“Allah
obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra činili, sigurno
namjesnicima na zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije
njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im Allah želi, i da
će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni robovati, i neće Mi
ništa pridruživati. A oni koji i poslije toga budu poricali – oni su pravi
grješnici.” Kur'an, 24:55.
Uvod
1. Ovo je samo pokušaj, ne znam koliko uspješan ili
neuspješan, da se u pisanju povijesti i životopisa primijeni islamski metod
utemeljen na međusobnoj ravnoteži između autora i teme, koji nastoji oživjeti
povijesno stajalište i koji teži ka cjelovitom kosmičkom gledanju na događaje,
kretanja i stvari; metod koji probija spoljašnje zidove povijesnih događaja,
nadilazi granice grubog osjetilnog i očiglednog usmjeravajući se ka područjima
duha i osjećanja, videći u povijesti neprekidno kretanje života a ne kretanje
pojedinačnih događaja; metod koji, uprkos naporu i muci, nastoji pronaći
međusobnu sagaslnost koja upravlja odnosima između Čovjeka i Zemlje po kojoj se
on kreće i na njoj napreže; metod koji jasno pokazuje koliko su veličanstveni
rezultati susreta Neba i Zemlje, koliko su značajni i presudni potencijali
pojedinaca ili skupina ili naroda koji prihvataju da primaju od Boga, a
odbijaju da primaju od ljudi; metod koji govori ljudima šta im je dužnost
činiti pri svakom čitanju ili istraživanju povijesti.
Historijska angažiranost u najširem jeste nastojanje
da se u dušama ljudi potakne želja za pravilnim razumijevanjem zakonitosti,
tokova i događaja koji ih okružuju, i prošlih i sadašnjih i budućih, da se u
njima pojača želja za kretanjem, ozbiljnim angažiranim nastojanjem za ponovnim
usmjeravanjem tih zakonitosti, odnosa i događaja u skladu s logikom Kosmosa
utemeljenoj na međusobnom saglasju i harmoniji, zatim da se oživi nastojanje za
oblikovanjem Svijeta iznova u svjetlu pouka koje im pruža povijest. Otuda nema
nikakvog značaja povijest koja je zatočenik metoda koji su je vrlo dugo držali
u ropstvu i koja je samo puko nizanje događaja, mehaničko gomilanje tekstova i
nepovezano teoretiziranje neuokvirenih i nepovezanih činjenica; koja je nasilno
zaustavljanje kretanja i životne snage skrivene u povijesnim događajima i
činjenicama i koja je nezrela, usiljena analiza pojedinačnosti i ukupnosti. I
iznad svega, odbacivanje lijepog stila pribjegavanjem najkraćim jezičkim i
stilskim putevima da bi se došlo do značenja a autor udaljio od kreativne
prakse u izučavanju ove teme i dosezanja svih njezinih daljina i dubina, autor
sa svim svojim vrijednostima, misaonim, emotivnim i duhovnim snagama, koje mu
omogućavaju, ako se ujedine i pravilno usmjerene, da postigne rezultate koje
nije u stanju postići niko od pristalica akademizna.
2. Zaista, ono što želim ovdje reći jeste da je
historičar dužan jednom okončati svoj prekid sa sobom kao umjetnikom i tako
izbrisati tu višestoljetnu mržnju između tog dvoga, odnosno srušiti zid koji ih
razdvaja. Ovim ponovnim susretom historičar će moći prevaliti put od forme do
značenja, raspiriti misao i osjećaje i tako ponuditi cjelovito tumačenje onoga
što čovjeka okružuje.
Historičar sljedbenik akademizma insistira na
dijelovima i njihovom uveličavanju, tako da oni, zahvaljujući njemu, postaju
nešto teško i opširno, prekrivajući sve prostore historijskog gledanja, baš kao
da nema ničeg drugog osim onoga što on prenosi trgajući to nasilno od
historijske strukture. Za razliku od njega, historičar umjetnik nastoji u
svojim djelima istražiti sve vidljive i nevidljive odnose i između drugih
događaja, fakata i datosti koje pokazuje povijest.
Metod koji proistječe iz susreta historičara s
umjetnikom može kazivati puno toga, može da njegova gledanja usmjeri ka raznim
područjima i pomoći da on uroni u daleke dubine povijesnih fakata i zbivanja.
