OFANZIVA (ANTI)FAŠISTA Kurspahić:„Dijalog neistomišljenika“ nezamisliv je pod okriljem stranke koja je predsjedavala nad udruženim zločinačkim poduhvatom

Svojevremeno je, 2017. godine, povodom šestoaprilske proslave godišnjice oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu gradonačelnik Sarajeva u dva javna nastupa, na N1 televiziji i na svečanom polaganju vijenca pred Vječnom vatrom, ponovio kako je „na današnji dan pobijeđen antifašizam i Sarajevo oslobođeno“.

Mladom gradonačelniku je to u javnosti, sklonoj praštanju mladosti-ludosti, oprošteno iako ne baš i zaboravljeno: evo ga, uostalom, i u ovoj kolumni.

Sjetio sam se te epizode čitajući ovih dana objavu prvaka rivalske bošnjačke stranke, Saveza za bolju budućnost, Fahrudina Radončića koji na svojoj Facebook stranici, pozivajući na sasijecanje u korjenu „svake pojave veličanja nacizma, legaliziranja radikalizma, antisemitizma ili homofobije protiv LGBT orijentiranih osoba“, zaključuje:

„Historijska je obaveza baštiniti antifašizam, širiti svijest o tome koliko je to historijski opasna pojava i pokazivati hipersenzibilnost u sprječavanju sijanja sjemena tog planetarnog zla. Uostalom, i genocid u Srebrenici posljedica je te ideologije“.

Vjerujući kako se u oba slučaja radi o nesretnom izboru riječi, i ne pripisujući Radončiću kako zaista misli da je antifašizam „historijski opasna pojava“ i „planetarno zlo“, ne mogu ipak ne zapaziti kako i te izjave doprinose raširenom utisku kako bošnjačka politika pokušava da pribavi pravedničku poziciju presuditelja u razvrstavanju sljedbenika fašizma i antifašizma i status žrtve iz zajedničke prošlosti a ipak tu poziciju moralne superiornosti kompromituje – pored ostalog – imenovanjem ulica i javnih ustanova po pripadnicima i propagandistima fašističke ideologije i zloglasne NDH.

O iskrenosti antifašističkog opredjeljenja više od zapaljivih izjava i zakletvi govori „odsustvo“ ili „uzdržavanje“ predstavnika više bošnjačkih stranaka u izjašnjavanju ovih dana o promjeni imena škole Mustafa Busuladžić u Sarajevu.

Ta kolebljivost – ako ne i prećutno prihvatanje fašizma – prostor je u kojem se i nedavni javni protest bosanskohercegovačkih antifašista povodom mise za blajburške žrtve u sarajevskoj katedrali pokušava predstaviti kao „napad na katoličku crkvu, kardinala i hrvatski narod“.

Stvar je, međutim, manje dramatična: protest protiv „blajburške mise“ pokazao je da tri decenije vladavine „bratstva i posestrimstva“ tri nacionalna pokreta – koji neminovno razgrađuju sve zajedničko u Bosni i Hercegovini – nisu mogle poništiti sjećanje i poštovanje za doprinos njenih naroda u najuzvišenijem zajedničkom podvigu: pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu.

„Misa za nevine blajburške žrtve“ – odnosno protest antifašista povodom pokušaja da se Sarajevu, 75 godina kasnije, podmetne solidarnost s ustaštvom – naišli su na veliki odjek u svjetskoj štampi i, ovog puta, antifašizam je odnio još jednu pobjedu. Oni koji su organizovali ili podržavali „blajburšku misu“ posebno su bili razočarani što su ambasadori i mediji zapadnih zemalja jednodušno podržali demonstraciju antifašizma građana glavnog grada Bosne i Hercegovine.

U tom očekivanju podrške vjerovatno su pošli za onima koji su izveli površan zaključak iz izjave sadašnjeg američkog predsjednika kako je u sukobu neonacista i antifašista na ulicama Charlottesvillea u Virdžiniji u ljeto 2017. bilo „finih ljudi“ na obje strane.

To je kontekst u kojem je ovih dana u Sarajevu održan Okrugli sto „Lustracija između fašizma i antifašizma“ u organizaciji državnog Ministarstva civilnih poslova.

Već i sam naslov, sugerišući kako su fašizam i antifašizam na neki način uporedive kategorije, nudi raspravu o stvarima o kojima postoji međunarodno neupitna presuda istorije: naizgled privlačan poziv na „razgovor neistomišljenika“ ponuda je da se nekako izjednače Jasenovac kao istorijsko oličenje zla u kojem su likvidirane desetine hiljada najnevinijih žrtava i Bajburg gdje je sa ustaškom vojskom u povlačenju – bez suda i presude – zajedno sa zlikovcima likvidiran i veliki broj nevinih koje su poveli sa sobom.

Poziv na „dijalog neistomišljenika“ o tome jednak je formiranju „komisije za istinu o Srebrenici“ u aranžmanu vlasti Republike Srpske nakon svih desetina hiljada dokumenata, stotina svjedoka i pravosnažnih presuda najpozvanijih međunarodnih sudova koji su „događaje u Srebrenici u julu 1995.“ okarakterisali jednom riječju: genocid.

Jasenovac nekada – ili Srebrenica danas – nisu više teme za „razmjenu mišljenja“: njihove žrtve zahtijevaju i zaslužuju neupitno poštovanje i šutnju i ne mogu biti tema „okruglih stolova“ koji će dovoditi u pitanje istorijski potvrđene činjenice.

Ponuđeni „dijalog neistomišljenika“ nezamisliv je pod okriljem stranke koja je predsjedavala nad udruženim zločinačkim poduhvatom devedesetih s uspostavom na teritoriji međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine vlastite paradržave („Hrvatske Republike Herceg-Bosne“); logora od Heliodroma do Dretelja; masovnih progona iz krajeva proglašenih „Herceg-Bosnom“ i zvjerskih masovnih ubistava pored ostalog u Ahmićima i Stupnom Dolu; rušenja Starog mosta … sa istorijom odavanja najviših počasti osuđenima za ratne zločine počinjene u okviru UZP-a.

Državna ministarstva valjda bi nakon svih godina nazadovanja države na euroatlantskom putu morala imati preča posla od poticanja „dijaloga neistomišljenika“ o neupitnim poglavljima povijesti.

(TBT, RSE)