Piše: Giorgio Agamben, thebosniatimes.ba
Novost je to da je u ratu između nauke i druge dvije religije počeo novi podzemni i nerazrješivi sukob koji je dosad prolazio gotovo neprimijećen, sukob u kom nauka svakodnevno odnosi pobjede i dobija priliku regulirati sve aspekte našeg života na još neviđene načine. Za razliku od sukoba iz prošlih vremena, bitka koja se sada vodi ne tiče se teorije ili općih načela, već, ako tako mogu reći, same prakse kulta. Kao i svaka religija, nauka poznaje više oblika i nivoa organizacije svojih struktura: preciznim i strogim elaboracijama dogme u domenu teorije odgovara veoma široka i općeprihvaćena praksa kulta koja koincidira sa onim što inače nazivamo tehnologijom.
Ne iznenađuje to što je u novom ratu religija uloga protagoniste pripala onom segmentu nauke koji se odlikuje najmanje rigoroznom dogmatikom i naglašenom pragmatičnošću: to je medicina, skup disciplina čiji je neposredni predmet živo telo ljudskog bića. Pokušajmo da sumiramo suštinski karakter te trijumfalne religije sa kojom smo sve češće prinuđeni da svodimo račune.
- Prva osobenost je to što medicina, kao i kapitalizam sam, nema potrebe za specijaliziranom dogmatikom, jer fundamentalne pojmove pozajmljuje iz biologije. Za razliku od biologije, medicina ih artikulira u jednom gnostičko-manihejskom smislu, to jest, naglašavanjem dualističke opozicije. Otuda postoji zli bog ili zlo načelo, to jest bolest, sa bakterijama i virusima kao glavnim akterima; s druge je dobri bog ili dobro načelo, ali ne kao zdravlje, već kao oporavak, a njegovi glavni akteri, uči ovaj kult, jesu lijekovi i terapija. Kao i u svakoj gnostičkoj vjeri, dva načela su jasno razdvojena, mada se u praksi događa da se jedno zagadi drugim, pa se može dogoditi da dobro načelo i ljekari koji ga zastupaju pogriješe i nehotice pređu na stranu neprijatelja, što ni najmanje ne ugrožava stvarnost dualizma i nužnost prakticiranja kulta kojim dobro načelo vodi svoje bitke. Važno je i to što teolozi koji razvijaju strategiju dolaze iz virusologije, nauke koja nema sopstveno mjesto već stoji na granici biologije i medicine.
- Praksa kulta, kao i svaka liturgijska praksa, dosad je bila sporadična i vremenski ograničena, ali neočekivani događaj kom prisustvujemo učinio ju je trajnom i sveprisutnom. Nije više dovoljno samo popiti lijekove, posjetiti ljekara ili otići na operaciju kad se mora: život ljudskih bića mora se u cjelosti i u svakoj instanci pretvoriti u mjesto neprestanog služenja kultu. Neprijatelj, virus, uvijek je već među nama i zato se moramo boriti bez prestanka, bez izgleda za primirje. I u kršćanstvu je bilo sličnih totalitarnih tendencija, ali one su bile ograničene na pojedince – prije svega monahe – one koji su odlučili da život posvete „neprestanoj molitvi“. Medicina kao religija prihvata nauk Svetog Pavla, ali ga istovremeno izvrće: dok su se monasi molili okupljeni u manastirskim zajednica, novi kult od nas traži ne samo da budemo mnogo revnosniji nego i da pritom ostanemo izolirani i udaljeni jedni od drugih.
- Kult više nije stvar slobodnog izbora i ne podlijže sankcijama samo unutar duhovnog reda, jer njegova praksa mora biti normativno obavezujuća. Savez religije i profane vlasti, naravno, nije ništa novo; novo je to što temelj saveza nije više ispovijedanje dogme, kao što je bio slučaj sa crkvenim herezama u prošlosti, već samo prakticiranje i slavljenje kulta. Profana vlast mora voditi računa da se liturgija medicinske religije, koja danas praktično koincidira sa samim životom, do detalja poštuje u svemu što činimo. Očigledno je da imamo posla sa kultom, a ne sa racionalnim i naučno utemeljenim zahtjevima. Najčešći uzrok smrti u našoj zemlji su kardiovaskularne bolesti. Znamo da bi se broj takvih smrti mogao smanjiti zdravijim životom i ishranom. Ali nijednom ljekaru nije palo na pamet da traži da se zdrav život i zdrava ishrana koje nam preporučuju propišu zakonom koji bi ex lege nalagao šta smijemo jesti i kako smo dužni živjeti, pretvarajući tako čitav život u domen propisanih medicinskih tretmana. Ali to se sada čini i ljudi bar zasad prihvataju promjenu kao da se sve to podrazumijeva, odričući se slobode kretanja, rada, prijateljstva, ljubavi, društvenih kontakata, sopstvenih vjerskih i političkih uvjerenja.