Za ovo ima primjera koji daju sliku izvanrednih rezultata koji su proistekli iz
ovog susreta. Objektivne činjenice kojima obiluju djela Istraživanje
povijesti od A. Tojnbija (Arnold Toynbee), Propast Zapada od O.
Špenglera (Oswald Spengler), Suma povijesti R. Grusea (Rene Grousset) i Priča
o povijesti od V. Duranta ne mogu se potcjenjivati. To su iste činjenice
koje izlažu historičari sljedbenici akademizma poput H. Gibba (Hamilton Gibb),
B. Levisa (Bernard Lewis) i Fišera (Ernest Fischer?) s tom razlikom da, kad
čitaš one i ove, prve i druge, osjećaš stvarno ogromnu pregradu između njih. I
dok Tojnbi i njegovi istomišljenici predstavljaju povijest kao čin, dotle Fišer
i njegova družina predstavljaju povijest kao ravnu svjetsku pozornicu na kojoj
se zbivaju događaji kao naslagani dijelovi stvari s kojih je historičar skinuo
prašinu. Uputno je ovdje podsjetiti na veličanstvenu misao njemačkog
historičara Špenglera koju je izrekao buneći se protiv okova akedemizma: “Ono
po čemu se istinski historičar razlikuje od historičara pristaše akademizma,
koji samo skida tu prašinu, leži u njegovoj prirodnoj spoznaji skrivenih
značenja događaja.”
Lični doprinos autora u izučavanju bilo koje teme,
koji poštuje granice kreativnog sudjelovanja mašte, vizije i kreativne prirode,
te ravnoteže između umjetnosti i logike, a izbjegava emociju i negativnu
reakciju daje ogroman rezultat na polju spoznaje i gigantski korak na području
ljudskog života i napretka. Ovo se ne svodi samo na društvene studije nego
obuhvaća i velike znanstvene teorije; ne odnosi se samo na studije i
istraživanja već obuhvata sve značajne pokrete u povijesti čovječanstva, gdje
misije vjerovjesnika, mir s njima, stoje na samom vrhu. Otuda sličnost između
Tojnbijevog shvatanja povijesti i Ajnštajnove revolucije na polju nauke,
“jer Ajnštajn je srušio ideju apsolutnih dimenzija vremena i prostora
insistirajući na značaju uloge onoga koji vrši znanstvene statistike. Tako se
Tojnbijevo viđenje povijesti oslanja na dvome: na njegovoj predisponoranosti
kao historičara i na njegovoj imaginaciji…On je ustrajavao u tvrdnji da
mislilac treba da bude slobodan koliko je god to moguće.” Kod Tojnbija, historijsko gledanje je “ciljani sistem za vježbanje
imaginacije zarad osobnog učešća u povijesti”. Ovo podsjeća na velikane
sufijskog mišljenja u islamskoj povijesti Zun-Nuna el-Misrija, Harisa
Muhasebija, Bistamija, Džunejda, Šiblija, Gazalija, Džejlanija, Rumija i dr.,
koji su uspjeli, zahvaljujući svom vrlo strogom sistemu u vježbanju
imaginacije, saznavajuće prirode i duhovne energije, da osobno učestvuju u
posmatranju izvanrednih strana svijeta nevidljivog. Biografije o njihovom
životu i borbi su, ustvari, izvanredna kazivanja i veličanstveni duhovni
događaji koji se odlučno suprotstavljaju logici čulnog i materijalnog i odvode
čovjeka preko granica osjetilnog u područja unutarnjeg i duha.
I Špengler je također uspio porušiti granice
akademizma ostajući dosljedan trima dimenzijama u području historijskog čina.
Prva od njih ogleda se u univerzalnoj kulturi i prostranoj intelektualnosti
koje je on posjedovao. Povijest se može pravilno shvatiti samo pomoću takve
intelektualnosti, jer je ona iskustvo davanja na brojnim područjima spoznaje i
ljudskog hoda. Druga dimenzija se ogleda u cjelovitoj viziji povijesti jer svođenje
posmatranja samo u granice detalja i pojedinosti lišava historičara sposobnosti
da shvati povijest kao efekat postojanih zakonitosti koje upravljaju Prirodom,
Čovjekom i Svijetom. Treća se ogleda u rušenju spoljašnjih prepreka uma i
logike materijalnog i otvaranju prostora duhovnim snagama čovjeka u vrednovanju
povijesti kako bi se prodrlo u njezine dubine i dokučilo njezino značenje. Ovo
još znači da historičar ima dužnost pretočiti povijest u živ proces, izbaviti
je iz apstrakcije i ući u srž događaja, ne zaustaviti se pred zidovima i
posmatrati iz daljine. Ova posljednja dimenzija je vrlo važna jer povijest nije
samo puki zbir spoljašnjih događaja. Postoje ovdje unutarnje snage i duhovne
energije koje uvijek predstavljaju činilac koji je mnogo važniji od ucrtavanja
korita povijesti i određivanja njezina toka. A postoje i nevidljive snage koje
se Božijom dalekosežnom mudrošću upleću u svijet očitovanog, neposredno ili
posredno, kako bi povijest upravile u jednom, a ne u drugom pravcu. Prema tome,
razumijevanje povijesti je nemoguće bez učešća čovjekovih duhovnih i vitalnih
energija u procesu ove valorizacije.
