Piše: Angus Deaton, thebosniatimes.ba
Prije izbijanja pandemije Covida-19 jedna druga epidemija je već harala Sjedinjenim Državama. Samo u 2018. odnijela je više američkih života nego što je to dosad učinio korona virus. „Smrt iz očaja“ – samoubistvo, oboljenja jetre povezana sa alkoholom, predoziranje opijatima – u konstantnom je porastu od polovine 90-ih godina 20. stoljeća. Od 65.000 slučajeva godišnje, koliko ih je bilo 1995, stigli smo do cijelih 158.000 u 2018.
Porast broja smrtnih ishoda u ovoj epidemiji gotovo isključivo je ograničen na Amerikance bez fakultetskih diploma. Dok opća stopa smrtnosti za populaciju sa fakultetskim obrazovanjem opada, za manje obrazovane Amerikance ona raste. Očekivani životni vijek za sve Amerikance opadao je od 2014. do 2017, što je prvi zabilježeni slučaj pada očekivanog životnog vijeka tri godine zaredom poslije pandemije španskog gripa 1918-19; uz dvije epidemije koje bjesne u isto vrijeme, očekivani životni vijek će se vjerovatno nastaviti skraćivati.
Iza podataka o smrtnosti kriju se jednako mračni ekonomski pokazatelji. Kao što smo pokazali u našoj knjizi, realne zarade američkih muškaraca bez fakultetske diplome (uz uračunatu inflaciju) smanjuju se već 50 godina. U isto vrijeme, dohodovna premija od fakultetskog obrazovanja porasla je na zapanjujućih 80 odsto. Pošto slabije obrazovani Amerikanci sve teže dolaze do posla, udio muškaraca u najproduktivnijim godinama u ukupnoj radnoj snazi opada već nekoliko decenija. Učešće žena u radnoj snazi takođe je u padu od 2000. godine.
Obrazovani Amerikanci su sve udaljeniji od slabije obrazovane većine, ne samo u pogledu dohodovnih već i zdravstvenih ishoda. Bol, usamljenost i radna nesposobnost češći su u populaciji bez fakultetskih diploma.
Takva je bila situacija u Sjedinjenim Državama prije nego što je počela pandemija Covida-19. Dolazak virusa jasno je pokazao već postojeće nejednakosti.
Pandemije su kroz historiju obično donosile više jednakosti. Najpoznatiji primjer je epidemija kuge koja je u Evropi 14. stoljeća ostavila za sobom veliki manjak radne snage i tako poboljšala pregovaračku poziciju radništva. Kasnije, u 19. stoljeću, epidemije kolere doprinjele su otkriću mehanizma prenošenja bolesti, čime je pripremljen teren za produžetak životnog vijeka u moderno doba, prvo u bogatim zemljama, a poslije Drugog svetskog rata i u ostatku svijeta. Poslije dugog perioda ogromnih razlika u očekivanom životnom vijeku, nastupio je period velikog ujednačavanja.
Međutim, u Sjedinjenim Državama te razlike su u posljednje dvije generacije ponovo u porastu, a Covid-19 će sigurno produbiti postojeći jaz u dohotku i zdravlju. Efekti virusa su stratifikovani prema nivou obrazovanja, jer ljudi sa višim kvalifikacijama vjerovatnije mogu nastaviti raditi i zarađivati od kuće. Ako ne pripadaju krugu visokoobrazovanih radnika u zdravstvu ili drugim sektorima koji su na prvoj liniji odbrane, mogu ostati kod kuće, opustiti se i gledati kako im rast berzanskih indeksa uvećava vrijednost penzija.
S druge strane, dvije trećine radnika bez fakultetskog obrazovanja pripada ili grupi neesencijalnih zanimanja, što ih izlaže riziku da ostanu bez posla, ili grupi esencijalnih zanimanja, u kom slučaju rizikuju infekciju. Dok fakultetski obrazovani uglavnom mogu sačuvati i bogatstvo i zdravlje, slabije obrazovani će morati riskirati ili jedno ili drugo.
