Piše: Hajrudin Somun, thebosniatimes.ba
Trebaće vremena da se posloži sve što se događalo, pisalo i govorilo o pomoći koja je stizala ili nije stizala Bosni i Hercegovini iz arapskih zemalja sa obala Perzijskog zaliva radi ublažavanja stanja u koje je doveo koronavirus. Kada su krajem marta i početkom aprila, dakle u jeku pandemije, stizale vijesti da Ujedinjeni Arapski Emirati šalju pomoć u Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku, u jednom dijelu javnosti BiH su zlurado, u drugom ne bez razloga dočekane komentarima “Eto vam vaših Arapa!”, a u bošnjačkom političkom i duhovnom vođstvu se nije moglo sakriti razočarenje. I pored nastojanja, političari nisu mogli da pruže valjano objašnjenje. Ali jeste vođa Islamske zajednice, Husein ef. Kavazović, koji je rekao da je ta pomoć državama okruženja “vrlo često simbolične prirode”, ali da “utoliko više razumijemo nezadovoljstvo velikog dijela bh. javnosti koja je u ovome vidjela lošu poruku bratskih i prijateljskih Emirata”. Kazavši “politike su politike i njima se ne smije dozvoliti da naruše dobre odnose među narodima”, reisu-l-ulema je napravio jasnu razliku između vlada i naroda. Kako je još rekao da se “u muci poznaju junaci, ali i prijatelji”, meni nije bilo teško da pretpostavim ono što je kao tuzlanski muftija mogao još 1990-ih godina osjetiti i vidjeti ko su pravi prijatelji Bosne i Hercegovine i njenih muslimana.
Regionalne i svjetske podjele i interesi
Bili su to, dakle, prvi dani aprila, a tek krajem maja, kad se pandemija smirivala i kad više nije bilo hitne potrebe za pomoć kojom bi se spriječilo širenje koronavirusa, na aerodrom Sarajevo slijeće avion iz Dubaija s 20 tona respiratora, maski i drugih vidova pomoći. Dobro je poznato šta se sve događalo s tim avionom, kako se u Sarajevu izražavala radost i zahvalnost, ali i kako se u samo dva-tri sata saznalo da pomoć nije upućena BiH nego Crnoj Gori. Tek što je iskazana zahvalnost šeiki Hind bint Maktoum, supruzi premijera UAE i vladara Dubaija – najbogatijeg od sedam emirata, recimo entiteta UAE – na “neočekivanoj velikodušnoj pomoći za građane BiH”, iz ambasade te zemlje u Podgorici je stigla obavijest da se Sarajevski aerodrom koristio samo za istovar robe. Početkom juna stigao je i drugi avion sa pomoći koja je ovaj put upućena samo BiH uz poruku prve dame Dubaija u kojoj se Njena visost “duboko izvinjava povodom zabune koja je nastupila”. Na odluku vlade UAE da se i Bosni nešto pošalje mogle su da utiču vijesti o nezadovoljstvu u Sarajevu, zbrka koja je nastala s prvom isporukom, ali možda još više saznanje da je druga zalivska zemlja Katar poslala pomoć BiH čim je dobila pismo predsjedavajućeg predsjedništva Šefika Džaferovića. Isto pismo otišlo je i na vladu Emirata, ali izgleda da je Crna Gora bila preča.
Surevnjivost i rivalstvo UAE i Katara i njihovo svrstavanje u suprotstavljene političke, ideološke i sektaške tabore Srednjeg istoka druga je priča. Oko respiratora i ostalog tereta iz aviona koji su stizali iz Dubaija bilo je, međutim, još svakojakih zgoda. Druga su priča i podjele unutar BiH zbog kojih se ne zna kako raspodijeliti pomoć za suzbijanje epidemije i kad stigne na Sarajevski aerodrom, pa se tamo trpa u hangare i čeka dogovor entiteta i kantona kad možda više neće biti nikome potrebna. Oni Arapi bi nam mogli reći: “Pa eto niste ni vi ništa manje od nas podijeljeni.”