3. Islamska povijest ima posebno snažnu potrebu za
primjenom preciznog metoda u njezinom izučavanju, metoda koji posjeduje
mogućnosti koje mu omogućavaju uronuće u njezine dubine, proniknuće u njezino
značenje, analizu njezinih krivulja, određenje njezinih glavnih međaša i
dosezanje njezinih ciljeva, čija se energija ulijevala i dalje ulijeva u njezin
veliki okean. Zaista, ova povijest razlikuje se u osnovi od svih drugih
povijesti, jer ona predstavlja najširi i najdublji izraz (povijesti) koja
proistječe iz jedne velike vjere i civilizacije nastale iz susreta snaga Neba i
Zemlje. U pravljenju ove povijesti nije sudjelovala samo jedna aktivnost; nju
nije proizveo samo jedan element ili jedan činilac. Ona se odlikuje time što
predstavlja proizvod svih snaga, činilaca i energija koje je Bog pohranio u
Svemiru i Svijetu i kojima je darivao Čovjeka. Stoga, u ovoj povijesti su sve
snage: i materija i duh, i priroda i metafizika, i tlo i kretanje, i sudbina i
sloboda. Upravo zato, primjena bilo kojeg nepotpunog metoda u izučavanju ove
povijesti znači zanemarivanje nekog od spomenutih činilaca, što će, sigurno,
dovesti do nepotpunog razumijevanja i nepouzdane analize značenja ove povijesti
i prirode njezina toka.
Od mašinskog inženjera se ne očekuje da isprojektuje
neku ogromnu zgradu kao što ni fizičar neće nikada rizikovati da podiže most na
nekoj velikoj rijeci. Arhitekt nije u stanju, bez potrebne oprema za crtanje,
konkretizirati površine i dimenzije koje ima u svojoj imaginaciji. Isto tako,
primjena materijalističkog, zapadnjačko-sekularnog metoda u izučavanju naše
povijesti proizvodi grješke i lakrdije koje nas obavezuju da taj metod zaustavimo
kod njegove granice, a da mi iznova počnemo prezentirati našu povijest i
izučavati je u skladu s metodom koji pruža sredstva i mogućnosti koji pomažu
historičaru muslimanu da pravilno izučava ovu povijest.
Sigurno, jedna od najvažnijih odlika ovog metoda je
da on obuhvaća sve poticaje i vrijednosti koji prave povijest i koji je moćan
pred granicama vidljive, pojavne opipljive stvarnosti. Ovaj metod omogućuje
viđenje pomoću kojeg je historičar u stanju da ponudi izvornu valorizaciju
događaja u islamskoj povijesti kao i ličnosti u njoj. Islamskoj povijesti je
nužno potrebna nova generacija historičara koji će biti kadri iznova je
analizirati i predstaviti u svoj njezinoj životnosti i bujnosti i njezinim
unutarnjim i spoljašnjim elementima, što će, nesumnjivo, omogućiti njezino
dublje razumijevanje, poimanje koje će biti usredsređenije na elemente njezina
razvoja, jasnije viđenje glavnih crta njezina hoda i njezinih presudnih
zaokreta. Kao što je poznato, evropska povijest naišla je na historičare koji
su joj vratili život i predstavili je u živom okviru kao izvanrednu umjetničku
sliku sa svim njezinim elementima: kontrastom i strukturom, svjetlom i sjenkom,
bojom i površinom. S rasističko-teritorijalnog i nacionalističko-doktrinarnog
stajališta, oni su tako predstavili svjetsku povijest. U njihovim
univerzalističkim slikama vidljivo je ovo namjerno – ili nenamjerno –
zanemarivanje jedne od najvažnijih dionica povijesti čovječanstva, dionica koju
zaposijeda islamska povijest, koja se više nego druge povijesti odlikuje time
što je zgrada njezina podignuta na svim elementima koji uspravljaju Čovjeka i
Svijet. Zato, njezino predstavljanje i tumačenje nije moguće osim u skladu s
jednim živim univerzalnim metodom. Samo na taj način povijest Islama će pronaći
svoj izgubljeni ključ pomoću kojeg su historičari pristaše akademizma
svojevremeno pokušali ući u ovu povijest na njezina prostrana, širom otvorena
vrata.
