Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
U septembru 1963, u mjestu Lanstefan u Walesu, majstor vitraža po imenu John Petts čuo je na radiju vijest o četiri crne djevojčice ubijene u nedjeljnoj školi u bombaškom napadu na Baptističku crkvu u Šesnaestoj ulici u Birmingemu u Alabami. Vijest je pogodila Pettsa, bijelog Britanca. „Naravno, kao otac, bio sam užasnut smrću djece“, kaže Petts na snimku koji se čuva u arhivu londonskog Imperijalnog ratnog muzeja. „Kao majstora starog zanata pogodila me je i slika razbijenog vitraža u crkvi. Zapitao sam se kako bih mogao da pomognem“. Petts je odlučio iskoristiti svoje zanatske vještine da pokaže solidarnost. „Ideja zapravo ne postoji dok čovjek s njom nešto ne uradi“, rekao je. „Misli nemaju stvarno i živo značenje dok na osnovu njih nešto ne preduzmemo“.
Uz pomoć urednika vodećeg velškog dnevnika, The Western Mail, objavio je poziv za prikupljanje dobrovoljnih priloga za izradu vitraža koji će zamijeniti onaj koji je uništen u bombaškom napadu. „Tražit ću da prilozi ne budu veći od pola krune“, rekao je urednik Pettsu. „Nećemo da dođe neki bogataš i sam plati cijeli vitraž. Ovo će biti poklon od svih ljudi Walesa“. Dvije godine kasnije, u crkvi u Alabami postavljen je Pettsov vitraž. Urađen je u plavim tonovima, sa crnim Isusom povijene glave i podignutih ruku, kao da visi sa raspeća. Ispod Isusa su bile riječi „Meni učiniste“ (iz Mateja 25:40: “I odgovarajući, car reći će im: Zaista vam kažem: kad učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”)
Identifikacija Evropljana sa crnim Amerikancima, naročito u periodima krize, otpora i traume, ima dugu i složenu historiju. Ona u dobroj mjeri počiva na tradicijama internacionalizma i antirasizma evropske ljevice, gdje su ljudi poput Paula Robesona, Richarda Wrighta i Audrea Lordea pronalazili ideološko i – često sasvim doslovno – fizičko utočište. „Pamtim od malih nogu da je moja porodica podržavala Martina Luthera Kinga i pokret za građanska prava“, rekao mi je Ronan Bennett, katolik, pisac i scenarista iz Sjeverne Irske, koga su Britanci nepravično zatvorili u zloglasni zatvor Long Cash početkom 70-ih godina. „Instinktivno smo saosjećali sa crnim Amerikancima. Dobar dio naše ikonografije, pa i pjesama, kao što je ’We Shall Owercome’, preuzeli smo od crnih Amerikanaca. Od 1971. ili 1972. više me je zanimalo šta imaju da kažu Bobby Seale i Eldridge Cleaver nego Martin Luther King“.
Takva tradicija političke identifikacije sa crnim Amerikancima stvarala je prostor da se kompleks niže vrijednosti evropskog kontinenta, zbog vojne i ekonomske inferiornosti u odnosu na Sjedinjene Države, kompenzira stavom moralne superiornosti kojim se olahko zanemarivala evropska kolonijalna prošlost i rasistička sadašnjost.
U Britaniji se još vodila istraga povodom rasističkog ubistva tinejdžera Stephena Lawrenca kada je 1998. stigla vijest o sudbini Jamesa Byrda, 49-ogodišnjeg Afroamerikanca koga su kidnapovala trojica muškarca iz Jaspera u Texasu. Tukli su ga, mokrili po njemu, a onda ga lancem vezali za kamionet i vukli ga više od jedne milje, dok mu glava nije otpala. Na sastanku redakcije britanskog Guardiana, gdje sam tada radio, jedan od kolega je povodom Byrdovog ubistva primijetio: „Mi ovdje ipak ne radimo takve stvari“.
U godinaa koje su od tada prošle značajno je porastao broj Evropljana drugačije boje kože – naročito u velikim gradovima u Britaniji, Holandiji, Francuskoj, Belgiji, Portugaliji i Italiji. U pitanju su potomci ljudi iz nekadašnjih kolonija („Mi smo ovde zato što ste vi bili tamo“) ili useljenici koji su naknadno stigli kao azilanti, izbjeglice ili ekonomski migranti. Njihove zajednice također nastoje da lokalne bitke za rasnu pravdu povežu sa znatno uočljivijim događajima u Sjedinjenim Državama.
