ANALITIKA
Što jest, jest, lijepo je bilo slušati
zaklinjanja dvojice visokih političara iz Beograda i Sarajeva na predanost miru
i dobrim odnosima među (njihovim) narodima. Najmanje je kod toga smetalo što
formalno gledano Vučić i Izetbegović nisu al pari. Kad oni sebe, međutim,
samorazumljivo i neupitno vide ovlaštenima da govore u ime cijelih (svojih)
naroda, pa kada ni novinar-intervjuist nema potrebu da ih nešto oko toga
priupita, bit će da se radi o popriličnom poremećaju u shvaćanju uzusa
demokracije i demokratske kulture.
Piše: Ivan Lovrenović, thebosniatimes.ba
Kad čujem riječ dijalog, hvatam se
najbližega izlaza – tako bi se, pomalo švejkovski, mogla parafrazirati
poznata mračna dosjetka o kulturi i hvatanju za pištolj. Ne postoji valjda ni
jedno razdoblje, poput ovoga našeg unatrag četvrt stoljeća, u kojemu se u
javnosti više deklamiralo o nužnosti dijaloga, o kulturi dijaloga, o dijalogu
koji „nema alternativu“, o pozivima na dijalog, i to između svih i svakoga:
između „zaraćenih strana“, između spolova i spolnih orijentacija, između
država, između političkih blokova, između religija, kultura i civilizacija, a
sve to praćeno inflacijskim rastom broja udruga, centara, projekata,
workshopova, nevladinih organizacija za njegovanje (kulture) dijaloga, te
pojavom cijele jedne nove profesije stručnjaka i „trenera“ za dijalog, koji
manje ili više dobro žive od tog posla.
I sve to – bez ikakva dodira i stvarnog
učinka na realni svijet, koji na početku toliko čekanog i unaprijed slavljenog
dvadesetprvog stoljeća tone u sveopći užas ratova, terora, masovnih mržnji i
pokolja, ubitačne nejednakosti, siromaštine, gladi, neprekidnih ljudskih
povorki što bježe od svega toga, misleći da ih ondje kamo su naumili čeka med i
mlijeko. A tek će, jadna li im majka (kao i svima nama), vidjeti što ih čeka.
U domaćim relacijama trenutno je glavni
politički šlager – ideja o dijalogu između naroda. Konkretno: o dijalogu Srba i
Bošnjaka i stvaranju stabilnih i trajno dobrih odnosa među njima. Zanimljivo je
to, što ona ne dolazi iz goreopisanih neformalnih udruga, nego iz političkih
nomenklatura. O tome se govorilo i nedavno, na marginama zajedničke sjednice
Vlade Srbije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a opširno i
eksplicitno u zajedničkom intervjuu Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića na
bosanskoj inačici televizije N1.
Što jest, jest, lijepo je bilo slušati
zaklinjanja dvojice visokih političara iz Beograda i Sarajeva na predanost miru
i dobrim odnosima među (njihovim) narodima. Najmanje je kod toga smetalo što
formalno gledano Vučić i Izetbegović nisu al pari: prvi je predsjednik vlade
(Srbije), drugi je član predsjedništva (Bosne i Hercegovine). Kad oni
sebe, međutim, samorazumljivo i neupitno vide ovlaštenima da govore u ime
cijelih (svojih) naroda, pa kada ni novinar-intervjuist nema potrebu da
ih nešto oko toga priupita, bit će da se radi o popriličnom poremećaju u
shvaćanju uzusa demokracije i demokratske kulture.
Osobito se to odnosi na Izetbegovića, čiji
izborni rezultati, i osobni i stranački, nisu ni blizu onome statusu što ga je,
kao bošnjački nacionalni lider, imao njegov otac Alija Izetbegović i njegova
SDA. Na zadnjim izborima 2014. godine Bakir Izetbegović jest izabran za
bošnjačkoga člana predsjedništva BiH, ali s tek nešto većim brojem glasova od
Fahrudina Radončića. Slično je i s rezultatima stranaka: SDA je danas daleko od
toga da bude ekskluzivna bošnjačka stranka, u tome krupan udio ima Radončićev
SBB, a kada se još doda rezultat stranke Željka Komšića (DF), postignut
uglavnom bošnjačkim glasovima, slika je još razuđenija. Cijela je
protekla godina ulupana u neuspjele Izetbegovićeve eksperimente sa
sastavljanjem parlamentarnih većina uz pomoć politički konfuznoga i nezrelog
Komšića, da bi se na kraju pokazalo ono što je svima bilo jasno i na početku –
da SDA i Izetbegović Bošnjake ne predstavljaju ekskluzivno i da ne mogu vladati
bez SBB-a i Radončića.
U jednom trenutku Vučić je, valjda, ipak
osjetio problem, pa je pokušao obrazložiti njihove ingerencije za predvođenje
dijaloga dvaju naroda, ali mu osim gologa verbaliziranja nije ništa preostalo.