4. Istina, prevladavanje forme ka značenju, rušenje
materijalnih okvira događaja u cilju dosezanja svjetova sveobuhvatnog i
natčulnog nije moguće bez oslanjanja na duhovni poticaj za postizanje ovoga
golemog cilja. Ono što je danas poznato kao civilizacijski pravac nije
ništa drugo do potvrda ovog značenja, s tim što je privrženost duhovnom jedini
prolaz ka probijanju fizičkih zidova koji okružuju historičare savremene
civilizacije. Historičar musliman ovom sufijskom odanošću ne čini nikakvo
nasilje. On se jedino želi potpuno uključiti u cjelovitu istinu koja sadrži i
materiju i duh, zaputiti se ka svijetu prozirnosti i čistote i uzdići se iznad
krutih teških pojedinačnosti ka svijetu kretanja i pouzdane spoznaje. Ovim se
historičar musliman ne suprotstavlja logici postojanja niti se buni protiv
zakona u Svemiru. Upravo obrnuto od toga, on ostaje dokraja odan toj logici i
duboko uronjen u veličanstveni tok najviših zakonitosti.
Stoga, sasvim je umjesno ovdje odgovoriti na pitanje
koje se neodoljivo samo od sebe nameće: Zašto baš Omer ibn Abdulaziz?
Razlog za njegov izbor jeste što je Omer ibn
Abdulaziz zaista uspio svojim veličanstvenim preobražajem ponovo uspostaviti
harmoniju između Čovjeka i zakonitosti u Svemiru i postići izvanredno saglasje
između ljudi i stvari koje ih okružuju. On je pružio očigledan praktičan
primjer za mogućnost povratka ovoj harmoničnosti i ovom saglasju, i to u svakom
trenutku i u svakom vremenu kad god se pokaže odlučnost za to i u ime Boga
iskrena namjera. To je smisao potpune predanosti Bogu (islam) koju su donosili
svi Božiji poslanici, a Muhammed, mir s njim, postavio njezine nepromjenljive
konačne jasne crte i neprolazne odlike.
Zaista, islam znači da čovjek preda svoje
jastvo i svoje postojanje u cijelosti Stvoritelju svega i Zakonu Njegovu,
drukčije rečeno, da se potpuno uključi u Zakon koji pokreće Svemir ka cilju
njegovom, i da se međusobno harmoniziraju u njegovim neprestalnim kretanjima
između Vječne Istine i Vječne Pravde. Svim stvarima i živim bićima, osim
čovjeka, ova harmoničnost sa ovim zakonom, ova potpuna uklopljenost u nj i
kretanje u okviru njega su sudbinski određeni. Stoga, svi su potpuno potčinjeni
Bogu, svi Mu ovom poslušnošću izriču zahvalu, slave hvalom Njegovom Njega i
Njegovu Stvaralačku Nadnaravnu Moć.