Na pitanje zašto su Emirati slali pomoć Srbiji i Crnoj Gori – ono što je otišlo u Hrvatsku, izgleda da je manje nego simbolično – odgovor je više nego jasan. Preko 10 godina između Emirata, Srbije i Crne Gore vršljaju trgovci, sklapaju se veliki poslovi, u Abu Dhabi idu srbijanski predsjednici, Milo Đukanović časti emire i šeike po Budvi. Srbija je dodijelila državljanstvo Muhamedu Dahlanu, desnoj ruci prestolonasljednika Abu Dhabija Bin Zajeda, u zamjenu za kupovinu nekretnina i emiratske investicije po niskim cijenama. Emirati su, kako smatraju vojni izvori, u Srbiju uložili milijarde dolara u razvoj oružja, zauzvrat im je dodijeljeno zemljište za projekat “Beograd na vodi”. U istraživanju mreže Balkan iz 2016. potvrđeno je da su zemlje Istočne Evrope, sa Srbijom na čelu, na Srednji istok izvezle oružja u vrijednosti od milijardu dolara. Još kao premijer, Aleksandar Vučić je govorio o četiri milijarde dolara emiratskih investicija. Emirati su bacili oko i na Crnu Goru, pa su i tamo poslali Dahlana da uloži milione u razvoj turizma.
Dahlan je dobio i crnogorsko državljanstvo. Đukanović mu se divi, a vjerovatno je po njegovom savjetu išla pomoć u Beograd i Podgoricu za vrijeme pandemije. Muhamed Dahlan je, da se zna, Palestinac koji je bio Arafatov ministar i šef sigurnosnih tijela Palestinske uprave, ali su se razišli i postali smrtni neprijatelji. Neke arapske zemlje, poput UAE i Saudijske Arabije, uz aminovanje Izraela, u Dahlanu gledaju alternativu palestinskom predsjedniku Mahmudu Abasu. Pa je uz njega možda vezan još jedan detalj konfuzije oko emiratskog Boeinga 747-400 koji je slijetao na Sarajevski aerodrom. Deset dana ranije, kako je obavijestila emiratska državna avikokompanija Etihad Airways, taj isti avion nakrcan respiratorima “izveo je namjenski humanitarni teretni let iz Abu Dhabija u Tel Aviv, kako bi pružio medicinsku robu Palestincima”. Logo aviona bio je maskiran, jer UAE i Izrael nemaju diplomatske odnose. Palestinska vlada iz Ramalaha odbila je da primi taj teret, jer ni oko leta ni pomoći nije bilo nikakve koordinacije s palestinskom upravom. Palestinski izvori, i tamošnji i ovdašnji iz Sarajeva, smatraju velikom vjerovatnoćom da su Emirati tu pomoć preusmjerili prema Sarajevu. Možda teret nije trebalo ni vaditi iz aviona dok nije stigao na Sarajevski aerodrom.
Tako i ja nalazim, mnogo višu nego simboličnu, vezu između Palestine i Bosne i Hercegovine. Preko obje se prelamaju regionalne i svjetske podjele i interesi. A o pomoći koju neke arapske zemlje, u ovom slučaju UAE, pružaju BiH i pružale su joj i za vrijeme rata 1990-ih, otišao bih dalje od ipak obazrivog reis-efendije Kavazovića i onog njegovog “u muci se poznaju junaci, ali i prijatelji”, pa rekao da je to sadaka, a ne pomoć. Pomoć su slali arapski narodi, a njihove vlade i vladari, uglavnom sadaku. Bosna se spasila i spasiće se, ali od sadake arapskih vlada i vladara Palestina se neće moći spasiti od aneksije Netanyahuovog Izraela. Dok Izrael anektira komad po komad Palestine, arapske kraljevine, šeikati i emirati podižu najviše nebodere poput Burdž al-Halifa u Dubaiju ili kupuju svjetske sportske šampionate, a za pare uložene u takve projekte mogli su deset puta spasiti Palestinu.
Obećani milioni
A kad se radi o Bosni, često se sjetim kako sam bio uz Aliju Izetbegovića kad ga je, krajem oktobra 1992, lijepo primio i ispričao se s njim predsjednik UAE šeik Zajed bin Sultan al-Nahjan. Šeik Zajed se raspričao o nekom događaju iz života Poslanika Muhameda. Govorio je tiho, polako i dugo, tako da je malo falilo da se ne obavi glavni cilj posjete. Očekivala se, naime, njegova saglasnost da se isplati ranije obećanih pet miliona dolara baš u tom času neophodne pomoći. Kad mu je nekako postalo jasno o čemu se radi, naložio je svom ministru vanjskih poslova da se popodne u pet nađe s Harisom Silajdžićem i riješi to pitanje. Otišli smo dalje prema Pakistanu, ali neobavljena posla. Kasnije sam saznao da je istog tog dana u Dubaiju sjedio stalni predstavnik SDPR-a, jugoslovenske institucije za prodaju naoružanja, i da je šeik Zajed iste te godine, zajedno s velikom svitom, boravio negdje na jugoistoku Azije, na odmoru u koji je utrošeno dvadesetak miliona dolara.
(TBT, Oslobođenje)