Piše: Dino Mustafić, thebosniatimes.ba
Na Balkanu većina političkih stranaka funkcionišu na principu mafijaškog klijentelizma, ne postoje više načela i principi, sve je ustupljeno nekreativnom pragmatizmu i jeftinom populizmu. Stoga takve partije neće nikada ništa riješiti, samo će dugoročno još ojačati krizu u svim njenim razmjerima. Za takve partije vrijedi samo vlast, slijepa žudnja za vlašću i moći, majstori su u umijeću laganja, uzimaju oblik i boju svog vremena, pa s toga ne čudi i vidljivi primitivizam, jer on je paradigma tehnike koja je identična više-manje većini postojećih partija-autoritarni vođa ima superiorni instinkt kojeg treba slijediti i pokorno slušati radi opstanka.
Sociološki termin u ekonomskim analizama za BiH “zarobljena država” objašnjava kontekst koncentracije političke moći i utjecaja radi materijalne dobiti u sferi biznisa na račun javnog interesa građana. Cijeli pravni sistem postaje sopstvena suprotnost jer radi u korist ilegalnih interesa koji su zaodjenuti u pravnu formu, a zarobljena država pokazuje kako ekonomska i politička elita uspostavlja kontrolu nad državom, kako razmjenjuje moć i bogatstvo i kako marginalizira javni interes. Tajkuni su i sami postali politička klasa, predvode izborne liste, obnašaju izvršne funkcije vlasti, sjede u parlamentima i tako štite porijeklo svog bogatstva koje nije u vezi s uspjehom na tržištu, nego u vezi sa vlašću.
Ovdašnji mediji su u posljednjih desetak godina objavili toliko materijala i dokaza o korupciji da čovjek stiče utisak da su oni kriminalci iz spektakularnih tv serija i filmova koji pljačkaju banke sa maskama na glavi tek obični diletanti u odnosu na naše političare. Za razliku od filmskih negativaca u stvarnim pljačkama nije potrebno imati masku koja skriva lice, dovoljno je nabaciti etno-masku konstitutivnog Bošnjaka, Srbina ili Hrvata i posao mirno privesti kraju.
Ako se još ima i nešto ratnog staža sve se prašta radi zasluga za narod kada je bilo najteže. U stvarnosti za razliku od filmske fikcije nema sudskog epiloga, negativci-lopovi su na slobodi, ne završavaju iza rešetka, a kada nekim slučajem i dođu do Suda bivaju oslobođeni. Nerijetko su i materijalni dokazi znali misteriozno ispariti tokom istražnog i sudskog procesa (nestali su pojedini originalni dokumenti iz tužilačkog spisa iz predmeta Čović-Lijanovići, na što ukazuje i prepiska između Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine BiH i Tužilaštva Kantona Sarajevo KS).
BiH je pravi El Dorado za kriminalce u kojoj je korupcija postala službena državna, entitetska i kantonalna politika, i to je moguće vidjeti u skoro svakom pojedinačnom potezu institucija ako se pomno analizira većina imenovanja, isprati dokumentacija tendera i propisa – lako se otkriju partikularni interesi organizirane grupe/stranke i ko se krije iza svega sa omiljenom frazom “sve je bilo po zakonu”.
Nervozna i neprimjerena, može se konstatovati čak i politički glupa reakcija SDA-ovih prvaka (Izetbegovića i Džaferovića) povodom afere “Respiratori” jeste školski primjer javnog pritiska na Tužilaštvo i Sud uz već viđen arsenal nacionalne odbrambene retorike, čime su dali trajni adut istovjetnom ponašanju Čovića i Dodika u ranijim slučajevima. SDA se time priključila svim onim koji kroz etniciziranje pravosudnog sistema potkopavaju državu, a pričom o suđenju “samo Bošnjacima” osnažuju politiziranje već poremećenog pravnog sistema.
BiH je dugotrajno izložena procesu onesposobljavanja državnih institucija i pravnih mehanizama sa strateškim ciljem dokazivanja u javnosti o suvišnosti institucija, pa tako i Tužilaštva i Suda na nivou države. Dodik godinama stvara opći dojam suvišne države, putem energične propagandne mašinerije dovoljno je osnažio ideju da je njegova moć kao i pristaša koji ga podupiru veća od moći državnih institucija. Kako pravosudne institucije ne reagiraju na očigledno kršenje Ustava i Dodikovo odbijanje svih legalnih procesa rodilo se novo i opće raspoloženje kod naroda da je sve ono što se smatra temeljom društvene pravde samo tigar od papira, pa tako i Sud BiH.
Etnički lideri u BiH paraliziraju politički mehanizam tako što postupno okupiraju kadrovskim dogovorima državni aparat dok ne dođu do idealnog autoritarnog obrasca: stranka i država postaju jedno. Stvari su nešto komplikovanije na državnoj instanci za razliku od dijelova teritorije gdje su politički i etnički u većini. Zato je sada velika odgovornost na Tužilaštvu i Sudu BiH koje mora dokazati kako za sve u ovoj državi ima isti aršin, kako nema privilegovanih ili zaštićenih etno lopovluka pred zakonom. Ukoliko se i ti procesi uskoro ne otvore biće to trajni gubitak mogućnosti pravne države u Bosni i Hercegovini. Tada su posljedice nesagledive i vode direktno u anarhizam.
Nikada nisam mogao da shvatim kako to da neki pametan čovjek u nekoj stranci ili na nekom položaju pristaje na nešto što nije zakonito i transparentno. Tog trenutka vidite da je on pristao da bude saglasan sa interesom partije ili organizacije čiji je član, da je pristao na organiziranu i zaštićenu besramnost, a da pomalo odustaje od onoga što je njegovo idealno znanje, saznanje i moral. Mnogi su ušli u politiku sa časnim namjerama, a onda su im slomili kičmu i skoro da nema toga koji se nije uprljao. Da li se u BiH može baviti politikom i opstati sa svojim moralnim dignitetom? Pošteno govoreći, činjenice same nude odgovor, ovdje gotovo moral i politika ne idu zajedno.
(TBT, Tacno)