Čovjeku, kao što je rečeno, ova harmoničnost nije
silom nametnuta kao ni ova predanost (islam). Njemu su dati raz/um i volja
pomoću kojih može postići ovu harmoničnost ili se, pak, pobuniti protiv toga, i
tako postati izuzetak, zastraniti i propasti. Zadaća historičara i umjetnika
muslimana jeste da ljudima jasno objasni koliko je tragična ta izgubljenost
proistekla iz zastranjenosti od Univerzalnog Zakona, iz nepokornosti i
neposlušnosti Bogu; koliko je neskladno i ružno to otpadništvo od velikih
zakonitosti koje u sebi obuhvaćaju sva Božija stvorenja. Historičar i umjetnik
musliman mogu putem slika, životopisa, događaja, pjesama, raznih odlomaka i
oblikovanja predočiti ljudima veličinu veza u strukturi Svemira, njihove
pozitivnosti i ljepotu, s jedne strane, i da čitavom svijetu kažu da Čovjek,
budući da je u krajnjem slučaju i on – želio to ili ne – potčinjen Bogu i
Njegovoj Odredbi, pa zašto onda da se u domenu svoga raz/uma i volje, odnosno
svoga izbora buni i ustaje protiv toga, u domenu koji je neznatan u odnosu na
prostranstva Svemira, a koji je čovjeku dat iz počasti i odlike nad ostalim
Božijim stvorenjima. I ukoliko se on ne bude okoristio ovim darom, razorit će
samoga sebe, uništit će svoje mogućnosti i žrtvovat će dragocjenu priliku –
priliku vlastitog izbora, da svojim znanjem i voljom doprinese međusobnom
povezivanju i harmoniziranju sa zakonitostima u Svemiru. Zaista, takav
historičar ili umjetnik će otkrivanjem vidljivih i nevidljivih odnosa na
pozornici Svemira izvršiti svoju zadaću jer će pokušati dosegnuti Istinu
očitovanu u ovim odnosima i njihovoj međusobnoj usklađenosti s Najvećim
Zakonom. Naravno, on neće biti u stanju postići taj cilj ako ne prevlada
spoljašnje pojavnosti događaja i stvari uputivši se ka njihovim istinama i
značenjima.
5. Suprotno od historičara ili umjetnika muslimana
stoji historičar ili umjetnik marksist koji prihvata samo čulno, materijalno,
vremensko i tromo. U njegovim djelima su samo željezni čekić, čelični srp,
ogromni štitovi i ruke s velikim i jakim mišicama. Međutim, ovakvo tlo i ovakav
cilj neće nikada moći pružiti ono čemu smjeraju pristaše ovog pravca, a to je da
proizvedu u duši čovjeka revolucionarnu ili onu svijest koja želi unutarnji
preobražaj, da u osjećanjima njegovim ožive pobunu protiv nasilja i klasne
razlike. Ono što mogu ponuditi djela poput ovih jeste samo ono čulno, tužno i
teško privezano za zemlju i duboko osjećanje materijalne prinude nametnute
čovjeku o nužnosti koja upravlja nad njim spolja i zatvara sve njegove
unutrašnje i spoljašnje prolaze ka slobodi, ka prevladavanju jela i pića i
zapućivanju prema svijetu vrijednosti i vjerovanja, otvorenosti prema golemim
neograničenim prostranstvima Svemira.
Ono što od čovjeka smjeraju učiniti djela poput
spomenutih jeste da ga odvoje od njegovih emocija, od njegovog unutarnjeg
osjećanja, njegovih duhovnih nastojanja i stremljenja, i da, umjesto toga, uđe
u područje marksističkog mišljenja kao čisto matrijalno biće koje posjeduje
samo meso i krv i odaziva se samo zahtjevima mesa i krvi…,da napusti svoje
lične težnje, umrtvi svoja jaka osjećanja i svoju beskrajnu impluzivnost, da
zaustavi svoje vrlo osjetljivo pristajanje uza stvari i događaje u domenu
prostranog svijeta. Kako se može bilo koji historičar ili umjetnik, uza svoju
čistu izvornu narav i duboko kosmičko osjećanje, saglasiti s onim što je izvan
ove izvorne naravi, sputano da se kreće samo u ograničenom domenu u kojem je
otežano normalno disanje?!
Zaista, materijalistička škola ne teži da proširi
područje pojedinačnosti, nego obrnuto, još više ga zbija i čini teškim tako da
postaje poput zida koji zatvara čovjeku put ka drugim stvarima i shvaćanju njihovih
međusobnih veza. Ako se ovo prenese u područje sadašnjeg društvenog života,
postaje uveliko jasno koliko je prazan, parcijalan i težak taj život. Jer
svakodnevna priča: cijene prehrambenih proizvoda, bezvrijedna žurba za
materijalnom stranom života, svakidašnje lične veze – sve to troši najveći dio
našega govora. I to se tako stalno uvećava i proširuje dok ne prekrije sve naše
velike ambicije i nade i dok nas ne odvoji od ostalih odnosa i stvari uništivši
potpuno naša osjećanja i lišivši nas naše ljudskosti. Gomilanje ovih
pojedinačnosti i njihovo poopćavanje predstavlja jednu od drama sadašnje
civilizacije koju predanost Bogu (islam) odbacuje, kako je to rekao veliki
Poslanik: “Ko vjeruje u Boga i u Sudnji dan, neka govori dobro, u
protivnom, neka šuti!” Kad bi svaki čovjek koji želi da govori govorio
ono što je dobro, kad bi svaki mislilac koji hoće da djeluje radio ono što je
dobro, ljudski život postao bi poput vječnog vrela čija voda ne bi presahnula,
a koju čine unutranja osjećanja, duhovna čistota, intelektualna rasplamsalost i
stalna veza sa Najvišim Zakonom koji povezuje stvari, životinje i druga
stvorenja u svoj vječni tok upravljajući ih prema cilju preko dviju obala
Božijeg djela i određenja: Istine i Pravde.