Za Izetbegovića je naprosto ustvrdio da „Bakir predstavlja svoj narod“ (zovući
ga stalno tako imenom, familijarno-komšijski), a za sebe je nešto mekše rekao:
„Ja mislim da imam tu vrstu legitimiteta da predstavljam srpski narod.“
Nije manje zanimljivo ni to kako dvojica
lidera vide ulogu političara kao inicijatora procesa, u odnosu na narod kao
masu. Najprije su iskomplimentirali svaki svoj narod s njegove čuvene
gostoljubivosti, pa su onda iste vrline priznali uzajamno: Izetbegović Srbima,
Vučić „bosanskim muslimanima“. Izetbegović je, pak, razliku u ulogama objasnio
bizarnom figurom: dijalog moraju u ime naroda povesti političari jer su oni kao
auto – on se može brzo okrenuti u kojem god smjeru je potrebno, dok je narod
kao prekooceanski brod, on je težak, „ima inerciju“ i zaokreće se polagano,
sporo… Vučić dodaje argument: da, to moraju raditi političari, jer ako se
budemo „oslanjali na naučnike i ostale, plašim se da ćemo da ulazimo u sve
dublje i dublje tranšeje, u sve dublje i dublje rovove“. (Kao primjer ulaženja
„u sve dublje i dublje rovove“ spomenuo je kako „Mahmutćehajić kaže da je Andrić
najveći zlotvor Bošnjaka“, a to se odnosi na kvaziteološko drveno
teoretiziranje spomenutoga sarajevskog pisca o Andrićevu djelu kao ideološkom
pretekstu genocida nad Bošnjacima-muslimanima, o čemu je ovdje potpisani autor
opširno pisao još prije dvije godine.)
Zajedničku tačku u „filozofiji“ dijaloga i
uspostavljanja dobrih odnosa među Srbima i Bošnjacima kod Vučića i Izetbegovića
predstavlja inzistiranje na golemoj sličnosti, gotovo istovjetnosti dvaju
naroda. Za Vučića to nije kao sa Srbima i Albancima, oni će, kaže, živjeti tek
„jedni pored drugih“ jer su to „različita društva“, ali Srbe i Bošnjake
razlikuje samo to što jedni idu u crkvu, drugi u džamiju, „ne znam kakve su nam
druge razlike“. Izetbegović govori isto, samo malo drukčijim riječima: ponavlja
svoju omiljenu tezu o „zajedničkom genetskom korijenu“, o vjerama koje su
„skoro iste“ (pa nabraja osnovne etičke zasade svih monoteizama), o „skoro“
istom jeziku i istom sistemu vrijednosti. Srbe i Bošnjake koji ne idu ni u
crkvu ni u džamiju, a nije da ih nema, ni Vučić ni Izetbegović, očito, ne broje
u pripadnike svojih naroda.
Ne može čovjek da se otme primisli: jedan
od elemenata armature druge Jugoslavije bila je ta ista ideja o silnim
sličnostima i zanemarivim razlikama, a kada se sve srušilo, i kada su ti među
kojima je jedina (!) razlika što „jedni idu u crkvu, drugi u džamiju“, i koji
vuku „zajednički genetski korijen“ postali zakrvljeni dušmani, nije se to
dogodilo ni zato što su „skoro isti“, ni zato što su različiti, nego zbog
interesā kamufliranih u priče iz toga istog registra (vjera, kultura, jezik,
historija), samo korištenih kao oružje, a ne kao mirovna i „dijaloška“ osnova.
A interesi su, notorno je poznato, bili: teritoriji, granice, novac, moć,
dominacija.
Ono je bilo sipanje prašine u oči, a i ovo
je sipanje prašine u oči. Dobro, netko će reći: ovo je dobronamjerno sipanje
prašine. Možda. Ali ima nešto zloslutno u tom ponavljanju istih pogrešnih
argumenata i istih lažnih razloga.
Zloslutno je još nešto. U političkim
shvaćanjima i debatama na prostoru između Karavanki i Gevgelije, Jadrana i
Đerdapa kroz skoro cijelo XX stoljeće perpetuirala se teza o presudnoj važnosti
odnosa između Srba i Hrvata, i s obzirom na nju podešavale se politike,
pravljene kombinacije. Pri tome su mnogi drugi zanemarivani i potiskivani kao
manje važni. Ta je teza snažno oživljena i u procesu raspada druge Jugoslavije
te u ratnim politikama Beograda i Zagreba. Među najvećim njezinim žrtvama bili
su upravo Bošnjaci. Kada se danas u diskursu srpskih i bošnjačkih političara
inzistira, naglašeno separatno, na presudnoj važnosti srpsko-bošnjačkih odnosa
za cijelu „regiju“, je li zebnja koja se čovjeku od toga javi samo strah od
guštera u onoga što su ga zmije ujedale? Ili je to razložan politički refleks.
(The Bosnia Times, telegram.hr)