„Američki crnci nemaju nikakvu predstavu o stotinama miliona ljudi širom svijeta koji nisu bijelci, a koji sa njima saosjećaju i podržavaju ih“, rekao je Malcolm X u svojoj autobiografiji. „Oni ne znaju za osjećanje bratstva koje ti ljudi gaje prema nama”.
Prošle sedmice su širom Evrope organizirani veliki skupovi kao gest solidarnosti sa pobunom protiv policijske brutalnosti koju je pokrenulo ubistvo Georgea Floyda. (Stradanja žena teže prelaze Atlantik. Ime Breonne Taylor, koje se često viđa na protestima u Americi, ovdje je manje poznato.) Vazduh u centru Pariza bio je težak od dima i suzavca dok su hiljade demonstranata klečale s podignutom pesnicom. U Gentu, statua Leopolda II, belgijskog kralja koji je pljačkao i pustošio Kongo, pokrivena je vrećom na kojoj je pisalo „Ne mogu disati“ i isprskana crvenom bojom. U Kopenhagenu su skandirali „nema mira bez pravde“. U Stokholmu je bilo guranja na ulicama; opštine pod kontrolom laburista u Britaniji osvjetlile su zgrade ljubičastom bojom u znak solidarnosti; protesta je bilo pred američkim ambasadama i konzulatima od Milana do Krakova, i uprkos pravilima o održavanju distance, organizirane su hiljade protestnih marševa od londonskog Trafalgar skvera do Haga, od Dablina do Brandenburške kapije u Berlinu.
Takvi transnacionalni protesti nisu ništa novo, ali sada su sve češći zahvaljujući društvenim mrežama. Slike i video snimci policijske brutalnosti i masovnih demonstracija koji se šire unutar i izvan dijaspora inspiriraju veliki broj ljudi. Veze između demonstranata se uspostavljaju i produbljuju velikom brzinom, dok privlačnost njihove poruke za najširu populaciju raste. Ime Trayvona Martina znaju svi u Evropi, iako vjerovatno nisu čuli za Emmetta Tilla.
To je donekle odraz američke pozicije moći. Politička zbivanja u Americi snažno odjekuju u ostatku svijeta – ekonomski, ekološki i vojno. U domenu kulture Sjedinjene Države imaju veću težinu nego bilo koja druga zemlja, a dio tog utjecaja pripada i Afroamerikancima. Do svojih tridesetih godina i sâm sam mnogo više znao o književnosti i historiji crne Amerike nego crne Britanije, u kojoj sam rođen i gdje sam odrastao, ili Kariba, postojbine mojih roditelja. Kod pripadnika crne dijaspore crna Amerika ima hegemonijski status i autoritet. Iako je marginalizirana unutar Amerike, ona ima uticaj veći od utjecaja bilo koje druge crne manjine.
Evropa danas zna za imena Trayvona Martina, Michaela Browna i Georgea Floyda. S druge strane, ime Jerrya Massloa koji je pobjegao iz južnoafričkog aparthejda da bi ga rasisti ubili u blizini Napulja 1989, što je dovelo do usvajanja prvog italijanskog zakona kojim je status imigranata legalizovan, ne zna gotovo niko izvan Italije. Isto tako, priča o Benjaminu Hermansenu, petnaestogodišnjem norveškom dječaku porijeklom iz Gane koga su ubili neonacisti u Oslu 2001, što je pokrenulo talas demonstracija i dovelo do ustanovljenje državne nagrade za antirasizam, nepoznata je izvan Norveške. (Sticajem okolnosti Michael Jaskson mu je posvetio album iz 2001, Invincible; ipak, ne vjerujem da i najzagriženiji Jacksonovi obožavaoci znaju ko je bio Benjamin.)
Ali to interesiranje nije obostrano. Poređenje Lawrenca i Byrda na sastanku redakcije u Guardianu bilo je neprijatno, ali je bar bilo moguće; malo je vjerovatno da ćete u nekoj redakciji u Americi pronaći novinara koji je čuo za Lawrenca. To ne govori o nezainteresovanosti i ravnodušnosti, već o moći carstva. Što ste bliže centru, to je manje stvari koje treba znati o periferiji, i obratno.