Tokom mog akademskog života, u vrijeme studija i
profesure, svjedočio sam ono što bi se moglo imenovati kao obrazovna blokada.
Ona je istaživačima nametala krajnje stepene učmalosti i površnosti u
historijskom istraživanju zahtijevajući od njih da ostanu na samoj površini
tekstova koje sakupljaju i da ne zaranjaju u dubine ličnosti i događaja, jer
svaki pokušaj te vrste nije ništa drugo do težnja ka literalizmu koji nije u
skladu sa historijskom naukom. Tako je i moja studija o Imadudinu Zenkiju bila
plod ovog akademizma sa svim njegovim manjkavostima i mahanama.
Međutim, sada, ovdje, nastojao sam, što sam mogao
više, da nadiđem te okove, ali nikada na štetu nauke, objektivnosti i
neutralnosti. To se može jasno vidjeti iz slijeđenja pouzdanog načina prilikom
utvrđivanja izvora i literature na svakoj stranici ove studije, u nepropuštanju
da se spomene izvor svake riječi, iskaza ili događaja na odgovarajućem mjestu,
a da i ne govorim o pridržavanju logičnog metoda u podjeli studije na
poglavlja, pa sam u svakom od njih, što je dobro vidljivo, obradio neku od
brojnih strana Omerovih ostvarenja: bilo da je riječ o ekonomiji, politici,
ratovanju ili o kulturi i administraciji.
Međutim, najveći broj novijih studija ide u
krajnost: ili prema akademizmu, tako da su njihove stranice opterećene brojnim
rubnim bilješkama, koje teško padaju čitaocu i guše i sam osnovni tekst, i koje
idu za tim da samo mehanički gomilaju tekstove u kojema nema života, ili te
studije idu u potpuno suprotnom smjeru približavajući se čistoj književnosti i
historijskom romanu, sjećanjima i memoarima koji ništa ne doprinose ozbiljnoj
povijesti.
Zaista, desetine novijih historijskih studija koje
čitamo od početka do kraja ne sadrže nijedan izvor na koji se istraživač
oslanja. Čak ako i ukaže na neki, ne učini ni najmanji napor da navede tom ili
stranicu iz koje preuzima historijski tekst. A to, nesumnjivo, slabi povjerenje
u takve studije i izlaže ih brojnim sumnjama.
Drugi se, pak, zadovoljavaju time da samo na kraju
studije navedu spisak izvora. Ni ovo istini ništa ne koristi. Srednje pravedno
rješenje, kad je riječ o stilu, jeste uspostaviti ravnotežu na raznim poljima
historijske studije: između osnovnog teksta i margina, između dužine poglavlja,
između lične analize i preuzimanja i citiranja iz izvora, uz nužnost navođenja
svih izvora na onim mjestima u studiji koja im prirodno pripadaju, i konačno,
između estetske strane historijskog stila i usredsređenosti, znanstvene
ozbiljnosti i očuvanja jedinstva teme.
Uistinu, pouke koje pruža ovo putovanje s unukom
Omera ibn el-Hattaba brojne su i neograničene. Stoga, zašto odugovlačimo i
čitaoca držimo tako dugo da čeka? Vrijeme je da vrata otvorimo i da zajedno
uđemo – da bismo se lično osvjedočili.
p.s.
*Najveći dio ove studije
objavljen je u listu “Preporod” u periodu od 1978. do 1979. godine
pod naslovom “Unutrašnji preobražaj” u prijevodu istog
prevodioca.
(Prijevod s arapskog: Mehmedalija Hadžić, izvod iz
knjige „ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA u vladavini Omera ibn Abdulaziza“, Dr. Imaduddin Halil )
(The
Bosnia Times)