Otuda se jaz u dohotku i životnom vijeku na koji trend smrti iz očaja ukazuje dodatno produbljuje. Slabije obrazovani bijelci podnijeli su najteži udar epidemije beznađa, dok afroamerička i latinoamerička populacija imaju disproporcionalo veliki broj žrtava u sadašnjoj pandemiji. To je dovelo do obrtanja prethodnog trenda ujednačavanja očekivanog životnog vijeka za crnu i bijelu populaciju.
Više je razloga koji proizvode takve disparitete i oni mogu uključivati stambenu segregaciju, manjak životnog prostora i organizaciju javnog prijevoza. To su faktori koji su naročito snažno djelovali u New Yorku, dok su u nekim drugim mjestima bili manje izraženi. U New Jerseyu, na primjer, disproporcionalno visoka stopa smrtnosti za afroameričku i latinoameričku populaciju nije primjećena.
Preskupi sistem zdravstvene zaštite u Americi pojačava efekte pandemije. Mnogi od desetina miliona Amerikanaca koji su ovog proljeća ostali bez posla izgubili su i zdravstveno osiguranje koje plaća poslodavac, a mnogi nemaju nikakvu alternativu.
Tretman se ne uskraćuje nikome ko ima simptome infekcije, ali zaraženi koji nemaju osiguranje vjerovatno ga neće ni tražili. U trenutku pisanja ovog članka, u Americi je već umrlo najmanje 113.000 ljudi i više od 200.000 je hospitalizirano. Mnogi od njih neće moći pokriti bolničke troškove (čak ni sa više osiguranja), što im može uništiti kreditni rejting za čitav život. Farmaceutske kompanije su u međuvremenu dobile od države milijarde dolara za rad na vakcini, ali zahvaljujući lobistima nisu im postavljani uvjeti u pogledu cijene ili obaveze da patent za vakcinu stave u javni domen.
Takođe, pandemija će doprinjeti daljoj konsolidaciji najvećih kompanija jer daje prednost gigantima e-trgovine u odnosu na već ugrožena mala preduzeća. Udio rada u BDP-u – veličina za koji se dugo vjerovalo da je konstanta – u posljednje vrijeme opada, a jedan od razloga može biti upravo dominacija velikih kompanija sposobnih da manipuliraju cijenama na tržištima roba i rada. Ako stopa nezaposlenosti u dolazećim godinama ostane visoka, odnos snaga između rada i kapitala ponovo će se promjeniti u korist kapitala, pa se može očekivati trend suprotan onom poslije epidemije kuge, što donekle objašnjava optimizam trgovaca na berzama uprkos najavama katastrofe.
I pored svega, ne vjerujemo da će postpandemijska ekonomija donijeti skok broja smrti iz očaja. Osnovni uzrok ove epidemije, prema rezultatima naše analize, nisu ekonomske fluktuacije po sebi, već dugotrajni proces nestajanja načina života bijele radničke klase u Americi. Zanimljivo je da je broj takvih smrti bio u porastu kako prije finansijske krize 2008, tako i tokom Velike recesije, kada je nezaposlenost u Sjedinjenim Državama porasla sa 4,5 na 10 odsto, a zatim i u periodu oporavka, kada je nezaposlenost opadala dok nije svedena na 3,5 odsto, neposredno pred početak pandemije. Ako veza između nezaposlenosti i broja samoubistava postoji, ta veza u Americi više nije uočljiva.
Ipak, već poznati trendovi pokazuju da generacija koja će na tržište rada izaći u narednoj deceniji može očekivati da tokom čitavog radnog vijeka zarađuju manje nego prethodne generacije i to bi moglo doprinjeti beznađu koje vodi u samoubistvo, alkohol ili zavisnost. Ukratko, najvjerovatnije je da se Amerika poslije pandemije neće mnogo razlikovati od Amerike prije pandemije, osim što će nejednakost i disfunkcionalnost biti još očigledniji.
Istinu govoreći, gnjev javnosti povodom policijskog nasilja ili nedopustivo skupe zdravstvene zaštite mogao bi dovesti do strukturnog sloma. Ako se to dogodi, možda ćemo dočekati da vidimo neko bolje društvo. A možda i nećemo. Jer ono što raste iz pepela ne mora uvijek biti feniks.
(TBT, Project Syndicate)