Iz perspektive kontinenta koji istovremeno strahuje od američke moći i divi joj se, i pritom nema načina da na tamošnja zbivanja utječe, Afroamerikanci su za mnoge Evropljane postali put iskupljenja: živi dokaz da Amerika nije ono što tvrdi da jeste i da bi mogla biti mnogo više. To je mehanizam u osnovi lijenog i konzervativnog anti-amerikanizma evropske ljevice. Oni isti liberali koji su mrzili Georgea W. Busha zaljubili su se u Baracka Obamu; ljevičari koji su se gnušali Richarda Nixona prigrlili su Muhammada Alija, Malcolma X-a i Martina Luthera Kinga. Dok su se žalili na „koka-kolonizaciju“ američkog kulturnog imperijalizma, Francuzi su raširenih ruku dočekivali Jamesa Baldwina i Richarda Wrighta. Drugim riječima, osude američke vanjske politike i moći – često cirkularne i uopćene, mada rijetko neosnovane – nikada nisu uključivale odbacivanje američke kulture ili njenih potencijala.
U periodima kada je držala do svoje mehke moći, Amerika je vodila računa o tome kako je ostatak svijeta vidi. „Problem rasnih odnosa utiče na mogućnosti vođenja naše vanjske politike”, tvrdio je državni sekretar Dean Rusk 1963. godine. „Govorim o problemu diskriminacije… Naš glas je zbog toga prigušen, našim saveznicima je neprijatno, a neprijatelji se raduju… ulazimo u trku sa jednom nogom u gipsu“.
Današnje vrijeme nije takvo. U trenutku ubistva Georgea Floyda reputacija Amerike u Evropi već je bila na najnižim granama. Svojom bigoterijom, mizoginijom, ksenofobijom, neznanjem, taštinom, gramzivošću, siledžijstvom i hvalisavošću Donald Trump je otjelovljenje svega što Evropljani preziru kao najgore aspekte američke moći. Dan poslije Trumpove inauguracije, žene su organizirale protestne marševe u 84 zemlje; njegove posjete evropskim prestonicama redovno se završavaju demonstracijama. Svojim ponašanjem na međunarodnim skupovima i najavama izlaska iz Svjetske zdravstvene organizacije usred pandemije Trump je jasno pokazao prezir prema ostatku svijeta. U najvećem broju slučajeva uzvraćeno mu je ravnom mjerom.
Mada su policijska ubistva sumorna konstanta života u Americi, mnogi Evropljani su baš u ovom ubistvu pronašli potvrdu nepravde u političkom periodu kroz koji upravo prolazimo. Ono ilustrira povratak bijelog nativističkog nasilja uz blagoslov države i podsticaje najviših državnih službenika. Ono daje primjer demokratije u krizi u kojoj se snage sigurnosti otimaju kontroli i teroriziraju sopstvene građane. Slučaj Georgea Floyda ističe se ne samo kao ubistvo nego i kao metafora.
Takve patologije nisu došle niotkuda. „Nijedan Afrikanac nije stigao na obale Novog svijeta svojom voljom“, pisao je francuski intelektualac Alexis de Tocqueville u 19. vijeku. „Crni ljudi samim rođenjem nasljeđuju od predaka vanjski biljeg te sramne historije. Zakon može ukinuti ropstvo, ali jedino Bog može izbrisati njegove tragove“. Taj „biljeg“ je karta za ulazak u svijet koji crne Amerikance pokušava vidjeti kao ljude koji potiču iz Sjedinjenih Država – ali im ne pripadaju sasvim – a uz to su suštinski važni za njihovu verziju kulture i slobodni od negativnih posljedica američke moći.
Takvom pokroviteljskom percepcijom crni Amerikanci su često infantilizirani. „Čak i da sam stariji crni čovjek“, pisao je mladi i slavljeni sovjetski pesnik Vladimir Majakovski 1927. u pesmi „Našoj omladini“, „ja bih učio ruski i ne bih bio obeshrabren i lijen, samo zato što je ruski bio Lenjinov jezik“. (Što se Lenjina tiče, njegova omiljena knjiga u djetinjstvu bila je Čiča Tomina koliba.) Evropska egzotizacija Jospehine Baker u Revue nègre u Parizu nije usamljen slučaj, mada Josephine Baker jeste bila sasvim jedinstvena. Krajem 60-ih godina mediji u Zapadnoj Njemačkoj su opisivali Angelu Davis kao „militantnu madonu afričkog izgleda“ i „crnu ženu sa žbunom na glavi“. Na istoku je bila „lijepa tamnoputa žena koja privlači pažnju Berlinaca svojom afro-frizurom“.
Ipak, uprkos manjkavostima, divljenje je bilo sasvim iskreno. U tradiciji evropske ljevice uvijek je postojala snažna struja internacionalizma i antirasizma, pored antifašizma, čime je stvoren plodan teren za borbe Afroamerikanaca. Šezdesetih godina 19. vijeka, radnici u tkačnicama u Lancashireu, direktno pogođeni nestašicom pamuka zbog trgovinske blokade Konfederacije, odbijali su da okončaju bojkot robe iz južnih američkih država iako ih je to skupo stajalo. Početkom 70-ih godina, član tima kampanje za oslobađanje Angele Davis izjavio je za New York Times da su dobili 100.000 pisama podrške samo iz Istočne Njemačke, previše i da ih samo otvore.
