Piše: Gioden Levy, thebosniatimes.ba
Naseljenici okupiranih teritorija nisu zadovoljni. Kažu da su ljuti. Sastanak sa premijerom od prekjučer je opisan kao „veoma osjetljiv“ – srca nam se cijepaju zbog toga. Kako može to da im radi? Zar nisu dovoljno patili? Trumpov plan aneksije za njih nije dovoljno dobar. Čak 19 naselja će na taj način ostati napolju. Šta znači to napolju? Izvan zemlje koja je cijela njihova. Izvan države jevrejskog naroda. I šta će biti sa njihovim stanovnicima idealistima? Kome da se žale? U toku je nacionalna katastrofa koju naša srca neće izdržati.
Benjamin Netanyahu je požurio da primi vođe naseljenika i obećao im da će se aneksija odvijati nezavisno od Trumpovog plana. Palestinska država naravno ne dolazi u obzir. Njihove pritužbe su opravdane. Samo oni tvrda srca ih neće razumjeti. Svaki naš premijer je imao hitne sastanke sa naseljenicima. Samo za njih su uvijek otvorena vrata svih naših vlada. Sjedište vlade u ulici Balfur je njihova teritorija, osvojena i za naredne generacije.
Ne postoji privilegovanija društvena snaga. Šta su nezaposlenost, siromaštvo, nasilje, rasizam, epidemija, loše bolničko liječenje, stanovanje, obrazovanje naspram pitanja uvijek nedovoljne aneksije? Rijetki su predsjednici vlada koji su se usuđivali primit protivnike izgradnje naselja na okupiranim teritorijama. Možda su i oni rezignirani? Možda je i njima hitno? Možda su opasnosti koje njima prijete mnogo veće od onih koje su se nadvile nad sudbinom svetih naseljenika?
Fotografija snimljena prošle nedjelje govori više od riječi: na njoj muškarci sjede u krug, neki u sandalama, neki u čizmama, većina sa kipom, jedan u sakou. Mafija u akciji, gangsteri koji razgovaraju o ukradenoj imovini. Na drvenom podu između njih je mapa. Veći dio je obojen ružičasto. To je mapa okupacije. „Kolonijalizam 2020“, napisao je neko ispod ove slike na twiteru. Vođe naseljenika raspravljaju o aneksiji.
Njihova budućnost nikada nije bila ružičastije nego sada, ali oni su ipak rezignirani. To je stalni model njihovog ponašanja: oni su uvijek rezignirani. Kao lopovi koji viču da su opljačkani. To je glad okupacije i pohlepa urbanističke mafije koja nikada nije zadovoljna onim što je dobila, pa se stalno ljuti. Već 50 godina se ljute na sve vlade Izraela, ucjenjujući ih sve podjednako. I njihova rezignacija i gnjev uspijevaju: mali je broj premijera ostao imun na njih. Sada je vrijeme da srede Netaniyhua.
Ova fotografija je i slika aparthejda. Bijeli farmeri dijele kožu ulovljenog medvjeda koja im ne pripada. Većinsko stanovništvo ovih ružičastih teritorija nikada neće biti pitano šta želi, a izraelska propaganda to nikada neće nazvati pravim imenom. Ima li boljeg dokaza za aparthejd od ove fotografije? Gdje su tu Palestinci? Zar oni nisu ljudi?
Vođe najveće i najjače kriminalne grupe u zemlji razgovaraju o sudbini ukradenog plijena. U još jednom obrtu oni se dijele na umjerene i radikalne, kao da među njima ima neke razlike. Tako se dijele i naselja na okupiranim teritorijama, na ona tobože legalna i ilegalna, kao da nisu sva kriminalna. To je velika izraelska prevara.
Na posljednji sastanak sa premijerom nisu pozvani umjereni lideri naseljenika, oni koju su spremni prihvatiti Trumpovu aneksiju. Sada je potrebno odobrovoljiti one radikalne, kojima predložena aneksija nije dovoljno dobra. Kada bi cijela Zapadna obala bila anektirana, a njeno stanovništvo protjerano, oni opet ne bi bili zadovoljni. Kada bi se anektirala jordanska obala, oni bi tražili i Basan. Pozvali bi predsjednika vlade na hitan sastanak kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo. Oni bi bili nezadovoljni i kada bi dobili teritoriju od Nila do Eufrata.
Ali nemamo pravo žaliti se na njih. Kao i sa svakom kriminalnom organizacijom problem je u onome koji omogućava njeno postojanje. A to smo svi mi, Izraelci.
(TBT, Haaretz)