Vidimo da su druge dvije religije Zapada, Isusova religija i religija novca, prepustile primat medicini i nauci, reklo bi se bez borbe. Crkva se lahko i bez otpora odrekla sopstvenih načela, zaboravljajući da je svetac čije ime papa nosi grlio gubavce, da je jedna od obaveza kršćanskog milosrđa briga o bolesnima, da se svete tajne ne mogu primati bez ličnog prisustva. Uz izvjesno negodovanje i kapitalizam je pristao na gubitke o kojima nekada nije smio ni razmišljati, vjerovatno u nadi da će uskoro uspjeti da se nagodi sa novom religijom, koja je u ovom trenutku, čini se, spremna za pogodbu.
- Medicina kao religija bezrezervno prihvata eshatološku nužnost koju je kršćanstvo negdje usput izgubilo. Sekularizacijom teološke paradigme spasenja kapitalizam je već eliminisao ideju o posljednjim danima i zamijenio je trajnim stanjem krize, bez kraja i mogućnosti iskupljenja. Krisis je izvorno medicinski termin koji se u Hipokratovom korpusu odnosio na trenutak procjene ljekara o tome hoće li pacijent preživjeti bolest. Teolozi su preuzeli riječ da bi opisali strašni sud koji će se odigrati na kraju vremena. Stanje vanrednosti u kom živimo upućuje na zaključak da je medicina kao religija sjedinila trajnu krizu kapitalizma sa kršćanskom idejom o kraju vremena, o eschatonu kojim se konačna odluka uvijek približava, u pokušaju da upravlja ovim procesom najavljivanja i odlaganja tako da ga nikada konačno ne razriješi. To je religija svijeta koji osjeća da je kraj stigao, ali, kao Hipokratov ljekar, još ne zna hoće li preživjeti ili umrijeti.
- Slično kapitalizmu, a za razliku od kršćanstva, medicina kao religija ne nudi mogućnost spasenja i iskupljenja. Naprotiv, oporavak za kojim se traga uvijek je privremen, jer virus, taj zli bog, ne može biti trajno eliminiran i nastavit će da mutira u nove, navodno uvijek još opasnije oblike. Epidemija, kao što etimologija riječi pokazuje (demos je kod Grka narod kao političko tijelo, a polemos epidemios kod Homera građanski rat), prije svega je politički koncept, novi teren svjetske politike – ili ne-politike. Moguće je da je epidemija koju živimo aktualizacija globalnog građanskog rata koji će, kao što tvrde najpronicljiviji politikolozi, zauzeti mjesto nekadašnjih svjetskih ratova. Sve zemlje i svi narodi su u neprestanom ratu sa sobom, jer je nevidljivi i neuhvatljivi neprijatelj s kojim se borimo već u nama.
Kao što se kroz historiju mnogo puta događalo, filozofi će ponovo morati povesti bitku sa religijom, ali ovog puta to nije kršćanstvo, već nauka, ili onaj njen dio koji je uzeo oblik religije. Ne znam da li će ponovo goreti knjige i da li će ih upisivati na spiskove zabranjenih naslova, ali siguran sam da će mišljenje onih koji tragaju za istinom i odbacuju prihvaćenu laž biti suzbijano, što se već događa, i da će ih optuživati za širenje lažnih vijesti (vijesti, a ne ideja, jer vijesti su važnije od stvarnosti!). Kao i u svakoj vanrednoj situaciji, stvarnoj ili izmišljenoj, ponovo ćemo gledati kako neuki kleveću filozofe i kako se podli bogate od katastrofe koju su sami proizveli. Sve se već događalo i ponovo će se događati, ali oni koji svjedoče istinu neće odustati, jer niko ne može zamijeniti riječi svjedočenja.
(TBT, AUFS)