Evropa je kroz historiju dokazala svoj talenat za antirasističku solidarnost sa crnim Amerikancima, koji sa novim talasom protesta u Americi ponovo izbija u prvi plan. Ali Evropa ima i sopstvenu historiju izvoza rasizma širom svijeta. De Tocqueville je bio u pravu kada je napisao da „nijedan Afrikanac nije stigao na obale Novog svijeta svojom voljom“, ali zaboravio je da ukaže na vodeću ulogu „starog svijeta“ u dopremanju Afrikanaca u Ameriku. Evropska historija rasizma nije ništa manje zloćudna od one u Americi. Zapravo, te historije su nerazdvojno povezane. Najveća razlika je u tome što je Evropa najteže oblike anticrnačkog rasizma – ropstvo, kolonijalizam, segregacija – prakticirala van svojih granica, dok ih je Amerika internalizirala i primijenila na svojoj teritoriji.
U periodu koji je protekao od vijesti o bombaškom napadu u Birmingemu do postavljanja Pettsovog vitraža u crkvi u Alabami, 6 afričkih zemalja se oslobodilo britanske kolonijalne uprave (uskoro su im se pridružile i druge). Portugalija je zadržala svoje prekomorske posjede još 9 godina. Da je Petts ranije poželio da potraži sličnu potresnu priču, lahko ju je mogao pronaći u Keniji gdje je njegova vlada mučila i ubijala hiljade ljudi zbog lokalne pobune.
Jedna od glavnih razlika između rasnih historija Evrope i Sjedinjene Države je u tome što su se represija evropskih metropola i otpor lokalnog stanovništva donedavno odvijali uglavnom u udaljenim dijelovima svijeta. Naš pokret za građanska prava bio je onaj na Jamajci, u Gani, Indiji i tako dalje. Izvoz odgovornosti u daleke krajeve ostavio je dosta prostora za poricanje, neznanje i sofizme u tumačenje ove historije u postkolonijalnoj eri.
„Istina je da su Englezi licemjerni kada je u pitanju njihova imperija“, pisao je George Orwell u eseju „Engleska vaša Engleska“. „Među pripadnicima radničke klase to licemjerje se pokazuje kao neznanja da imperija postoji“. Godine 1951, deceniju poslije objavljivanja ovog eseja, jedno istraživanje je pokazalo da gotovo tri petine ispitanika nije u stanju da navede bar jednu od britanskih kolonija.
Takva selektivna amnezija i zaborav imperijalne historije u raspravi o rasizmu nužno proizvode kod Evropljana lažni osjećaj superiornosti u odnosu na Ameriku. Još veći problem je toksična nostalgija koja i danas krivi njihovo viđenje ove historije. Svaki drugi Holanđanin, svaki treći Britanac, svaki četvrti Francuz i Belgijanac i svaki peti Italijan vjeruje da je imperijalna prošlost njihove zemlje nešto čime se treba ponositi, pokazala je anketa YouGov iz marta ove godine. Isto tako, tek svaki dvadeseti Holanđanin, svaki sedmi Francuz, svaki peti Britanac i svaki četvrti Belgijanac i Italijan smatraju da su njihove stare imperije nešto čega bi se trebalo stidjeti. U svim pomenutim zemljama organizirani su veliki protesti u znak solidarnosti sa protestima u Sjedinjenim Državama.
U toj indignaciji ljudi iz Evrope često gube sposobnost da uoče nešto što ostatak svijeta jasno vidi. Evropljani se sasvim iskreno pitaju kako je moguće da je Amerika završila u ovakvoj vrsti brutalnosti – ne prepoznajući i ne kajući se zbog slične putanje sopstvene historije. Nivo razumijevanja problema rase i rasizma kod bijelih Evropljana, čak i onih koji vjeruju da su naklonjeni borbi američkih crnaca, obrazovani i dobro obaviješteni, tužno je nizak.
Pokojna Maya Angelou je uočila jaz između onoga što Francuska predstavlja za nju i odnosa Francuske prema njoj i njoj sličnima. Zato je prilikom gostovanja u Parizu sa predstavom Porgi i Bes 1954. godine odlučila da se ne priključi mnogim umjetnicima i muzičarima koji su tamo ostali. „Pariz nije bio mjesto za mene i mog sina“, zaključila je u knjizi Singin’ and Swingin’ and Gettin’ Merry Like Christmas, trećem tomu autobiografije. „Francuzima sam se dopadala jer sa mnom nisu morali da dijele osjećaj krivice zajedničke historije – baš kao što bijeli Amerikanci lakše prihvataju crne ljude iz Afrike, sa Kube i iz Južne Amerike nego one sa kojima su dijelili životni prostor dvije stotine godina. Nisam pronašla ništa korisno u zamjeni jednog skupa predrasuda drugim“.
To nas dovodi do još jednog problema sa evropskim kredibilitetom u ovoj oblasti: to je rasprostranjenost rasizma u današnjoj Evropi. Fašizam je ponovo popularna ideologija na kontinentu, sa otvoreno rasističkim partijama na pozornici, koje definiraju okvire politika i debata čak i onda kada nisu na vlasti. Nigdje nema viralnih video snimaka posljednjih trenutaka izbjeglica koji se bore za dah negdje u Mediteranskom moru (možda u pokušaju da se dokopaju Italije, zemlje koja kažnjava ljude koji im pomažu). Tek kada je 2015. godine more izbacilo mrtvo tijelo trogodišnjeg sirijskog dječaka Alana Kurdija na tursku obalu, Evropljani su iskusili ono što Amerikanci doživljavaju kada gledaju snimke policijskih ubistava: bolni dokaz nehumanosti u kojoj političke kulture sa obje strane Atlantika na sličan način saučestvuju.
Broj zatvorenika, nezaposlenih i siromašnih uvijek je veći u populaciji crnih Evropljana. Vjerovatno zahvaljujući tome što ovaj kontinent nije preplavljen vatrenim oružjem kao Amerika, rasizam je ovdje manje smrtonosan. Ali u svakom drugom pogledu jednako je prisutan. Razlike u broju smrtnih ishoda tokom pandemije u Britaniji, na primjer, uporedive su sa onima u Sjedinjenim Državama. Od 2005. do 2015. godine pobune i neredi povezani sa problemom rasizma zabilježeni su u Britaniji, Italiji, Belgiji, Francuskoj i Bugarskoj. Nesigurnost crnih života u doba poznog kapitalizma nije ograničena na Ameriku, iako se najčešće i najupečatljivije manifestuje upravo tamo. U tom smislu, pokret Black Lives Matter je neka vrsta plutajućeg označitelja koji će se u većini evropskih gradova, pa i šire, osjećati kao kod kuće.
Kada sve to imamo u vidu nameće se pitanje o moralnom autoritetu na osnovu kog Evropljani optužuju Ameriku za rasizam. To je pitanje na koje crni evropski aktivisti već dugo traže odgovor, koristeći pažnju usmjerenu na zbivanja u Americi da otvore pitanje rasizma u sopstvenim zemljama. Naravno, rasizam na jednom mjestu nikome ne uskraćuje pravo da postavlja pitanja o rasizmu na nekom drugom mjestu. (Uz takva pravila na zapadu se nikada ne bi razvio pokret za rušenje aparthejda.) Ali moramo voditi računa o načinu na koji to činimo. Sretao sam u Evropi aktiviste koji pokušavaju da iskoriste fascinaciju Evropljana zbivanjima u Americi da lokalnom političkom establišmentu ukažu na rasizam pred sopstvenim vratima. Kao odgovor na skandiranje imena Georgea Floyda u Americi, Francuzi su izvikivali ime Adama Traoréa, državljanina malijskog porijekla koji je preminuo u pritvoru 2016. godine.
Ali to nije posao koji će vam donijeti popularnost. Iz iskustva znam da povlačenje paralela i ukazivanje na kontinuitet, veze i kontraste između evropske i američke historije rasizma kod mnogih bijelih evropskih liberala izaziva reakcije koje su negdje između prekora i zbunjenosti. Malobrojni su oni koji će poricati postojanje rasizma u sopstvenoj zemlji, ali vrlo brzo će konstatirati da je „ovdje ipak bolje nego tamo“ – kao da treba da budemo zadovoljni mjerom rasizma koju imamo.
Kada sam 2015. napuštao Ameriku, poslije 12 godina izveštavanja iz Chicaga i New Yorka, mnogi su me pitali da li odlazim zbog rasizma. „Rasizam različito funkcionira u Britaniji i Americi“, odgovarao sam. „Da stvarno bježim od rasizma, ne bih se vratio u Hakni u Londonu“. Ali njihov rasizam je ipak gori od našeg, tješili su me. „Svaki rasizam je loš“, odgovarao sam. „Ne postoji bolji i gori“.
(TBT, The New York Review of Books)